Foto: Index 

DANAS smo navršili punih devet mjeseci života u Njemačkoj. Pripremali smo se dugo i opširno i detaljno. Krenuli smo s velikim planovima za život u Švedskoj, pa smo polako prebacili fokus na Irsku onda kada su toliki Hrvati potrčali u tom smjeru i ne osvrnuvši se, a nakon što smo dobili dijete sve više smo uzimali u obzir bliže opcije - Austrija je, recimo, tu dok trepneš, tu imam i rodbinu koja mi je srcu draga, a opet je utopija naspram ovog našeg malog limba na brdovitom Balkanu. Iz svih ovih navedenih opcija poprilično je jasno da smo o odlasku razmišljali godinama! I to ne mislim kao metaforu za ‘'dugo smo razmišljali'’, mi stvarno jesmo razmišljali o odlasku godinama. Uvijek sam se divila onima koji preko noći odluče, pokupe svoje stvari i zapute se u nepoznato. Ja sam ziheraš i pokušavam imati sve pod kontrolom, a ustvari štitim sebe od straha od nepoznatog. Češljajući sve informacije koje mogu dobiti, imam dojam da se mogu pripremiti za takav korak, da mogu znati što me očekuje. Prava istina je da nitko ne zna dok ne dođe. 

Na žalost, iseljavanje je kod nas i dalje vruća tema i broj "žrtava" se svakodnevno povećava

Na žalost, iseljavanje je kod nas i dalje vruća tema i broj "žrtava" se svakodnevno povećava. Baš zato ljudi misle da sve znaju o tome - jer svatko ima nekog tko zna nekog tko je otišao u Njemačku i "nakon par mjeseci konobarenja dovez’o novi Audi kući!" Ako to nije uspjeh, ja ne znam što je! Sada se čak i ne šalim - ja stvarno ne znam kako ljudi kupe novi Audi nakon par mjeseci jer, iako su ovdje auti jeftiniji, nisu besplatni. Što znači da gladujete godinu dana, s plaćom od 3000 eura (a toliku plaću uglavnom nemate), onda moooožda možete kupiti takav auto. O tome što će vam novi Audi ako spavate u sobi s petoricom muškaraca dok glođete slaninu koju ste donijeli od kuće - neću raspravljati. To su, valjda, prioriteti.  

 
Ono što želim reći, u nadi da ću nekome tko možda traži informacije koje sam i ja tražila, ne smijete uvijek vjerovati ljudima u prikazu svojih života u dijaspori. Čak ne mislim to u nekakvom zlokobnom "ljudi su zlobni" tonu - ponekad ljudi imaju drugačiju percepciju od vas, ponekad imaju drugačije prioritete. Svatko je od nas potpuno jedinstvena jedinka i to što ja ne mogu spavati ako imam glasnu prometnicu pod prozorom, ne znači da moje dijete ne spava kao da ste ju lupili nečim po glavi. Ljudi vam ne lažu namjerno (valjda?), samo ponekad vide stvari drugačije od vas. A ponekad će vam stvarno reći "uljepšanu sliku" stvarnosti čisto jer tako tješe sebe. Meni je najbolji primjer moja patnja s njemačkim. Mene ako pitate kako mi ide njemački, ja ću vam reći da mi ne ide. S druge strane, kada sam pitala svoju poznanicu kako joj ide njemački (a ona ga nikada nije učila u školi i nije imala doticaja s njim), ona je rekla "odlično, za šest mjeseci ga već pričaš!" Tko od nas laže? Nitko. Znate zašto? Jer za mene "pričati njemački" znači elokventno se izražavati i sastavljati složene rečenice na njemačkom. Po mogućnosti, bez (velikih) gramatičkih grešaka. Za nju, "pričati njemački" znači napokon imati sposobnost sporazumjeti se s tetom u trgovini. Nešto što ja znam od šeste godine života. Naše polazišne točke nisu iste, ne mjerimo stvari na jednak način, a ni ciljevi nam nisu isti. Netko je ovdje došao zaraditi pare, imati za poslati kući, a možda i je**ga, zaraditi za taj ulašteni Audi! A netko je došao stopiti se - u potpunosti se asimilirati, napraviti tu dom i za 10 godina biti jedan "od domaćih". Znate što su mene pitali kada sam došla nedavno u Hrvatsku u svom starom Seatu? "Majo, jeste vi siromašni u Njemačkoj?" Dugo se nisam iskrenije smijala!  

