NAŠA najranija iskustva, ona stečena u prvih pet godina života, imaju presudan utjecaj na cijeli život. Rani doživljaji oblikuju naše razumijevanje svijeta i načina na koji funkcionira, a iz njih nastaju narativi koji stvaraju naša cjeloživotna uvjerenja i očekivanja, piše Psychology Today.

Psihoterapeut Evan Shopper ističe: "Neovisno o sadržaju, ti narativi postaju temelji koji nam govore tko smo, kakvi su drugi i što možemo očekivati od života". Budući da se formiraju vrlo rano, često ih nismo svjesni, no oni nerijetko upravljaju našim odlukama.

Kako roditelji nesvjesno prenose strahove na djecu?

"Roditelji su uvijek u opasnosti da svojoj djeci prenesu nezdrave narative, a da toga nisu ni svjesni", objašnjava Shopper.

Izdvojio je i primjer: "Zamislimo majku koju je u djetinjstvu ugrizao pas i zbog toga se panično boji pasa. Ona ne želi da se i njezino dijete boji jer zna da je strah iracionalan i da je većina pasa prijateljski nastrojena. Međutim, svaki put kad s djetetom naiđe na psa, ona postane izrazito nervozna. Iako djetetu nikada ne kaže da se boji, svojim ponašanjem, napetošću i tjeskobom, prenosi mu poruku straha".

Želje roditelja postaju teret djeci

Naše unutarnje priče određuju gotovo sve što govorimo i činimo. Stoga ne čudi da na isti način oblikujemo i narative svoje djece. Tako ne prenosimo samo gene, već i stavove, uvjerenja, nade i snove. No ponekad i naši najbolji ciljevi mogu stvoriti nezdrave obrasce, osobito kada nisu usklađeni s onim gdje se dijete uistinu nalazi.

Primjerice, želimo li da nam dijete bude vrhunski sportaš ili glazbenik, da bude otvoreno umjesto sramežljivo, odgovornije ili osjetljivije nego što to njegova dob dopušta, time možemo stvoriti narativ da ono "nije dovoljno dobro". "Dijete može početi vjerovati da nas razočarava i da ne bi smjelo biti ono što jest", pojašnjava Shopper.

Uobičajeni primjer iz svakodnevice

Psihoterapeut navodi i nekoliko primjera iz prakse: dijete izgubi ljubimca, a roditelj mu kaže da ne plače i odmah mu nabavi novog. Kasnije, kada se dijete ogrebe po koljenu i počne plakati, roditelj ga uvjerava da se sabere jer će to brzo proći. Kad je tužno jer se prijatelj ne želi igrati s njim, roditelj mu savjetuje da se ne brine jer ima drugih prijatelja. Iako su ovakve reakcije razumljive, one nisu usklađene s djetetovim stvarnim osjećajima i potrebama.

Roditelj želi da dijete bude otporno i pozitivno, no time što negira njegove osjećaje šalje mu poruku da tugu i gubitak treba potisnuti. Takav obrazac nošenja s teškim emocijama može stvoriti dodatne probleme. Dijete može povjerovati da ne može podnijeti tugu, da je slabo ili da razočarava roditelje.

Kako pronaći pravu mjeru?

Jedan je otac postavio pitanje: "Uvijek guram svoje dijete da raste, testira granice i isprobava nove stvari. Što tu može biti loše?". Ključ je upravo u riječi "uvijek". Želimo poticati djecu, ali ih ne smijemo gurati prejako, predaleko ili prečesto. Ako je dijete nespretno, želimo mu pomoći da se osjeća sigurnije u svom tijelu, no bez pritiska.

Odgovor leži u pronalaženju ravnoteže između onoga što je djetetu podnošljivo i onoga što ga preopterećuje. Sve se svodi na razumijevanje onoga što dijete u određenom trenutku može podnijeti. Ako roditelji ostanu svjesni gdje se njihovo dijete nalazi, umjesto gdje bi oni željeli da ono bude, značajno smanjuju rizik od nesvjesnog stvaranja nezdravih narativa.