Foto: 123rf

SUŽIVOT sa suprotnim spolom. Vječna tema nas frustriranih žena, majki, kućanica. Kako preživjeti sa više od jednog muškarca u kući. Meni osobno tema za bar dva predmeta nekog psihološkog smjera, na nekom filozofskom fakultetu. Također, meni osobno sa četvoricom muških u kući, pitanje umorstva, samoumorstva, ležanja u psihijatrijskoj ustanovi ili naprosto ignoriranja. Koji kuki je nama ženama da od njih napravimo takve bedake. Niti je meni moja skverva pomogla, a Boga mi, očito nisam ni ja svojim snahama baš sekiru u med bacila. Postoji li negdje vodič kako od muškarca napraviti humano stvorenje? Bar od većine njih. Molim one kojima žene govore da su divni i da ih ne bi mijenjali nikada, ni za što, da nas bijednice u raljama divljaka prosvijetle. Molim i te žene, da pomognu nama sirotim bijednicama. Vjerujem da ih negdje ima. Onako, u elementima i tragovima, ali vjerujem da ih ima. Stvarno.

Sve se manje čudim istospolnim brakovima, pogotovo ženskim. Totalno su mi razumljivi ti brakovi i veze u kojima vlada razumijevanje i sklad, čisto zbog jednakih pogleda na svijet, ako zbog ničeg drugog.

Danas, kad sam supruga i majka i kad živim u istom kućanstvu sa tri muškarca, neke stvari su mi puno, puno jasnije. Kao što je recimo, zašto neke životinje jedu svoje mladunce, zašto žene imaju toliko hormona i zašto nam je Bog dao razum i smisao za toleranciju. Odgovor na druga dva pitanja je vrlo jednostavan – da vas ne poubijamo, a odgovor na prvo, jer smo civilizirane životinje i jer vam zbog količine hormona koji nam stvara nevjerojatan balans u tijelu samo kulturno objasnimo svoju frustriranost slabijima i nemoćnijima, vrištući i bacajući sve što nam se domogne šake. To je ono što vi zovete PMS, a mi prirodnim mega suzdržavanjem (dakle, jest PMS) i balansom u prirodi. Srećom i zakon je na vašoj strani, pa je i to jedan od elemenata zbog kojega ne jedemo svoju zaostalu mladunčad i totalno nemoćne muževe.

Da pojasnim i pojam zaostale mladunčadi. Ovo je vrlo izraženo kod mačaka. Domaćih, kućnih, divljih. Naime, mladunče koje se rodi prerano ili ona mladunčad sa nekom fizičkom ili psihičkom manom, majke naprosto pojedu. Pod psihičkom manom se podrazumijeva slabost, sporost, dezorijentiranost, jer i u životinjskom svijetu toga ima. Time njima skrate muke, a sebe prehrane. I svi to smatraju normalnim ciklusom u prirodi. No kad je čovjek u pitanju tu nema mjesta kanibalizmu, a takvi spori, slabi i dezorijantirani primjerci su se sasvim dobro ukorijenili i udomaćili zahvaljujući nama ženama, odnosno našim dragim hormonima i osjećajem za toleranciju.

Mislite li da bi lavica ponovila tri puta ovu rečenicu i tolerirala tri puta ovakav odgovor?

Sine, odi baci smeće, smrdi već dva dana u stubištu.
Evo sad ću.
Dva sata kasnije. Sine, smeće još uvijek smrdi.
Evo mama, 5 minuta, sam da završim ovaj level.
Sat vremena kasnije. Jel prošlo tih 5 minuta?

O Isuse, jesi dosadna! Evo idem!!! Ne znam samo kome smrdi, sami smo na katu, svi susjedi su na moru. Sad si mi shebala Andregona na 4. nivou Krivolandije i moram sve ispočetka!

Hvala ti Bože na toleranciji koju si mi podario, dok drhtavim rukama vraćam Zepter tavu u ladicu i zamišljam koji bi to divan i milozvučan zvuk dodira dna 12mm i šuplje glave bio.