Tako je sa svim! Mene oduševljava multikulturalnost, ljudi koji hodaju "sređeni" kao ja kad se ustanem iz kreveta i osjećaj anonimnosti. Nekome je to tlaka i u životu želi potpuno suprotne stvari! Plaće su drugačije, ali su i apetiti drugačiji. Mi s djecom živimo za male gradiće i predgrađa, a imam prijateljicu koja u Beču odbija živjeti igdje osim u samom centru - za nju sve ostalo nije Beč! Kod nas se stvorila ta klima u kojoj imate samo  podjelu na gastarbajtere koji rade od jutra do mraka, žive skučeni u malim prostorima s prisilnim cimerima, nemaju života osim te plaće i pomisli na godišnji u Hrvatskoj; te na gastarbajtere koji su se pokupili i sada šetkaju irskom obalom i vrište od sreće svaki dan čim otvore oči jer sve im ide od ruke i pečene prepelice im ulijeću u usta. Istina je često negdje između.  

Mi smo nakon svih prožvakanih opcija i beskrajnih lista ipak izabrali Njemačku. U Švedskoj smo se bojali jezika i skupoće stanova, u Irskoj nam se smučilo od potrage stanova, a brinulo nas je i zdravstveno, Austrija nam je komplicirala život radnim dozvolama. Njemačka je bila prva koju smo prekrižili sa svih lista jer "svi idu u tamo", a opet je nekako stalno izvirivala kao opcija. A onda smo odlučili otvoriti oči i shvatiti da Njemačka nije samo Munchen i da neke stvari treba prepustiti da se odvijaju same - prirodnim tokom. Jer svaka prijašnja opcija uključivala je toliko stresa - davanje dvaju otkaza, traženje stana na nepoznatom jeziku i sl. Kada smo se prepustili, uočili smo najjednostavnije moguće rješenje: moj muž je radio za njemačku firmu i onu su ga željeli u Kölnu. U državi koja nam je poznata, kao i jezik. A nema toliko problem sa smještajem, kao ni sa zdravstvom. I eto!

To je bolan i dug proces kojeg svatko proživljava na svoj način 

Odseliti 1500 kn od dotadašnje baze i svega što poznajete nikada nije lako. I proces je veoma dug i veoma bolan. Radi se o konstantnom izmjenjivanju faza oduševljena i faza najdublje depresije. Jer kada ste u tako osjetljivoj situaciji, izbačeni iz zone komfora, dovoljno je da imate pozitivno iskustvo s doktorom i idućih par dana ćete pjevati o ljepoti života. Isto tako je dovoljno da vas dijete dočeka uplakano u vrtiću i dok vam teta nešto objašnjava, vi se pogubite u prijevodu - garantiram pet dana ne izlaženja iz kreveta uz razmišljanje "zašto sam ovdje došla i što ja točno tražim?!". 

Seljenje u drugu zemlju nije nešto što učiniš i onda si završio s tim. Završio s domovinom, s prijateljima, s osjećajima. Seljenje u drugu zemlju proces je koji traje godinama! Jer i kada se smjestiš i riješiš si posao, prijatelje i dom, upravo zato što si jednom otišao, sve gledaš puno kritičnije. Prije sam doživljavala toliko toga "tako kako je" jer nisam imala opciju. A sada znam da ne moram biti ovdje ako mi se ne sviđa što nešto rade "tako kako rade". I zato vam ljudi najčešće ne znaju odgovoriti na pitanje "Ostajete li onda tu?". Jer možda ostaju samo sada, a možda ostaju 10 godina, a onda… tko zna!