JEDAN od najljepših aspekata roditeljstva je promatrati kako dijete odrasta u samostalnu odraslu osobu. No, ta tranzicija često je i jedna od najtežih za roditelje. Mnogi se nadaju da će ih odrasla djeca i dalje zvati, posjećivati i zadržati blizak odnos. Psihologinja Reem Raouda, koja je proučavala više od 200 obitelji, tvrdi da se dugotrajna povezanost gradi kroz odbacivanje određenih uvriježenih odgojnih obrazaca. Prema psihologinji, roditelji koji su bliski s odraslom djecom nikad ne rade sljedeće stvari.

Nisu inzistirali na kontroli

Raouda ističe da poslušnost i povezanost nisu isto i da kontrola ne stvara odnos kojem se djeca žele vraćati. Roditelji koji njeguju bliskost ne inzistiraju uvijek na tome da imaju zadnju riječ. Važnije im je očuvati komunikaciju nego dokazivati da su u pravu. "U takvim situacijama, umjesto ispravljanja, poručuju: 'Idemo to zajedno riješiti'", rekla je Raouda za CNBC.

Nisu odbacivali dječje osjećaje

Prema riječima psihologinje, ignoriranje emocija ne pomaže djetetu da ih razumije, nego ga uči da ih potiskuje. Roditelji koji ostaju bliski s djecom stvaraju prostor u kojem su osjećaji prihvaćeni. Umjesto brzog nuđenja rješenja, pokazuju razumijevanje riječima: "To je bilo baš teško, zar ne?". "Takav pristup pomaže djetetu da se osjeća sigurno i prihvaćeno", objašnjava.

Nisu pokušavali promijeniti osobnost djeteta

Raouda naglašava da pokušaj mijenjanja djetetove osobnosti može narušiti odnos. Važno je dopustiti djetetu da bude ono što jest, čak i kada je to izazovno za roditelje. "Podrška osjetljivosti ili izraženoj osobnosti jača povjerenje i osjećaj prihvaćenosti. Djeca koja odrastaju uz takav pristup ne osjećaju potrebu tražiti potvrdu izvan obitelji", tvrdi psihologinja.

Nisu vezali vrijednost uz postignuća i nisu osuđivali

"Djeca trebaju znati da njihova vrijednost ne ovisi o uspjesima ili neuspjesima. Umjesto fokusiranja na rezultate, uspješni roditelji pokazuju interes za djetetove osjećaje i iskustva", navodi Raouda. U teškim trenucima izbjegavaju osudu i potiču razgovor pitanjima poput: "Ispričaj mi što se dogodilo." Tako djeca lakše razvijaju povjerenje i otvoren odnos s roditeljima.

Nisu izbjegavali preuzeti odgovornost

Raouda naglašava da isprika igra ključnu ulogu u odnosu s djetetom. Kada roditelji priznaju pogrešku, pokazuju da je odgovornost dio zdravog odnosa. To može zvučati ovako: "Nisam smio tako razgovarati s tobom. Pogriješio sam i žao mi je." "Takvi trenuci dugoročno jačaju povjerenje i povezanost", zaključuje psihologinja.