Sljedeće jutro ulazim u dječju sobu da ostavim na radnom stolu novce za kruh, prije nego se otisnem na radno mjesto. Čim sam otvorila vrata zapuhne me miris zbog kojeg vjerojatno oni iz CSI serije stavljaju onu kremu pod nos. Jest’ da je vruće, ali klima radi i ako je krep’o jedan od njih ili pas, nema šanse da se u toku noći toliko usmrdio. Uz preokretanje želuca, pokušam ući u sobu dišući na usta u kojima se krene skupljati čudan okus ukiseljenog zelja i sanitarnog čvora na Trgu bana Jelačića u onom pothodniku. Popiknem se na nešto tvrdo za koji u prvi tren pomislim da je komad gipsa koji je jedan od njih donio iz rudnika u Makedoniji, zajauknem jer me zaboli nokat palca, a neidentificirani predmet odleti pod krevet uz zvuk udaranja u kartonsku kutiju za koju znam da je ispod kreveta. Sagnem se, izvučem kutiju sa kojom nazad doleti i NLO. U tom trenu mi se jučerašnji doručak, ručak, gablec i večera, zajedno sa kokicama koje sam poždrala uz srcedrapajući film, vrate u želudac. Kutija koja je namjenjena za prazne CD-e, osim njih, sadrži i 5 predmeta oblika zgužvanih muških čarapa, no neobične teksture. Također i predmet kojim sam si skoro slomila nokat na nožnom palcu. Teksture oblika trule banane i čvrstoće rigips ploče. Nećete vjerovati, to su čarape i ispravile su se i dobile normalan miris već nakon prvog pranja.

Hvala ti Bože što si proširio moje vidike i što si mi pokazao da „skorena čarapa“ nije mit i što mi svaki dan daješ snage za ovakve izazove – pomislim, dok mi druga polovica mozga govori kako je umorstvo kažnjiv čin i da nisam u PMS-u i da neću imati olakotne okolnosti, dok u daljini vidim scenu iz Rambo filma kako raketnim bacačem raskužujem sobu i osobe koje obitavaju u njoj sa luđačkim smiješkom na licu svom.

Da pojasnim i pojam nemoćnih muževa!

Sedam ujutro je, ustajem dok me voljeni suprug bocka kažiprstom desne ruke pod rebra i nježnim glasom mi tepa kako je vrijeme za krenuti na posao. Inače ga volim, stvarno ga volim, ali u tim trenucima bi voljela da ga boli. Da ga jako boli. Ustajem, odvučem se u kupaonu, pokušam svoje zgužvano lice dovesti bar u stanje slatke shar-pei face. U autu visim preko pojasa, dok on veselo pjevuši pjesmuljak s radio Antene. Penjem se na 3. kat, ulogiravam, radim do 16 k’o crnac na polju pamuka, gablec jedem na radnom mjestu. U 08:15, on odlazi na kavu, vraća se se u 09:30. U 10:30 odlazi na gablec, vraća se u 11:30, u 12:00 odlazi na sastanak na kojem crta cvjetiće i srčeka po papiru dok drugi melju nebitne gluposti, šalje mi poruke „kaj ćemo popodne?“,“hoćemo s malim kud van?“, vraća se u 14:30 u 15:00 odlazi umoran i nervozan od sastanka na gemišt i čeka me u birtiji. Dolazimo u 16:30 doma, baca se mrtav umoran na krevet uz desetak sočnih psovki o tome koliko se naradio i koliko posla ima. Ja operem suđe koje su sva trojica naslagala u sudoper, pometem dlake od pesa koje doslovce lete po stanu, potrpam skorene čarape, žute gaće i znojne majice po cijelom stanu i odvrnem na 90 stupnjeva, objesim veš koji se do tada vrtio u mašini. Legnem napokon oko 18:00 kraj njega samo da rastegnem tijelo prije nego se spremim zajedno s malim da izađemo van, te kasnije ulovim peglanja, on me pogleda i procijuće – „A kaj je tebi, u zadnje vrijeme si stalno umorna i sam bi spavala, tak si se ulijenila!“

U mislima se zahvalim Bogu na toleranciji prema svim ljudima dok mi misli odlutaju u Muzej torture u Pragu, na sve one divne sprave za mučenje i sa smješkom na licu zamislim svog voljenog muža kako vrišti u agoniji dok mu prelijepa domina u crnoj koži s porilukom išibava i iscrtava peace znak na leđima i gura buket cvijeća u stražnjicu i tenisku lopticu u usta i još svašta nešta što možda bolje da ne pišem. O da, bolje da sada stanem.

