DA MI JE bilo biti muha na zidu u prostoriji u kojoj je održan sastanak na kojemu je netko prvi put predložio da nastavak Jokera bude mjuzikl.

Mislim, stvar je zaista bila komplicirana, Joker je originalno zamišljen kao samostojeći film, a ne začetak nove franšize, što se pokazalo kao problem u trenutku kad su stigli izvještaji s box-officea: milijarda dolara, i još 78 milijuna preko. Kako je prvi film predstavljao zaokruženu cjelinu, o samom Flecku/Jokeru nije se imalo mnogošto za dodati. Pa su njemu dodali Lady Gagu.

Može sve, svuda i u isto vrijeme. Rezultati kažu da baš i ne može...

Čini se da nitko u Warneru nije imao ideju što dalje, no nakon uspjeha Jedinice nije bilo šanse da se ne snimi nastavak pa, kad nema boljeg prijedloga, može i sudska drama, može i mjuzikl, ma može i zajedno, sve, svuda i sve u isto vrijeme.

O uspješnosti toga pristupa ovih dana najbolje govori poražavajući rezultat na blagajnama kina. Nakon ionako pesimističkih predviđanja o otvaranju filma na razini 50-60 milijuna dolara, prihod od svega 37.8 milijuna u prvom vikendu ravan je katastrofi. Za usporedbu, prvi je Joker otvorio s 96 milijuna dolara.

A što oni koji su ipak kupili kartu misle o filmu najbolje govori podatak da je drugi Joker dobio najgoru ocjenu gledatelja od svih tzv. superherojskih filmova.

Doduše, nije baš sasvim jasno zašto Jokera uporno svrstavaju među filmove o superherojima, s obzirom na to da je riječ o prvom, sada i drugom, velikom supervillian filmu koji se uvelike razlikuje od uobičajenih svjetova superheroja, neovisno je li riječ o onom Marvelovom ili ovom DC Comicsa.

Koliko je razlika velika najbolje govori činjenica da je prvi Joker 2019. godine ovjenčan Zlatnim lavom na filmskom festivalu u Veneciji, što je inače nezamislivo za neki "pravi" superherojski film. 

Prvi Joker pomirio dva inače separirana svijeta

Neovisno o tome sviđao nam se ili ne, mislili o njemu kao o umjetnosti ili ne, Joker je na fascinantan način pomirio dva inače čvrsto separirana svijeta, onaj artistički festivalski i ovaj komercijalni koji vjeruje u samo jednog boga, u box-office. A sve je zapečatio s dva Oscara, za najbolju mušku ulogu i za glazbu. Doduše, moglo bi se reći - samo dva od čak jedanaest nominacija.

Prvi je Joker tematski, produkcijski, žanrovski i vizualno bio toliko drugačiji od svih drugih superherojskih filmova, toliko ozbiljniji i mračniji da su mnogi primijetili kako se doima kao da je izašao iz ruku Martina Scorsesea.

Joker nije skrivao kako je inspiraciju pronašao u Scorseseovom Kralju komedije, a dijelom i u Taksistu, dok je Robert De Niro poslužio kao poveznica sva tri filma. Malo je nedostajalo da Scorsese prihvati ulogu izvršnog producenta filma, no ipak se povukao uz zanimljivo obrazloženje.

Pojasnio je kako on nešto drugačije gleda na prikaz likova u filmu nego što je slučaj u Jokeru, odnosno da razvoj glavnog lika koji završava na način da se pretvori u strip junaka nije blizak njegovom poimanju filma. Marty nije ni pokušao sakriti cinizam, ni odustati od stava kako su Marvelovi i DC Comicsovi filmovi mnogo bliži lunaparku nego autorskoj kinematografiji.

Mjuzikl? Ludo hrabar potez

Kad je riječ o pretvaranju Jokera u mjuzikl, red je priznati da svjedočimo ludo hrabrom potezu kakvom inače filmski studiji nisu skloni, stoga ovaj neortodoksni potez svakako pozdravljamo i podržavamo, a to nam ne pada teško jer nećemo mi zbog toga izgubiti parsto milijuna dolara.

Osim što ih lišavaju problema nekreativnosti, studiji vole nastavke jer ih oslobađaju glavolomki prilikom procjene rizika. Produkcijske ekselice od prethodnog filma već postoje, samo se malo cinculiraju brojke, 10% gore-dolje i problem potencijalnog 29. nastavka Jurskog parka već je riješen.

