PRIJE osam godina, mala rakunica odvojena je od svoje obitelji. Imala je samo deset dana. Kada je službenik za kontrolu životinja obavijestio Susan Spearman o napuštenoj bebi rakuna, znala je da mora pomoći.

Susan je napravila opsežno istraživanje o tome kako se brinuti za rakune i počela pružati bebi svu pažnju i njegu koja joj je bila potrebna. Brzo je postalo jasno da, s obzirom na to da je rakunica bila odvojena od svoje majke u tako mladoj dobi, neće moći preživjeti u divljini sama.

Tako joj je Susan dala ime Biscuits i primila je u svoj dom. Kako je Biscuits rasla, sve više se vezivala uz obitelj Spearman. Ubrzo je počela spavati u njihovom krevetu.

Susanin muž Hugh morao je trčati za Biscuits i utrkivati se s njom do kreveta jer će mu u suprotnom zauzeti mjesto.

"Ponekad, kad se spremamo za spavanje, ona je već unutra", ispričala je Susan za The Dodo.

Biscuits se toliko udomaćila da je počela raditi nered kad god se nađe u prilici. Voli otvarati hladnjak i krasti svoje omiljene grickalice, penje se po svemu što može dohvatiti svojim šapama i pretražuje ormare. Ali njezina najdraža aktivnost je penjanje po ladicama i pravljenje gnijezda u njima.

Razvila je posebnu metodu penjanja po ladicama koja uključuje ulazak u jednu ladicu, otvaranje one iznad nje, penjanje u nju i ponavljanje procesa.

Susan i njezina obitelj vole Biscuits upravo zbog njezina nestašnog duha. Ipak, važno je napomenuti da briga za spašenog rakuna nije nešto što treba shvatiti olako.

"Rakuni su velika odgovornost i obveza", piše Susan u svom vodiču za njegu rakuna. "Oni zahtijevaju puno vremena, pažnje i novca. Ako pronađete ozlijeđenu ili izgubljenu bebu rakuna, najbolje je ostaviti je na miru i nazvati lokalnog rehabilitatora ili vašu lokalnu Upravu za prirodne resurse za hitnu pomoć ili upute."

Što se tiče Biscuits, ona napreduje u obitelji koja je posvećena brizi za nju i koja cijeni njezine nestašluke.

"Ona je jednostavno sretna što je u centru pažnje", zaključila je Susan.