Foto: Vedran Buble

Nakon polugodišnjeg putovanja Južnom Amerikom u 2014., junaci ovog putopisa, Vedran i Sanja, u studenom su započeli 4-mjesečnu odiseju Azijom. Osim Filipina, koji će biti njihova prva destinacija, posjetit će Vijetnam, Kambodžu, Maleziju i Indiju. Njihov serijal putopisa, koji će uz nepredvidive avanture opisivati i društveno-političku stečevinu ovih zemalja, imat ćete priliku čitati jednom tjedno na najposjećenijem hrvatskom portalu Index.hr, a sva pitanja, sugestije i komentare možete slati na email putovanja@index.hr.

Indija

8. poglavlje

More je sapralo sve naše grijehe

Posljednjeg dana boravka u utopijskom gradiću Auroville, napokon smo uhvatili vremena posjetiti susjedni Pondicherry, jedan od najljepših primjeraka francuskog kolonijalizma na obali Bengalskog mora. Sa svojim raskošnim bijelim kućama i širokim zelenim ulicama, čovjek na nekoliko sati zaista može zaboraviti da se nalazi u Indiji. Inače, u središtu grada nalazi se dom Sri Aurobinda, nadaleko poznati Ashram koji sa svih strana svijeta privlači one što u materijalnom svijetu više teško mogu pronaći smisao svog postojanja.

Dok smo koračali ulickanom šetnicom, kojom je dominirao kip Mahatme Ghandija, uputili su nas da je prava sreća što smo se baš danas zatekli u gradu jer uskoro počinje velika hinduistička svečanost. Naime, jednom godišnje figure stotine Božanstva iznose se iz hramova diljem kraja, oblače u prigodne nošnje i postavljaju na velike dekorirane kočije. Uslijedit će velika i vesela procesija do Pondicherryja, gdje će se kipovi razodjenuti i oprati u moru kako bi se oslobodili sve one loše energije koje su u hramovima velikodušno sisali od nesretnih ljudi.

Nakon što smo se nekoliko sati gužvali u ovom svojevrsnom karnevalu, priključili smo se tisućama hodočasnika koji su čekali u redu da se po glavi poprskaju posvećenom morskom vodom. Pristup je bio vrlo nezgodan, morali smo se spuštati četveronoške preko skliskih tamnih stijena, a jednom kada smo stigli uz rub mora, strpljivo smo čekali val dovoljno visok da uspijemo umočiti prstiće. Slučajno ili ne, val koji su Božanstva namijenila za nas, bio je dvostruko veći od ostalih i bijesno je udario o stijene podno nas.

Bili smo mokri do kože, ali barem čisti od grijeha. Onako ljepljivi, još smo malo prohodali večernjom sparinom pa se popeli na motor i krenuli natrag. Međutim, ono što je trebala biti četvrt satna vožnja, pretvorilo se u pravi 60-minutni horor. Za razliku od ostatka svijeta, jednom kada se zateknu u gužvi, Indijci neće samo sjediti u autu i sočno psovati, već će se pokušati provući bilo kojom stranom ceste ili trotoara. A sad zamislite kako izgleda kada to napravi nekoliko tisuća auta, kad se povorke ljudi i more vozila spoje se u nekakvu kašu koja centrom grada gojila bez ikakvog reda i pravila.



9. poglavlje

Buđenje uz zvuk oceanskih valova

Kada smo sljedećeg jutra napustili Auroville, učinilo nam se da nova aura već dolazi na naplatu. Umjesto da smo se dva sata gurali i znojili u trošnom autobusom, na stanici nas je zatekao taksist koji se prazan vraćao kući u Mammalapuram. Ponudio nam je prijevoz za 50kn, a kako se radilo o više od 70km, nismo dvojili ni trenutka. U klimatiziranom vozilu projurili smo magistralom i na odredište stigli za svega 45 minuta. Štoviše, vozač nas je ostavio točno ispred našeg sljedećeg domaćinstva, guesthousea Bob Marley.

