KAD JE PRIJE nekoliko dana u jednom intervjuu novinar zamolio Ridleyja Scotta da komentira Tarantinov izbor "Pada crnog jastreba" za najbolji film ovog stoljeća, Scott je samo zapitao: "Na čemu je on, i ja bi' to". Na pitanje slaže li se s Tarantinovim izborom, hladno je odgovorio: "Ne".

Očito, 88-godišnjaka nije napustio zdrav razum i smisao za humor, a o njegovoj vitalnosti govori i broj filmova na kojima radi. Posljednjih godina izbacuje filmove kao na traci, a trenutno se, ako je vjerovati IMDb-u, spominje u čak osam novih projekata koji su u nekoj fazi razvoja. S kvantitetom očito nema problema, no isto se, nažalost, ne može reći i za kvalitetu.

Nakon podcijenjenog "Posljednjeg dvoboja" ("The Last Duel"), krenula je Scottova silazna putanja u kojoj je svaki sljedeći film bio lošiji od prethodnika: "Dinastija Gucci" suhoparna je melodrama na rubu karikature, "Napoleon" nefokusirana i promašena biografija, velika propuštena prilika za velik film, a zatim i "Gladijator II", posve izgubljen, gotovo negledljiv nastavak legendarnog Scottovog uspjeha.

Bilo bi nepošteno reći da je taj strmosilazni niz nastavljen i najnovijim filmom, postapokaliptičnim vesternom "Psi pod zvijezdama" ("The Dog Stars") te da je ovaj lošiji čak i od drugog "Gladijatora", no nije ni mnogo bolji.

Život nakon "smaka svijeta"

Smješten u 2035. godini, film prikazuje svijet nakon "smaka svijeta", odnosno nakon pandemije gripe koja je prije nekoliko godina poharala čovječanstvo. To je svijet kakav bi bio da je covid bio malo zarazniji ili da nije bilo majstora poput doktora Capaka, a u kojemu
rijetki preživjeli žive u malim skupinama te se ispomažu zalihama hrane i lijekova iz velikih trgovačkih centara.

S obzirom na sve rečeno, početak filma - pohod pilota-mehaničara Higa (Jacob Elordi) i njegova vjernog pratitelja, belgijskog ovčara Jaspera, avionom u Denver po namirnice - neočekivano je idiličan. Uz nježnu glazbenu kulisu film prikazuje puste, ali lijepe pejzaže nad kojima Hig i Jasper uživaju letjeti.

Po slijetanju i ulasku u grad registar se mijenja i približava hororu jer napetost vreba odasvud, gdje ima hrane ima i zainteresiranih, a među njima je i skupina tetoviranih i opasnih spodoba koje nazivaju Reapersima (hrv. žeteocima).

Hig s bivšim marincem Bangleyjem (Josh Brolin) čini vrlo funkcionalnu zajednicu koja je razvila uspješnu strategiju obrane od neželjenih posjetitelja, te zahvaljujući Higovom avionu ima kvalitetnu opskrbu namirnicama, no već prve dijaloške razmjene otkrit će nam velike razlike u njihovom poimanju svijeta. Banalno i deklamatorski napisani dijalozi služe kako bi i posljednji gledatelj shvatio politički podtekst, odnosno njihove ideološke pozicije.

Bangley na neki način uživa u ovakvom životu i tvrdi da oni zapravo žive američki san. On pripada onoj arhetipskoj verziji tzv. pravih Amerikanaca, klasični izolacionist kojem je dovoljno da ima ranč i pušku kojom će ga braniti od žohara, kako u američkoj ksenofobnoj tradiciji naziva sve strance koji pokušavaju ući na njegov posjed.

Hig, međutim, ima veće potrebe, radoznao je, čezne za dubljim interakcijama s ljudima od pukog ubijanja. Njemu, kao progresivnom dijelu ovog dvojca, preživljavanje nije, kao Bangleyju, jedini smisao života, već je uvjeren da postoji i nešto više pa spas traži u zajednici s drugima, a ne protiv njih.

Romansa bez strasti između Margaret Qualley i Jacoba Elordija

Hig, stoga, napušta Bangleya kako bi pronašao Grand Junction, mjesto iz kojeg povremeno prima signal. Putem će morati prisilno sletjeti te upoznati mladu zdravstvenu radnicu Cimu (Margaret Qualley) i njezinog sumnjičavog oca Popsa (Guy Pearce) koji će mu se uskoro, silom prilika, pridružiti u pokušaju da stigne do Grand Junctiona.

