S HARRYJEM Holeom prvi put sam se susreo u romanu Crvendać, a kako je ovaj na koricama imao onu lažnu reklamnu naljepnicu sa sloganom u stilu "Novi Stieg Larsson" ili nešto slično, tako sam isprva Joa Nesbøa doživljavao kao Stiega Larssona za siromašne. Srećom, Crvendać je bio vrlo dobar roman, jedan od boljih između trinaest do sada napisanih o detektivu Harryju Holeu, tako da je i Nesbø s vremenom stekao identitet nevezan uz Larssona. Iako i dalje mislim da je Larsson zanimljiviji pisac.

Crvendać je roman koji tematizira mračnu stranu norveške prošlosti u Drugom svjetskom ratu, no ujedno je i prvi iz trilogije koju čine još i Nemeza i Đavolja zvijezda, a to nam je ovdje važno jer je ovaj potonji poslužio kao predložak za novu Netflixovu seriju Detektiv Hole.

Snjegović propao zbog kaosa na setu

Serijal knjiga o norveškom hard-boiled detektivu nježnog srca s vremenom se pretvorio u izdavački fenomen te je do sada preveden u više od 50 zemalja i prodan u više od 60 milijuna primjeraka, što je za europske autore fascinantna brojka, no prvi pokušaj filmske adaptacije prije nekoliko godina neslavno je propao.

Riječ je o filmu Snjegović (The Snowman) iz 2017. godine koji je originalno trebao režirati Martin Scorsese, no kad je ovaj odustao u redateljski je stolac zasjeo cijenjeni švedski redatelj Tomas Alfredson (Neka uđe onaj pravi).

Prema Alfredsonu, do početka snimanja ostalo je premalo vremena za pripremu pa su na set došli posve nepripremljeni i bez gotovog scenarija, a pretprodukcijski pakao nastavio se i na snimanju: zbog loše organizacije, ekstremnih vremenskih uvjeta u Norveškoj i nedostatka vremena, ekipa je jednostavno napustila set, a da nisu snimili ključne scene koje su trebale povezati radnju. Tek su u montaži shvatili da nisu u stanju suvislo povezati sve krakove priče. 

Alfredson je kasnije priznao kako 10 - 15 posto scenarija uopće nisu uspjeli snimiti. I tako je jedna dobro zamišljena produkcija s dobrim režiserom i odličnim Michaelom Fassbenderom u ulozi Harryja Holea neslavno propala. 

Detektiv Hole dobio bolji tretman i budžet

Nesbø si nije mogao dozvoliti da se nešto slično ponovi još jednom pa se izborio za ulogu scenarista i show runnera serije koja je kod Netflixa dobila jako dobar tretman i još bolji budžet. I to se pokazalo kao dobar potez, a ponajprije se ogleda u izboru glumca koji će utjeloviti Harryja Holea. 

Pri filmskim i TV adaptacijama knjiga, izbor glavnog glumca/ice često se pokaže kao ključan i najvažniji potez pa je tako i ovdje. Meni je Harry, i fizički i karakterom, baš onakav kakvoga sam doživio čitajući knjige tako da sam "kupljen" u startu, no pitanje je hoće li to biti dovoljno za svih devet epizoda.

Priča romana Đavolja zvijezda događa se tijekom ljetnih mjeseci i toplinskog vala u Oslu što je omogućilo promjenu klasičnog nordic noir vizuala, naime, umjesto kolor sheme iz tradicionalne skandinavske palete, dakle sivo-sive s natruhom plave, serija dominantno koristi zasićene tople boje, osobito sunčano žutu.

Harry Hole jedan je od najboljih policajaca norveške policije, no istovremeno i notorni alkoholičar, težak i vječno mrzovoljan tip s kojim nije lako surađivati, no na početku serije zatječemo ga u iznenađujuće dobrom stanju. Uživa u vezi s djevojkom Rakel, sprijateljuje se s njezinim sinom Olegom i kloni se pića sve do pogibije partnerice. 

Čitatelji knjiga znaju da je već u prethodna dva romana uspostavljen rivalitet između Harryja i drugog najboljeg detektiva u Oslu, Toma Waalanda, za kojega Harry sumnja da je korumpiran, no sada ide i korak dalje pa ga optužuje za ubojstvo partnerice. Sve dosad prepričano događa se u prvoj polovici prve epizode tako da nije riječ o spojlerima, no događaji će zatim naglo ubrzati i to u više smjerova: sklon samouništenju Hole će ponovno posegnuti za pićem, dok će Oslo potresati obračuni bandi s jedne te brutalna, ritualna ubojstva nekog suludog serijskog ubojice, s druge strane.