Vlasnik ovog hostela Indijac je imenom Robert koji već nekoliko godina jednu od desetak gostinjskih soba ostavlja praznu za Couchsurfere poput nas. Njegov dom smješten je 20-tak metara od pješčane plaže i od prvog se trenutka činio kao raj na zemlji. Posebni ugođaj bio je lijegati i buditi se uz zvuk velikih oceanskih valova što su se rušili nadomak nas. Četiri dana ostali smo ukupno u Mammalapuramu, svako jutro iznova tražeći hlad među stotinama ribarskih brodova, uživajući u relativno čistom i osvježavajućem moru.

Robertov guesthouse smješten je u ribarskom seocetu Mammalapurama i vrvi živopisnim građevinama i ljudima, a dok se njihovi muževi bore s pobješnjelim ribama i morem, žene su se dale u mahnito šivanje. Tako smo u jednoj od uličica pronašli krojačicu koja nam je za 30 kuna pristala sašiti duge hlače, nalik onim Nessovim "pidžamama". Dugo vremena trebalo nam je da izaberemo kvalitetni materijal sa zanimljivim uzorkom i bili smo pomalo skeptični, no kada nam je sutradan pokazala finalni rad ostali smo bez riječi. Ovo bi u Hrvatskoj koštalo barem 200kn.

Mammalapuram je između ostalog poznat i po hramovima koji su pod zaštitom UNESCO-a. Stari su gotovo tisuću godina i izgrađeni gotovo na plaži. Kako se razina mora sa stoljećima penjala, dobar dio njih danas je potopljen pod morem, dok je nasipom spašeno tek nekoliko njih. Lokalci nam pričaju kako je prije pet, šest godina bilo dopušteno s bocama istraživati ove podvodne hramove, no kako je zbog nekoliko nesreća ova praksa obustavljena. Vrhovi tih hramova danas strše iz mora kao kakve zlobne klisure, ali istovremeno svojom mističnošću i strahovito privlače.

S obzirom da se radi o malom mjestu sa svega desetak tisuća ljudi, u Mammalapuramu zaista ima puno toga za vidjeti. Hramovi su spektakularni, posebice onaj izdubljen u golemoj klisuri po čijem su naličju isklesane figure slonova, majmuna i ostalih životinja. Inače, atmosfera u gradu bila je gotovo cirkuska jer je netom prije stigla karavana cigana koji su okupirali jednu od gradskih plaža i tamo napravili raj za svakojake konzumente, bilo da se radi o hrani i piću, nakitu, jahanju konja, vožnji u peglicama ili proročanstvima.



U rajskom vrtu indijske hrane

Iako ne vjerujemo u te stvari, jedna nas je od tih čarobnjačkih praksa prilično zainteresirala. Naime, starac je pored sebe držao zelenu papigu, a kada smo mu rekli svoje ime, promiješao je karte i otvorio vrata kaveza. Ptičurda je odmah izašla van, a dok je on mumljao naša imena, karte je jednu po jednu spuštala sa špila, dok je samo dvije, pomno odabrane, pružila svom gospodaru. Karte nam je prvo znakovito pružio, a onda iz male škrinjice izvukao pojašnjenje na engleskom jeziku. Da budem iskren, ne znam tko mu je to pisao ni što je točno napisao, ali uglavnom i Sanju i mene očekuju veliki poslovni uspjesi.

Između ostalog, u Mammalapuramu smo pronašli za nas najbolji restoran u Indiji. Svakodnevno smo najmanje dvaput jurili tamo, a što bi god probali, imalo je božanstveni okus. Vjerojatno znate kako je indijska kuhinja jako intenzivna i kako su tzv. masale, mješavine desetak začina koje su koriste u gotovo svakom jelu. Jedno od najpoznatijih jela je curry, no za razliku od našeg poimanja tog jela, u većini se slučajeva ne koristi kokosovo mlijeko i nije kremozno. Najbliže onom što zovemo curry, je korma, odnosno kremasti curry, a vrlo je dobra s povrćem, morskim plodovima i piletinom.

Mutton odnosno kozlić, jedno je od najrasprostranjenijih i najukusnijih mesnih objeda u Indiji. Također je jako popularan mladi sir, tzv. paneer, koji se koristi u svim mogućim kombinacijama kao zamjena za meso. Kofte su svojevrsne povrtne okruglice u umaku, a ukoliko volite rižu, bit će vam zanimljiv biryiani. Riječ je o riži aromatiziranom začinima i mesom. Indijci također koriste nešto što se zove tandoori, a riječ je ciglenoj kocki u koju je smještena ugljena peć. U Tandooriju se na ražnjićima peče strašno ukusna piletinu i riba, a sjajan je i indijski kruh.

