ODRASLI se često iznenade koliko su djeca pametna: brzo nauče hodati, govoriti ili voziti bicikl. No, kada je riječ o "zdravom razumu", poput sjećanja da treba pogledati na obje strane prije prelaska ceste ili korištenja rukavice za vruću tavu, razvoj te sposobnosti traje puno dulje.

Iako istraživanja pokazuju da i dojenčad ima osnovni osjećaj za dobro i loše, stručnjaci se slažu da je zdrav razum, odnosno sposobnost donošenja ispravnih i praktičnih odluka, vještina koja se gradi godinama, piše Newsweek.

Zdrav razum se razvija s vremenom

Psihologinja i roditeljska trenerica Ann McKitrick objašnjava da, iako djeca od malih nogu pristupaju problemima na vrlo konkretan način, zdrav razum zahtijeva vrijeme i iskustvo.

"Zdrav razum je nešto što se razvija s vremenom, naravno, međutim čak su i vrlo mala djeca poznata po svom konkretnom pristupu problemima", rekla je.

Dodala je da se ta sposobnost neće u potpunosti razviti dok razmišljanje ne postane apstraktnije u adolescenciji. Drugim riječima, dok se djeca možda rađaju s moralnim kompasom, potrebno je mnogo stvarnih iskustava da bi se razvila sposobnost donošenja racionalnih odluka.

"Svi znamo da postoje granice zdravog razuma tinejdžera, to je stvar iskustva i zrelosti i nastavlja se razvijati kroz mladu odraslu dob", istaknula je McKitrick.

Pustite djecu da uče na pogreškama

Izraz "koristi zdrav razum" često se upotrebljava kada netko djeluje bez razmišljanja, no stručnjaci poručuju da djecu treba naučiti kako samostalno donositi odluke. "Potaknula bih roditelje da dopuste svojoj djeci eksperimentiranje i učenje iz iskustva, umjesto da to čine umjesto njih", ističe psihologinja dr. Marlene Maron.

"To bi značilo da roditelji razvijaju sposobnost toleriranja nevolje, pogrešaka i neuspjeha kod svoje djece. Nije lako. To bi također uključivalo modeliranje rješavanja stvari i razgovor o situacijama koje se pojave i zahtijevaju takvu vrstu prosudbe", objašnjava Maron.

Neka se suoče s posljedicama svog ponašanja

Roditelji često žele uskočiti i riješiti problem umjesto djeteta, ali McKitrick savjetuje da to izbjegavaju osim ako situacija nije opasna.

"Kada roditelji lebde nad igrom, rješavaju sukobe, inzistiraju na pomaganju djeci da dijele ili iznova idu po loptu, dijete ne osjeća prirodne posljedice svojih postupaka i možda se ne osjeća samopouzdano ili opremljeno za samostalno upravljanje interakcijama", objasnila je.

Najbolji način za poticanje kognitivnog rasta, dodaje, jest dopustiti djeci da iskuse prirodne posljedice svojih djela.
Primjerice, ako dijete baci hranu, roditelj može jednostavno očistiti pladanj i reći "gotovo". Ako baci loptu preko ograde, neka samo pronađe novu aktivnost. Ako povrijedi drugo dijete, može mu pomoći donijeti vrećicu leda ili čašu vode.

Uloga igre i povezanosti

McKitrick ističe da djeca koja imaju priliku samostalno donositi odluke, istraživati i igrati se bez strogih struktura imaju najbolje temelje za razvoj zdravog razuma i kritičkog mišljenja.

"Roditelji koji nude raznolika životna iskustva, kao i dovoljno vremena za nestrukturiranu igru, ograničeno vrijeme pred ekranima, puno istraživanja na otvorenom i razgovor koji podržava razmišljanje, pomoći će svojoj djeci da razviju vještine kritičkog razmišljanja", rekla je.

Zaključuje da je za roditelje ključno razumjeti što je razvojno prikladno za njihovo dijete i osigurati mrežu podrške obitelji i prijatelja. Upravo kroz iskustva, slobodu i povezanost djeca uče donositi odluke koje odražavaju zdrav razum, vještinu koja se razvija polako, ali traje cijeli život.