DR. RANKO Rajović, poznati stručnjak za rani razvoj djece, u podcastu Dok anđeli spavaju ispričao je nevjerojatan slučaj iz hrvatske škole koji, prema njegovu mišljenju, savršeno oslikava probleme današnjeg odgoja. Učiteljica je učenici dobronamjerno savjetovala kako da poboljša esej, nakon čega je učenica napravila scenu, pozvala roditelje, a epilog svega bila je opomena za učiteljicu.

"Učenica je pročitala solidan esej, a učiteljica joj je predložila da doda još dvije rečenice kako bi zaokružila cjelinu. Učenica ju je samo pogledala, pobacala stvari sa stola, izjurila iz razreda, zalupila vratima i otišla ravnatelju", prepričao je Rajović.

Ubrzo su u školu stigli roditelji i nastala je prava uzbuna. Učiteljica je, šokirana razvojem događaja, na kraju dobila opomenu. Objašnjeno joj je da takve sugestije ne smije davati pred cijelim razredom kako ne bi nanijela "emocionalnu štetu" učenici. Prijedlog uprave škole bio je da ubuduće takve primjedbe iznosi nasamo, nakon sata, kako se dijete ne bi uvrijedilo.

Glavni krivci: Ekrani i manjak kretanja

Prema Rajoviću, ovakvi su incidenti posljedica odgojnih grešaka, a kao glavne krivce ističe ekrane i nedostatak fizičke aktivnosti. Mobitele, koji su preblizu očima i ne potiču akomodaciju oka važnu za čitanje i koncentraciju, zabranio bi djeci do 12. godine. Smatra da bi korištenje trebalo ograničiti na pola sata dnevno, i to isključivo za logičke igre na roditeljskom uređaju.

"Svaki sat proveden pred ekranom oduzet je od kretanja, koje je hrana za mozak i ključno za razvoj dubokih moždanih struktura", naglašava Rajović. Roditeljima poručuje da za igru nisu potrebni veliki parkovi; jednostavne igre kretanja mogu se osmisliti i u stanu, poput hodanja po zamišljenoj liniji uz zadatke kao što su čučnjevi ili okreti.

Posljedice pretjerane zaštite

Rajović opisuje dosadu kao stres koji su djeca nekada rješavala smišljanjem vlastitih igara. Danas im odrasli odmah nude ekrane i instant-zabavu, čime ih ne uče kako se nositi s frustracijom. Zbog toga im kasnije u životu svaki neuspjeh postaje težak udarac. "Najveći dar koji roditelji mogu dati djeci je njihovo vrijeme, zajednička igra i odlazak u prirodu, a ne još više igračaka", poručuje.

Kao primjer navodi pretjerano zaštitničke roditelje koji djeci ne dopuštaju padove i fizički rizik, zbog čega takva djeca ne razvijaju ni osnovne zaštitne reflekse. Objašnjava da su novi naraštaji često nemotivirani jer je njihov mozak naviknut na brze, digitalne nagrade, pa im se stvarni život čini sporim i dosadnim. Ako dijete ne doživi uspjeh u školi, tražit će ga u rizičnim ponašanjima jer mozak pod svaku cijenu traži osjećaj postignuća.

Preporuke za odgoj po dobi

Ističe i da je vršnjačko nasilje danas teže jer se snimke šire društvenim mrežama, zbog čega sramota traje dugo, a stalna izloženost nasilnim sadržajima smanjuje empatiju. Rješenje vidi u usvajanju pravih vrijednosti poput empatije i timskog rada te u jasnim granicama koje postavljaju roditelji.

Rajović nudi i konkretne smjernice po dobnim skupinama. Do 3. godine ključni su bliskost, emocije i slobodno kretanje. Od 4. do 6. godine dijete kroz igru uči simbole i povezivanje. Od 7. do 10. godine školsko gradivo treba pretvarati u igre koje potiču koncentraciju, dok je od 10. do 12. godine naglasak na suradnji, sportu i otvorenom razgovoru o štetnosti društvenih mreža, koje bi, prema njegovu mišljenju, trebalo formalno zabraniti do 12. godine.