Osim što ovaj put baš ništa nije bilo tako kako je predviđeno. Budžet je, s 55 u prvijencu, u Dvojci skočio na vrtoglavih 200 milijuna dolara, stoga će mu biti potreban prihod od najmanje 450 milijuna da bi došao na nulu (break-even) što je, osim ako npr. Kinezi baš totalno ne odlijepe na film, malo vjerojatno. 

Znate ono kad pitaju režisera o čemu je zapravo vaš film pa kad on u 90% slučajeva odgovori kako je to zapravo film o ljubavi, e pa Joker: Ludilo u dvoje stvarno jest ljubavni film.

Ali ta je ljubavna priča toliko banalna i tanka te lišena natruha dramaturgije, a kamoli životnosti, da Toddu Phillipsu i nije preostalo drugo nego da posegne za muzičkim brojevima i doda tom depresivnom svijetu malo boje.

Prvi film koji je istovremeno bio i psihološka drama i društveno kritički krimić obavio je većinu teškog posla pa nas je u Dvojci Arthur Fleck dočekao u državnoj zatvorskoj bolnici u kojoj će se pridružiti pjevačkom zboru te u njemu upoznati i zaljubiti se u Lee Quinzel, buduću Harley Quinn, ili naprosto Lady Gagu.

Između ročišta za ubojstvo petero ljudi (šesto, ono njegove majke, će sam priznati), pratimo tu ne baš uzbudljivu romansu s pjevanjem i plesanjem, koja mili ekranom brzinom puža. Konačno, pokazat će se kako nije problem toliko u tom čudnom žanrovskom spoju, već u tome što ni mjuzikl ni sudska drama nisu dobri. 

Mjuzikl je od onoga tipa koji zovemo džuboks-mjuzikl, što znači da su većinom korištene već poznate pjesme uz svega nekoliko originalnih, no usprkos tome film tek u rijetkim scenama uspije pravo propjevati. I to zahvaljujući prvenstveno Lady Gagi. U tom Gaga Landu Phoenix baš i nije imao što tražiti, iako nije da se nije trudio, pa je u jednom nastupu čak i zastepao. 

Dosadno i predvidljivo kao hrvatsko pravosuđe

Kad je pak o sudskoj drami riječ, ovo je prva koju sam gledao u kojoj nema ni maštovitih govora, odvjetničkih trikova, svjedoka iznenađenja, priznanja i dokaza, kao ni neočekivanih preokreta. Od prvog do posljednjeg ročišta dosadno i predvidljivo kao hrvatsko pravosuđe. 

Naravno, film i dalje inzistira na ideji Jokera kao pokretača širokih narodnih masa i karizmatičnog borca za prava malih ljudi, no cijeli taj populistički, nadideološki pokret koji zahvaća od krajnje ljevice do krajnje desnice, a koji se valja ulicama Gothama, već je u prvom filmu potpuno lažan, napuhan i neuvjerljiv, a takav se ponavlja i u nastavku.

Teško je shvatiti u čemu je točno privlačnost Jokera koja toliko angažira ljude, a još manje koji je sadržaj njegove pobune protiv sistema. Uostalom, je li on zaista uništen sistemski ili samo onako privatno, u djetinjstvu, kao i većina među nama? Kakogod, svakako mu nije Reaganomija kriva što nije duhovit, a želi biti komičar.

Kako nisam pao na Jokerov mesijanski potencijal, tako nisam povjerovao ni u lik Lee Quinzel, no za to zaista nije kriva Lady Gaga, koja je kao i obično dobra, već scenaristički nemarno i nemaštovito kreiran lik.

Što se pak Joaquina Phoenixa tiče, on je već dulje vrijeme prepoznat kao sam glumački vrh, nasljednik umirovljenog glumačkog prvaka Daniela Day-Lewisa (koji je upravo najavio povratak), a za ulogu Jokera dobio je i Oscara pa će moje mišljenje biti krajnje nepopularno, no meni njegov Arthur Fleck / Joker beskrajno ide na živce, pretjeran je, teatralan, patetičan i dozlaboga naporan.

Uostalom, baš kao i sam film. Kako drugi, tako i prvi. Ma koliko ovih dana pričali o tome da je nastavak slabiji od Jedinice, ja suštinsku razliku baš i ne vidim, samo što je svaki od njih besmislen i dosadan na svoj način.