Higu je od gripe umrla supruga koju još uvijek nije prebolio, a Cima je na sličan način izgubila supruga pa će njihove usamljenosti logično voditi romansi, no usprkos atraktivnom glumačkom paru ta je romansa izvedena mlitavo, bez ikakvog drajva i strasti.

Najčudnije mjesto u tom novom normalnom, u svijetu u kojem, kao i nekoć u vesternu, još nije uspostavljen pravni poredak, već su otvorene mogućnosti da se kreiraju novi društveni odnosi, nove zajednice i modaliteti suživota, svakako je fašistička grupacija koja zahvaljujući stimulansima živi neki svoj nadrogirani high life kao u Huxleyjevom "Vrlom novom svijetu".

Njezin fašistički karakter živopisno je predočen u grotesknom liku koji tumači Allison Janney. Janney nam je, inače, najpoznatija kao dugogodišnja glasnogovornica Bijele kuće u "Zapadnom krilu", odnedavno i kao američka predsjednica u "Diplomatkinji", no ipak nećemo ići tako daleko i tvrditi da je baš zbog tog glumačkog backgrounda odabrana za ovu ulogu. Ali, tko zna.

Adaptaciju romana Petera Hellera napravili su Christopher Wilkinson i Mark L. Smith, pri čemu je potonji osobito zanimljiv. Riječ je o ambicioznom scenaristu čiji su radovi - od Iñárrituova "Povratnika" i Clooneyjeva "The Midnight Sky" pa sve do Netflixove serije "American Primeval" - privukli mnogo pažnje, no svim tim radovima je zajedničko da su im pretenzije bile veće od Smithova autorskog kapaciteta.

Film kakav od Ridleyja Scotta nismo očekivali

Scotta je, pretpostavljam, privukla upravo Smithova pretencioznost i političnost, no previdio je da iza te spektakularne brutalnosti nema ozbiljnog sadržaja. U "Psima pod zvijezdama" nema čak ni te brutalnosti, odnosno ima, ali u kontekstu u kojemu nas ona ne uzbuđuje, niti emotivno involvira. Ta se ocjena može proširiti i na cijeli film koji je realiziran kilavo, bez strasti i energije - sve suprotno od filmova na kakve smo od Scotta navikli. Uzgred, riječ je ujedno o jednom od vizualno najskromnijih Scottovih filmova.

Nisam čitao roman, no Smithov scenarij kao da se trudi objediniti sve trope postapokaliptičnog filma na jednom mjestu, no pritom zaboravlja na vezivno tkivo koje bi ih trebalo držati na okupu - na priču, likove, emocije i narativnu strategiju. Sve navedeno postoji tek u naznakama, no ni u jednom trenutku ne prerasta u veliku priču, u nešto što bi nas zaista zanimalo i emotivno uvuklo, već ostaje tek skica filma koji je mogao biti mnogo bolji, uzbudljiviji i važniji.

Ovako, riječ je o jednom od najslabijih filmova u filmografiji Ridleyja Scotta, tamo negdje pri dnu liste zajedno s već spomenutim "Gladijatorom II", "Egzodusom: Bogovi i kraljevi" te srećom već gotovo zaboravljenim "Savjetnikom" ("The Counselor").

Glumci ograničeni scenarijem

Kakav film, takva i gluma, Jacob Elordi ponovno ostavlja dojam zanimljive i atraktivne filmske pojave, no glumački je prilično ograničen, dok je kod njegove partnerice Margaret Qualley upravo suprotan slučaj, riječ je o atraktivnoj i izvanrednoj glumici koju ovdje ograničava scenarij koji joj nema što ponuditi. Josh Brolin je pak Josh Brolin i to je ok, nema tu mnogo dodane vrijednosti, a tek Guy Pearce uspijeva svom liku udahnuti i dozu nostalgije. Pa makar i nostalgije za palačinkama s mrvicama od sljezovih kolačića.

Film je projektiran kao raskošni spektakl s budžetom od 110 milijuna dolara te planiran za proljetnu kino sezonu da bi naknadno bio pomaknut na, inače vrlo nezahvalan, termin krajem ljeta. Ideja je valjda bila napraviti most između ljetne sezone blockbustera i jesenske sezone prestižnih filmova s oscarovskim ambicijama. No, nakon odgledanog filma, jasno je kako novi film Ridleyja Scotta baš ništa neće uspjeti premostiti - neće tu biti ni para ni Oscara.

Ocjena: 2,5/5