IZA NAS je još jedna godina prepuna super junaka, blockbustera, rebootova, remakeova i vrtoglavih budžeta. Nije ovo bila nezaboravna godina, ali dobili smo neke uistinu velike filmove koji su nas uvjerili da se filmska industrija lagano oporavlja od golemog udarca koji joj je zadala pandemija.

Streaming servisi pak nastavljaju biti dom za niz eksperimentalnih projekata i tip filmova koji su se s velikog platna preselili na male ekrane i, premda će neki reći da je to loše za kinoponudu (s čim se morate barem djelomično složiti), dobro je da postoje platforme za svakog jer neki od filmova koji su procvjetali na streaming servisima u kinima jednostavno ne bi došli do publike. 

Bilo kako bilo, svi aktivno rade i sadržaj nas zasipa sa svih strana. To, naravno, znači i da će u toj šumi svega i svačega biti i onih filmova koji su nas iz ovog ili onog razloga razočarali. Neki su na listi zbog neispunjenog potencijala, neki zato što su štetni za suštinski pozitivne trendove unutar industrije, a neki zato što su jednostavno loši. 

Morbius

Jared Leto jednostavno nema sreće. Nije loš glumac. Štoviše, može biti jako dobar kad pronađe dobar projekt. Nažalost, projekti koje bira samo naglašavaju sve njegove glumačke nedostatke. Bio to film o Guccijima ili serija o propasti obećavajućeg start-upa, sve čega se dohvati djeluje kao SNL skeč. 

Nešto slično dogodilo se i s još jednim neuspješnim pokušajem da pronađe kvalitetnu superjunačku franšizu. Ovdje je sakriven ispod nekvalitetnih specijalnih efekata, zbog čega sve djeluje kao loše odrađen crtić s toliko rupa u priči da to niste u stanju progutati čak ni u filmu o vampiru nobelovcu sa zlatnim srcem. 

Black Adam

DC ima više failova nego pogodaka, a dokaz koliko očajnički traže novog junaka koji će pokrenuti svježu franšizu vidljiv je u činjenici da je netko pročitao ovaj scenarij i rekao: "Može."

Istina je da smo u kontekstu filmova o superjunacima svi toliko spustili kriterije da čak i novi nastavak Doctora Strangea smatramo generalno dobrim filmom, ali ovo je loše do te mjere da glumci poput Piercea Brosnana tijekom intervjua koriste posljednji atom snage da suspregnu želju da iskreno ispale "radim ovo smeće zbog para" i dramatično napuste prostoriju. 

Asking for It

#MeToo pokret donio je neke pozitivne i neke negativne stvari, a jedna od najgorih je Asking For It, pokušaj da se stvori nešto zabavno, kontroverzno, s mudima i stavom. Film o ženama koje uzimaju pravdu u svoje ruke i kažnjavaju seksualne nasilnike i silovatelje djeluje kao film koji može izazvati snažne pozitivne ili negativne reakcije s obje strane polariziranog društva koje je u stanju sotonizirati i saveznike ili racionalizirati najgora ponašanja.

A što se filmova tiče, ponekad je moguće oprostiti i greške u koracima ako je namjera časna, a film zabavan. Na veliku nesreću redatelja Eamona O'Rourkea, ovo djeluje tek kao jeftin film lišen stila i hrabrosti koji na plitak način pokušava započeti raspravu u kojoj će sudjelovati tek šačica onih koji su zagrizli mamac i spremni su na površno natezanje oko kompleksnih tema. 

Pinocchio

Da iste godine nismo dobili i verziju Guillerma del Tora, Zemeckisov Pinocchio bio bi samo holivudski ćorak bez duha, ali ne toliko loš da biste ga uvrstili na listu najgorih filmova godine. No, budući da samo u samo nekoliko tjedana razmaka imali prilike pogledati oba filma, svi problemi Zemeckisova filma samo su dodatno naglašeni i pokazuju sve ono što ne valja s holivudskom mašinerijom koja se u nedostatku ideja i mašte oslanja na velika imena i specijalne efekte. 

Nije ovo neko posebno britko opažanje, ali koliko god nevidljivo bilo, kritičari i, još bitnije, publika, trebaju na sve moguće načine obeshrabriti ovo bezidejno parazitiranje na nostalgiji.  

Deep Water

Reći da je Deep Water loš film nije dovoljno dobar opis onoga što je zapakirano u skoro dva sata erotske budalaštine o imućnom suprugu i nevjernoj supruzi čiji ljubavnici počnu misteriozno umirati. 

Ovo je film koji počinjete gledati zato što zaplet djeluje interesantno, nastavljate gledati u nadi da će biti riječ o zabavnom trashy erotskom trileru, da bi vas do kraja filma dogurala čista mržnja prema gomili banalnosti i nelogičnosti koje se odigravaju pred vašim očima. 

Jedina osoba koja je profitirala od ovog filma je Ben Affleck koji je na snimanju započeo vezu s Anom de Armas. 

Blonde

A kad smo već kod Ane de Armas, treba spomenuti i Blonde, film koji želi osuditi eksploataciju Marilyn Monroe tako što... eksploatira Marilyn Monroe. I dok je De Armas odlično odradila posao (baš kao i snimatelj Chayse Irvin), sve ostalo svodi se na neizdrživo licemjerje filma. 

