MOŽDA je samo Gene Hackman kasnije od velikih glumaca imao i približno takvu prirodnost pred kamerom, a možda i nije nitko. To nije gluma, nije drama, to je pravi čovjek od krvi i mesa u svakoj ulozi. Srećom, filmovi nisu rađeni kao 3D u njegovo vrijeme, vjerojatno bi mu publika u kinu počela odgovarati na replike i dobacivati, misleći da je tu u prostoriji.

Kada pitate glumačke generacije koje su stasale sedamdesetih naovamo, reći će da je Marlon Brando broj 1 i da im je bio uzor, oni okrenuti ka kazalištu pored filma izdvojit će uvijek Laurencea Oliviera, međutim stara holivudska garda nije imala dilemu. Humphrey Bogart, Clark Gable, James Cagney, John Ford, Richard Widmark, naravno i Katharine Hepburn, svi su bili složni - boljeg od Spencera Tracyja nema. 

Dobitnik dva Oscara za glavnu ulogu, ukupno devet nominacija u istoj kategoriji (rekord uz spomenutog Oliviera), ali daleko bitnije bilo je s kakvim odnosom je igrao svaku ulogu koju je ikad dobio. Nije mu bilo potrebno da se izgladnjuje, deblja, maskira, iscrpljuje, jednostavno je naučio tekst, a onda ga interpretirao kao da je taj lik koji tumači sve ono što je i sam uvijek bio.

Uzeo mu je sve osobine i sebe na platnu neosjetno i u svakom kadru izgradio prema njima. Teške bore i faca običnog čovjeka, a ne holivudskog namazanka su mu vjerojatno malo pomogle u tome, ali sve ostalo je bio čisti talent.

Najžešći u selu

Banalan primjer, ali sjetimo se samo čuvene scene tuče u Lošem danu u Black Rocku. Tada jednoruki Spencer Tracy izuva od batina značajno gabaritnijeg, mlađeg i svakako opremljenog objema rukama Ernesta Borgninea, a mi apsolutno u svakom trenutku vjerujemo toj sceni i tom raspletu nasilne točke jer Tracyju čak nisu neophodni ni svi udovi da bismo pomislili kako je najžešći u selu ako je njemu cilj da mislimo da je najžešći.

Dakle, ako smo u stanju u to povjerovati, u njegovu čistu jednoruku dominaciju nad Borgnineom u kavani, a da se ne zapitamo išta dalje, onda je tek jasno koliko nam je lako povjerovati Spenceru kada mu je zadatak samo da priča nešto i da to nama djeluje uvjerljivo. To može i u pola noći...

Nosio je Tracy dosta naslova koji su klasici američkog filma (spomenuti Loš dan u Black Rocku, pa Fury, Pogodi tko dolazi na večeru, Adamovo rebro, Žena godine, Starac i more, Inherit the Wind, Judgment at Nuremberg, Boys Town itd.), ali s neke kulturno-konzumerske strane ili jednostavno pravedničko-povijesne, možda je šteta što nije imao i platinast evergreen nivoa popularnosti Casablance ili recimo Bulevara sumraka...

Čisto da bi sva publika koja abecedu filma zna barem do "B" čula za njega i imala ga na umu uvijek kad se priča o samom vrhu glumačke piramide. Ovako ga neuki ponekad zaborave, a iako je utjeha da su samo neuki, opet se bijes ne može obuzdati ili je jako teško.

"Bio je mučen tugom, krivicom..."

Što se tiče osobnog života, svakako je izvanbračna zajednica s Katharine Hepburn najvažnija stavka. Iako je ženu napustio još sredinom tridesetih, a sve do njegove smrti 1967. godine ostali su vjenčani, Hepburnovoj to nije smetalo.

U međuvremenu je imao afere i s Lorettom Young, Joanne Crawford, Ingrid Bergman, Gene Tierney, kao i probleme s alkoholom, nesanicom, depresijom te grižnjom savjesti. Bio je grešnog života, ali i veliki vjernik, tako da nikada nije mogao preboljeti što mu je sin gluhonijem i zbog toga je krivio sebe, smatrajući to božjom kaznom za svoja loša djela. 

Katharine se trudila razumjeti njegovu nesreću, međutim nikada nije uspjela. "Što je to bilo? Ne znam. Nikad nije bio u miru... mučen nekakvom krivicom. Nekakvom užasnom tugom...", zabilježila je u autobiografiji.

Svakako, na filmu je bio stijena. Meteor. Gromada. Sve ono što glumačko zanimanje može predstavljati, a opet daleko više od te riječi "glumac" ide uz njega. Nekako mu je mala. I "glumčina" je mala. Jednostavno Spencer Tracy.