HRVATSKA je do sada više puta pokazala da uistinu mari za napuštene životinje, pa ne čudi što postoji mnogo skloništa koja svaki dan spašavaju živote ovih divnih bića. Međutim, današnja priča ne odnosi se samo na skloništa već i na iskustvo volontera. To su ljudi koji svoje slobodno vrijeme ulažu u zaštitu i brigu o onima koji ne mogu reći što ih muči.

Zaštita životinja jedan je od najplemenitijih poziva kojih se možemo sjetiti. Stoga smo se odlučili javiti jednoj od udruga koje se time bave kako bismo saznali nešto više o tome što znači biti dio takve organizacije. Naša sugovornica, koja je ujedno osnivačica, koordinatorica i volonterka udruge, Ivana Crnoja prepričala nam je svoja iskustva.

Njihova priča počela je još 2007. godine

Ivana Crnoja rekla nam je da se spašavanjem životinja počela baviti uz još nekoliko prijatelja, ljubitelja životinja, sada već davne 2007. godine prilikom posjeta Azilu u Osijeku, koji je tada vodila udruga život. Tek će za dvije godine ova udruga dobiti ime Udruga Pobjede. Naglašava da ime udruga život piše malim slovima zbog uvjeta koje je zatekla kada je prvi put došla u azil.

Naime, prostor od 1500 kvadrata bio je potpuno neuređen te nije imao osnovnu infrastrukturu (voda i struja) niti prirodni hlad u koji bi se životinje mogle povući za vrijeme velikih ljetnih vrućina. Tadašnje sklonište brinulo se za oko 250 napuštenih životinja (točna evidencija nije postojala) koje nisu bile kastrirane pa se njihov broj povećao u samom skloništu. Također, psi nisu bili cijepljeni, niti čipirani niti liječeni.

Crnoja i njezini suradnici bili su duboko potreseni tužnim stanjem koje su zatekli, pa su odlučili učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi psima pomogli da žive dostojanstvenim životom.

"Savjest mi nikada ne bi dozvolila da tim psima okrenemo leđa, ni tada kao ni danas. To je jednostavno životna misija", kaže nam Ivana. Nakon mukotrpne borbe uspjeli su u svojim nastojanjima i danas vode azil koji spašava živote brojnih napuštenih životinja.

Svaki dan susreću se s tugom i neopisivom srećom

Kada smo je upitali kakav je volonterski život, rekla nam je da se u ovih sedamnaest godina susrela sa svakakvim pričama, od onih najtužnijih do onih najsretnijih. Kaže nam da tako izgleda svaki dan u životu jednog volontera koji skrbi o životinjama u azilu.

Naglašava da je svih ovih godina vidjela najgore od ljudi, ali da je to podsjeća koliko je volonterski rad zapravo bitan. Svaki volonter osjeća potrebu nastaviti baviti se spašavanjem dok god vidi da postoje oni kojima je pomoć potrebna.

"Prve dvije godine svi smo bili isključivo volonteri. Međutim, ljudi su morali misliti i na vlastitu egzistenciju. Teško je uz redovan posao izdvajati dodatnih pet, šest i više sati na volontiranje jer smo imali žestok tempo i velike planove", priča volonterka.

Ubrzo su počeli profesionalizirati najistaknutije volontere. Oni su morali donijeti odluku da će ostaviti svoje poslove ili studije i preuzeti obavezu koja je podrazumijevala loše radno vrijeme, male plaće, visok stres te fizički, ali i psihički napor.

Iako danas postoje zaposlenici koji se profesionalno bave brigom o napuštenim životinjama, velik dio posla i dalje pada na volontere. Najlakše je zaposliti ljude koji su već imali iskustvo kao volonteri, ali ljudi se sve rjeđe odlučuju za to jer se radi o poslu koji zahtijeva veliku posvećenost.

Većina radije bira ostati u volonterstvu koje može uklopiti u svoj dnevni i tjedni raspored. Trenutno imaju oko 20 stalnih volontera i mnogo povremenih koji uskaču kada je to potrebno. Zbog velikog angažmana povremenih volontera ipak uspijevaju napraviti sve potrebno kako bi psima bilo ugodno. 