Budući da Harry jedini ima iskustva sa serijskim ubojicama, šefu policije neće preostati drugo nego da odustane od otkaza koji mu je upravo najavio, odnosno da Harry konačno ispovraća što treba ispovraćati, umije se i promijeni Pixies majicu te konačno počne raditi ono zbog čega gledamo seriju, hvatati ubojicu. 

Slijedi prilično uzbudljivih sedam-osam epizoda u kojima nećemo uvijek shvaćati što se događa, pa moguće da nećemo posve shvatiti ni kad sve završi, ali bar se nećemo moći žaliti da je bilo dosadno.

Ubojstva su kao i uvijek kod Nesbøa iznimno maštovita, jeziva i brutalna, a razrješenja u većini slučajeva zanimljiva i neočekivana. Ipak, ostaje dojam da je sve to moglo biti i nešto bolje. Makar da su se podrezali viškovi i slijepe ulice, primjerice obračuni bande koji imaju vrlo labavu dramaturšku, a mnogo više atmosfersku funkciju. 

Psihologija zla

Nesbøvi romani nisu najčitaniji (zapravo su tek drugi najčitaniji, jer su oni Stiega Larssona i pisaca koji su nastavili serijal o Lisbeth Salander, još uvijek prodavaniji) zato što su najbolji predstavnici nordic noira, već stoga što su najamerikaniziraniji.

Hole je zapravo svojevrsni amalgam brojnih poznatih i popularnih detektiva svjetske, no ponajprije angloameričke književnosti. Na prvu, padaju na pamet imena poput Mikea Hammera, Philipa Marlowea, Lewa Archera, Johna Rebusa ili pak imenjaka i suvremenika Harryja Boscha. 

Za razliku od većine nordic noira, uključujući i spominjanog Stiega Larssona, u kojima socijalne teme (npr. neonacizam, politička korupcija, medijska manipulacija, sustavi socijalne skrbi…) imaju ključnu ulogu, romani o Harryju Holeu više se fokusiraju na psihologiju zla i unutarnju borbu pojedinca protiv sustava i samoga sebe, dok su društvene opservacije ipak u drugom planu, što je poetski mnogo bliže američkoj nego skandinavskoj prozi.

Propuštena šansa

Harry Hole je poput Nesbøvih romana tek vješto zapakiran svežanj svih žanrovskih stereotipova u vješto napravljenom, samosvjesnom i luksuznom pakiranju. Osim već spomenutog vizualnog dizajna za kvalitetno pakiranje serije zaslužan je i dvojac Nick Cave i Warren Ellis koji su glazbenom partiturom uspjeli uhvatiti tonalitet serije koja lavira od tugaljive i melankolične do dramatične i fatalističke. 

Glumac koji tumači Harryja je Tobias Santelmann - može ga se gledati i u seriji Veronika na SkyShowTimeu - i odličan je, dok je ulogu njegova nemesisa, sociopata sa seksualnim traumama, policajca Waalera, atraktivno, no ipak na rubu pretjerivanja odigrao švedsko-američki glumac Joel Kinnaman (Suicide Squad, RoboCop). Upečatljiva je i Ellen Helinder u ulozi policijske tehničarke Beate obdarene supermoći pamćenja fizionomije lica te Pia Tjelta kao Rakel. 

Da se Nesbø nije toliko bojao neuspjeha, odnosno da nije imao potrebu u seriju ziheraški udrobiti baš sve atrakcije koje su mu bile pri ruci, od sukoba bandi do numeroloških mistifikacija i prekomjernih citata iz Biblije, te da je pronašao način za nešto ekonomičnije i fokusiranije pripovijedanje, npr. svedeno na šest epizoda, Detektiv Hole imao je šanse ući među najbolja ostvarenja nordic noira.

Detektiv Hole tako ostaje serija koja je vrlo dobra kad treba biti odlična - i taman toliko nedorečena da se nadamo kako će u sljedećoj sezoni, ako je bude, konačno ostvariti ono što je obećavala.

Ocjena: 4/5