U isto vrijeme, ovisno o tome na čijoj strani stojite i koliko ste imuni na neke očite probleme ovog pristupa, film nije nužno neoprostiva grozota, već više film koji će snažno polarizirati publiku. S jedne će strane biti oni koji će pronaći određenu svježinu u malo drugačijem pristupu biografskom filmu, a s druge oni koji će se teško pomiriti s činjenicom da se ovoliki talent okupio na jednom mjestu i na posljetku donio samo ovo. 

The Bubble

Da ste prije ove godine morali opisati Judda Apatowa, vjerojatno biste rekli da je jedan od gotovo nepogrešivih redatelja čiji je talent nemoguće poreći čak ni u njegovim slabijim trenucima. 

Nakon ove godine to više ne možete izgovoriti jer The Bubble je toliko prokleto loš da ćete se nakon filma vratiti na neke njegove starije projekte kako biste provjerili jeste li svih ovih godina živjeli u zabludi. 

I dok je zaplet savršen teren da se Apatow iživi nad svim narcističkim ispadima holivudskih zvijezda i moćnika (svi smo očekivali novi Tropic Thunder), rezultat je zbunjujuće ispodprosječna komedija prepuna izuzetno talentiranih ljudi koji vrijeme i talent trate na gomilu prvoloptaškog pretjerivanja.  

Firestarter

Firestarter iz 1984. jedno je od najgorih uprizorenja romana Stephena Kinga. Bilo kojeg romana. I to puno govori o tome koliko je loš jer Kinga su znali kažnjavati kriminalno lošim uprizorenjima. 

To bi u teoriji značilo da se morate pošteno potruditi da ne snimite film koji je barem malo bolji od onog iz osamdesetih. No Keith Thomas je učinio nemoguće i snimio film koji je neusporedivo gori. 

Nije mala stvar ni naći se u društvu katastrofa kao što su Maximum Overdrive, The Lawnmower Man ili Dreamcatcher. 

365 Days: This Day/The Next 365 Days

Postoje filmovi koji su toliko loši da su dobri. Postoje i filmovi koji su toliko loši da vam izazovu krvarenje u mozgu. 

Oba nastavka ovog smeća trebaju doći s upozorenjem. Kao cigarete. 

Strange World

Oni su međurasna obitelj s gej sinom, psom bez jedne noge, djed zrači staromodnim "toksičnim maskulinitetom", a zaplet je pouka da trebamo brinuti o planetu. Koliko god se trudili ne dopustiti da ljudi ispolitiziraju ovaj crtić u vremenima kada je apsolutno sve ispolitizirano, teško je oduprijeti se tom porivu kad vidite koliko su scenaristi loš posao odradili. 

I naravno da je internet prepun uzjebanih konzervativaca (otvorenih i latentnih) čije se lampice za uzbunu pale čim netko samo spomene homoseksualce, druge rase ili transrodne osobe, ali Strange World zaista djeluje kao zajebancija na račun "agresivne holivudske woke propagande". 

Ako su se već odlučili baviti ovim općim mjestima političke korektnosti, barem su trebali odraditi dobar posao na samo jednom od frontova na kojima su se odlučili boriti i napisati kvalitetne gej likove, pametno se pozabaviti problemom vječnog rata između starih i novih svjetonazora ili napisati originalnu priču koja budi svijest o očuvanju planeta. Ako ništa drugo, da barem ispod sve te političke korektnosti postoji zabavna posveta Indiani Jonesu, Julesu Verneu ili bilo kojem od očitih uzora.

Ali ne.

Strange World je podbacio zbog površnosti na svakoj razini, od narativne i kreativne, preko promotivne, pa sve do ideološke. Uspijeva samo u tome da liberale i konzervativce podjednako nervira u svojoj prozirnosti i zamornoj korektnosti. Uključili su sve i zabavili nikog.  

I jedini koji bi u većoj slici mogli izgubiti su oni u ideološkom taboru koji scenaristi zastupaju jer znate da će desničari i ovo iskoristiti kako bi likovali nad propašću woke Hollywooda koji je izgubio doticaj sa stvarnošću, a budite sigurni i u to da glavešine studija neće predugo čekati da sve financije ubuduće preusmjere na projekte koji se ne bave ovim "neisplativim" temama. A problem nije to da publika ne želi ili nije spremna za priče koje je Hollywood iz ovog ili onog razloga izbjegavao ispričati, već u tome što nitko ne želi nenadahnuto popovanje zapakirano u ovakve razvikane poluproizvode.

Svi zaslužuju biti zastupljeni, ali u prvom redu zaslužuju dobre priče i žalosno je da u trenucima kada imamo priliku vidjeti sve te pozitivne strane koje inkluzivnosti donosi, dobivamo situacije u kojima se napadaju i etiketiraju svi oni koji su se drznuli izjaviti da svoditi likove na seksualnu orijentaciju, spol ili rasu nije razvijanje likova, već upravo suprotno, neoprostiva redukcija od koje tobože zastupljeni imaju više štete nego koristi.