Što se tiče fizičke aktivnosti pasa u azilu, Ivana nam govori da psi svakodnevno odlaze u prostor predviđen za istrčavanje te u šetnje na povodcu u blizini Drave. Ipak, volonterski posao nije samo druženje sa psima. Njihove nastambe potrebno je redovito čistiti kako bi se izbjegle bolesti i kako bi psi bili zadovoljni.

Također, događaju se i razne nezgode. Ponekad dođe do oštećenja prostora i nastambi pasa, pa je potrebno što prije ih popraviti kako ne bi došlo do ozljeda. Sve je to dio posla volontera.

Njihov azil prvi će u RH imati prostor za bolesne pse s podnim grijanjem

"Danas se Azil prostire na 4000 kvadrata, oko 150 stabala sađenih kroz godine sada tvori zelenu oazu ispod čijih grana se skrivaju kućice od termo panela koje se zimi pune slamom, a ljeti im se pridružuju bazeni, tako da svaki pas ima osvježenje ili grijan prostor, ovisno o godišnjem dobu. Upravo su u tijeku radovi kojima će nam Grad Osijek renovirati izolacijski prostor za bolesne pse, koji će, prvi u Hrvatskoj, imati podno grijanje jer je ono najekonomičnije i najbolje će štititi pse", rečeno nam je.

U skoroj budućnosti obećana je i izgradnja solarne elektrane, što će sustav grijanja u azilu učiniti potpuno besplatnim. Vijest je ovo koja nas je osobito obradovala jer se čini da Grad Osijek zaista osjeća potrebu da pomogne nezbrinutim životinjama.

Udruga radi na edukaciji, mjerama prevencije, unaprjeđivanju azila i udomljavanju kako bi njihovi štićenici imali što ugodnije životne uvjete. Također se bave lobiranjem kada su u pitanju izmjene zakonskih okvira, jer im je krajnji cilj postići ono što imamo prilike vidjeti u zemljama kao što su Finska ili Nizozemska, gdje su azili zapravo poluprazni.

Naglašava kako ovaj krajnji cilj nije moguć bez potpore odgovornih građana: "Financiramo se najvećim dijelom iz donacija građana. Sredstva Grada Osijeka, namijenjena Azilu, pokriju otprilike oko četvrtine godišnjih potreba, a ostatak sredstava stiže najvećim dijelom iz donacija građana."

Ponosna je, kaže, što ova priča od početka opstaje najviše zahvaljujući angažmanu malog čovjeka, tj. onih koji na razne načine, ali od srca, volontiraju i doniraju, promiču ideje koje su važne kako bi budućnost bila bolja od sadašnjosti. Također, svojim postupcima, ovakvi građani čine boljim i trenutno stanje u azilu.

Udruga je do sada spasila tisuće života

Volonterski posao nikako nije lak. Upravo suprotno, ima mnogo teških dana, nesretnih psećih sudbina i neuspjelih pokušaja spašavanja života. Ipak, mnogo puta do sada udruga je uspjela dati novi i sretniji život brojnim spašenim psima te tako svijet učinila malo ljepšim mjestom.

Iako su teška iskustva i stalna briga o nesretnim životinjama vrlo iscrpljujući, Ivana nas uvjerava da joj je težina s kojom se susreće još veća motivacija za nastavak. Posebno se ponosno i ispunjeno osjeća kada u šetnji gradom sretne nekog od pasa koje je spasila, a koji danas žive bezbrižnim životom u svojoj udomiteljskoj obitelji.

Također, uživa u događanjima koje Azil priređuje i predavanjima koja drži u školama kako bi djecu osvijestila o važnosti empatije prema drugim živim bićima.

Iz svega što smo čuli možemo zaključiti da volonterstvo može biti naporan, ali i prekrasan posao koji u konačnici pomaže napuštenim životinjama, ali i samim volonterima. Nema ljepšeg osjećaja od onoga kada pomognemo nekome, posebno kada on ne može govoriti. Ovo je još jedna od onih priča koje nam pokazuju da ljubav i pomaganje ne poznaju jezičnu barijeru te da je "uvijek dobro činiti dobro" drugima.