Pogledam ga ispod oka i kažem mu da bi mogao nekad i zakucati one dvije police u ostavu, što je obećao još prije par godina. „Dušo, nisam ti ja više za fizički posao. Da sam htio fizički raditi, otišao bi za Njemačku“, odgovori mi mrtav, ‘ladan. Moj muškarac, koji nema ni 40.

I na kraju dana, nakon peglanja i kuhanja ručka za sutra, pranja wc-a i tuširanja od svega, ah, napokon oko 23:00 krevet, spavanje, odmor, nirvana. Prvo bacim okce malo na TV dok se ne ušuškam, muškarac do mene spava mirnim i pravedničkim snom, najmlađe dijete zadovoljno mljacka u snu, pa i mene krene loviti moj pravednički san. Ugasim TV, ušuškam se i krenem lutati bespućima snova kada me prene roktaj divlje svinje koja je vjerojatno upucana u desni but. Sačmaricom. Srce mi ‘oće iskočiti iz tijela, jedva uspostavim ritam disanja i mozak mi registrira informaciju – pa to je hrkanje. Hebate, koliko decibela može izaći iz nosa srednje veličine! Zahvalim nabrzaka Bogu što kraj mene ne spava Gerard Depardieu ili Adrian Brody i nježno prodrmam mlitavo tijelo pored sebe sa još nježnijim glasićem – „Dušo hrčeš, okreni se na bok molim te!“

Uz roktanje krmače na izdisaju nakon vrlo teškog poroda bar 15 mladunaca i negodovanje, ipak se okrene. Opet se ušuškam, taman me ulovi tanak sanak, kadli opet divlje svinje trče poljem, skviče, rokču, grgljaju, u daljini pucanj. Znoj me oblije dok se opet sabirem sjedeći u krevetu, vraćam srce na mjesto i disanje u normalu. Nit’ su svinje, nit’ je puška. Hrkanje i prdež. Sad već poprilično isfrustrirana, pa i manje nježna i tiha, zamolim dotičnog malo mira za svoj zasluženi odmor, no umjesto zamoljenog dobijem frktanje nosom. „Pa kaj ja mogu, ne hrčem namjerno, zaštopan mi je nos!“, zacvili on.

Dakle, sad je nos. Jučer je bila loša večera, prekjučer čaša vina previše, noć prije koja kila viška, noć prije pun mjesec, noć prije problemi na poslu, noć prije žgaravica, noć prije grozan san, noć prije…. Danas gospodin liježe sa punom spremom za normalno disanje i ostale tegobe. Naša dežurna apoteka je siromašnija za godišnju zalihu flastera za nos, 3 litre fiziološke otopine, 500 tableta protiv žgaravice, 100 kutijica kapi za nos za odrasle, 50 pakiranja Peptorana i Gastala, 300 tableta biljnih pripravaka za miran san i nešto malo ricinusovih tabletica, diuretika i emetika, ako sve ovo ne pomogne, tek toliko meni za zabavu.

Dakle, hvala ti Bože na suvremenoj medicini i mojoj inteligenciji kojom ću zasigurno riješiti i ovaj problem na način da iskoristim balans hormona i osjećaj za toleranciju.

Noćas je napokon spavao bez roktanja, no najmlađi je slinav, pa sam opet noć provela uz urlanje histeričnog klinca i usisavanje bala iz njega. Pa red cvileža, pa red uspavljivanja, pa red cvileža, pa red usisavanja. Pred jutro smo i to uspjeli sanirati fiziološkom i inhalacijama i ja sam napokon odspavala čak dva sata. Ujutro svi orni, ja opet visim preko pojasa i opet ono divno pitanje: „Koji si drekec opet tak mrgud?!“

Hvala ti Bože na svoj mojoj toleranciji prema muškom biću. I molim te Bože, daj što više srpljenja nama ženama, još barem pokoju dozu. Ali odmah!

Izvor: SretnaMama