U OVOJ fazi već se s prilično velikom sigurnošću može reći da je The Last of Us uspio što se tiče adaptacije istoimene videoigre. Štoviše, na temelju emitiranih šest epizoda, dalo bi se zaključiti da Craig Mazin i Neil Druckmann znaju što rade i da u preostale tri epizode neće iznenada poludjeti te pokvariti sve što su dosad stvorili.

Osim toga, serija iz epizode u epizodu uspijeva nahraniti i tu neutaživu želju interneta za temama o kojima će raspravljati pa, osim nekontroliranog hypea, dobivamo i fanovske rasprave oko doslovno svakog detalja, neovisno o tome koliko bitni ili nebitni bili.

Odmah na početku upozoravamo čitatelje da će u daljnjem tekstu biti spoilera pa ako epizodu još uvijek niste pogledali, smatrajte se upozorenima.

Predivno snimljen vestern

Šesta epizoda nešto je suptilnija u serviranju "internetske hrane za raspravu" i možda će biti najzanimljivija zagriženim fanovima koji mogu unedogled raspredati priče o razlikama između igre i serije, ali i o izdašnom pripremanju terena za događaje iz druge sezone, što je u ovoj epizodi posebno naglašeno.   

Domaćoj publici vjerojatno će biti zanimljiv i detalj da režiju ove epizode potpisuje hvaljena bosanskohercegovačka redateljica Jasmila Žbanić, koju poznajemo po Grbavici i Quo Vadis, Aida?, a koju su Druckmann i Mazin, zbog njenog odrastanja u Sarajevu, isprva izabrali da režira epizodu u gradu pod opsadom, no ona je umjesto Kansas Cityja izabrala daleko mirniji Jackson, u kojem je smješten veći dio radnje šeste epizode.

U velikim produkcijama ovog tipa generalno je teško prepoznati redatelja, njegov stil i doprinos. The Last of Us dodatno je opterećen vrlo jasnom vizijom kreatora, od kojih je jedan ogroman fan igre, a drugi tvorac priče. Prepoznati u svemu tome Jasmilu Žbanić spada gotovo u kategoriju kušača vina koji tvrde da iz jednog gutljaja mogu prepoznati sve od drveta od kojeg je izrađena bačva do emocije berača grožđa.

Ono što možemo vidjeti i reći sa stopostotnom sigurnošću jest da se radi o još jednoj izvrsnoj i predivno snimljenoj epizodi (snimateljica je Christine A. Maier, koja je s Jasmilom radila i na Grbavici i Quo Vadis, Aida?), a već ionako vestern atmosfera cjelokupne serije u ovoj je epizodi dodatno naglašena.

Osjećaji izlaze na površinu

Međutim, naglasak epizode je na daljnjem razvoju i produbljivanju odnosa između Joela i Ellie. Radnja je smještena tri mjeseca nakon tragičnih događaja iz prošle epizode, a Joel pokušava pronaći svog brata Tommyja, s kojim je izgubio kontakt i zna samo da se nalazi negdje na području Wyominga.

Odnos s Ellie dodatno komplicira to što je Joel sad itekako svjestan da je ona njegova nova svrha ili, bolje rečeno, jedina preostala svrha, a to otežava i svijest o tome da više nije čovjek koji je bio te da mu se sve češće potkradaju propusti koje si prije nikad ne bi dozvolio. Sve to budi mu dodatni osjećaj straha i počinje proživljavati sve češće napadaje panike.

Nakon što se napokon susretne s bratom u Jacksonu, izoliranom gradiću koji je jedna od rijetkih oaza mira na njihovom putu do cilja, doznaje da Tommyja ne treba spašavati i da mu se ovaj svjesno odbijao javiti, a razlog je sigurnost vrlo dobro organizirane zajednice u kojoj će uskoro zasnovati i obitelj.

Njihov odnos dodatno je narušen njihovom prošlošću i krivnjom za zločine koje su zajedno počinili kako bi preživjeli.

Isprva zatvoreni Joel u jednom se trenutku potpuno otvara bratu i priznaje sve svoje strahove te ga moli da preuzme Ellie i umjesto njega je dovede do Krijesnica, s kojima je Tommy svojevremeno surađivao. Ellie načuje razgovor i suočava se s Joelom, ali razgovor odlazi u pogrešnom smjeru istog trena kad ona spomene njegovu kćer.

Nakon svega put ipak odluče nastaviti zajedno, a to ih dovodi do Sveučilišta Eastern Colorado, gdje otkrivaju da su pripadnici Krijesnica bazu preselili u Salt Lake City. Na sveučilištu zatiču i skupinu pljačkaša s kojima ulaze u sukob, jedan od njih rani Joela, ali ipak uspijevaju pobjeći. No ranjeni Joel u jednom trenutku pada s konja i tu epizoda završava.

Puno promjena, ali ono najbitnije je ostalo

Iako priča nije identična kao u igri, onaj temeljni dio je zadržan. Neki su dijelovi sažeti, drugi su direktna posljedica prijašnjih promjena, a neke promjene su jednostavno logične jer u seriji ne bi nikako funkcionirale (primjerice, Joelov pad s drugog kata na šipku koja ga probada).

Međutim, kao i mnogo puta dosad, Mazin i Druckmann pokazali su da itekako dobro znaju pronaći ravnotežu između toga da ponekad i drastično izmijene priču, a istovremeno ostanu vjerni likovima, temama i centralnoj poruci. Štoviše, većina tih odmaka ide u korist likova i priče koji tako postaju dublji i slojevitiji.

Sve u svemu, još jedna odlična epizoda, ali i savršen dodatak filmografiji Jasmile Žbanić, kojoj bi ovo moglo otvoriti dodatna vrata.