RAD PSIHOLOGA Leva Vygotskog s početka 1900-ih temelj je za većinu istraživanja kognitivnog razvoja tijekom prošlog stoljeća, a posebno za sadašnje proučavanje sociokulturne teorije. Razumijevanjem teorije kognitivnog razvoja Vygotskog, roditelji mogu imati pozitivne i konstruktivne interakcije sa svojom djecom tijekom svakodnevnog života.

To posebno vrijedi za roditelje koji se bore s tim kako izgraditi povjerenje unutar obitelji i pomoći svojoj djeci da procesuiraju svoje frustracije. Vygotskyjev naglasak na tome da djeca uče o svijetu oko sebe kroz starije i mudrije odrasle osobe pretvara svakodnevne trenutke u prilike za podučavanje.

Što je teorija Vygotskog?

Teorija Vygotskog razumije ljudski rast kao društveno posredovan proces u kojem djeca preuzimaju svoja uvjerenja, kulturne vrijednosti i strategije rješavanja problema kroz kooperativne razmjene s "vještim učiteljima", kao što su roditelji ili nastavnici. Dok djeca promatraju i slijede verbalne upute koje učitelj daje - također poznato kao suradnički dijalog - dijete procesuira lekcije i oponaša svog učitelja.

Kako kolaborativni dijalog ublažava pritisak

Vygotsky je gledao na učenje kao na društvenu prirodu i skovao je izraz kolaborativni dijalog kako bi opisao namjerne razgovore odraslih s djecom. Ovi razgovori omogućuju djeci da verbaliziraju svoje misli i osjećaje i podijele kako te misli i osjećaji utječu na njihove postupke. 

Prema riječima dr. Elisabeth Netherton, psihijatrice iz MindPath centara za skrb, suradnički dijalog može biti oslobađajuć i za roditelje i za djecu jer im omogućuje da se usredotoče na praksu umjesto na ishode.

"Kada otklonimo dio pritiska sa sebe i prestanemo pokušavati biti savršeni, na sličan način ublažavamo pritisak koji djeca mogu osjetiti da budu savršena", kaže ona. "To također otvara prostor za podučavanje opraštanja, fleksibilno razmišljanje i fokus na učenje i rast kao osoba, a ne na to da se stvari uvijek rade 'baš onako kako treba'."

Kako "skele" smanjuju frustracije i grade povjerenje

Teorija Vygostky također naglašava proces učenja koji se naziva "skela". Taj proces posebno je koristan u pružanju proaktivnih mogućnosti kroz igru ​​za modeliranje zdravih načina suočavanja s frustracijama. Za mlađu djecu ili djecu koja lako postaju frustrirana, Netherton predlaže da se roditelji usredotoče na to da im pomognu izraziti svoje emocije, suosjećati s tim emocijama, a zatim se usredotočiti na zajedničko rješavanje problema.

"Kada razgovaram s djecom o ideji 'vježbe', fokusiram se na smanjenje uloga, naglašavajući da ovo pitanje nije scenarij života ili smrti", kaže ona. "Umjesto katastrofe, neku poteškoću dobro je iskoristiti kao mjesto za igru ​​s novim idejama."

Situacije s niskim ulozima poput igranja s Lego kockicama idealne su za pomoć vašem djetetu da izgradi strpljenje i da ga naučite da vam može vjerovati. 

"Usredotočenost na zadržavanje smirenosti pomaže djeci da preoblikuju situaciju na način koji je manje prijeteći i daje im više prostora da isprobaju stvari, dok im pomaže da ponovno reguliraju svoje emocije", objašnjava Netherton, a piše Fatherly.