Ovisno o regiji u kojoj se nalazite, Indijci će vam uz bilo kakav gravy, odnosno umak, ponuditi raznorazne vrste peciva. Tako postoji Naan, tanko hrskavo tijesto, posebno ukusno u kombinaciji sa sirom i češnjakom, zatim kulcha, koja se može jesti u plain varijanti, ali i punjena, a vrlo je zanimljiv i chapati. Uz ljuta jela vrlo je pametno primjerice naručiti povrtnu rajitu. Riječ je o vrhnju u koje se stavlja nasjeckano povrće. Osim što služi kao salata, rajita je vrlo zahvalna za ublažavanje intenzivnih okusa.

Ako ste, kao i mi, ljubitelj ljutih jela, onda ćete u Indiji svojski uživati, međutim ono na što se ni mi nismo mogli naviknuti, bili su intenzivni doručci. Dosa je svojevrsna palačinka koja se uz nekoliko ljutih umaka servira ili prazna ili punjena s krumpirom i lukom. Lassi je s druge strane dobra protuteža. Riječ je o jogurtu koji je aromatiziran anisom i kardamonom, a u koji se može smiksati voće. Na kraju se dobije izrazito ukusna, gusta i osvježavajuća smjesa. Ovo su nekakve konture indijske kuhinje, a pokušati je dočarati u nekoliko pasusa, besmisleno je kao i u dvije rečenice pokušati prepričati Celinovo "Putovanje nakraj noći".



10. poglavlje

U domu Bijelog tigra

Sljedeća postaja na našem lutanju južnom Indijom bio je slavni Bangalore kojeg je pisac Aravind Adiga tako lijepo dočarao u romanu Bijeli tigar. Za razliku od dosadašnjeg dijela putovanja, tijekom kojeg smo većinom boravili u relativno manjim gradovima, Bangalore je bio potpuna suprotnost. Metropola s više od osam milijuna stanovnika, za čiji je procvat zaslužna IT tehnologija koja je krajem devedesetih ovdje pronašla svoju oranicu. Na tom tehnološkom valu, u samo dvadeset godina, malo provincijsko mjesto razvilo se u jedan od najmodernijih indijskih gradova.

Danas čak sedamdeset posto stanovnika dolazi iz drugih dijelova Indije, a njih više od 35 posto njih zaposleno je u IT sektoru. Bangalore nas je istinski iznenadio svojim kozmopolitskim naličjem, a posebice se to odnosi na noćni život koji nimalo ne zaostaje za svjetskim standardima. Jedna od najnovijih atrakcija obiteljske su tvornice piva koje nude izvrstan odmak od onih očajnih državnih varijanti poput Kingfishera, ali ono što odbija, nezamislivo su visoke cijene. Pola litre točenog piva ne može se naći za manje od 30 kuna, a o žestici da i ne govorimo.

Smještaj u Bangaloreu smo pronašli kod Mahesha, inače vrlo poznatog fotografa, koji je 2011. godine dobio nagradu kao najbolji "Wedding photographer" Indije. Njegova djela izašla su u slavnom časopisu Vogue, no ukoliko ga počnete ispitivati o tom, uvijek će posramljeno reći kako je to samo nešto što radi usputno kako bi imao dovoljno novaca za ono što ga zanima, a to su umjetničke fotografije. Interesantno, Mahesh se rodio i dugo godina živio u Abu Dhabiju te ne govori Hindi pa se već petnaest godina sa suprugom sporazumijeva isključivo na engleskom.

Kako su naši domaćini bili prilično zaposleni, gradom smo uglavnom tumarali sami. Srećom, domala su nam se pridružili Matea i Rajko, naši hrvatski prijatelji koji su također na proputovanju ovom zemljom. Plan koji smo skovali još mjesec dana ranije bio je naći se u Bangaloreu te treće večeri nastaviti za Hampi, u čijem ćemo notorno živopisnom krajoliku uživati barem nekoliko dana. Ipak, vrlo smo brzo zajednički zaključili kako će nas ova metropola svojom masivnošću doslovce ugušiti pa smo, vidjevši glavne atrakcije grada, za Hampi krenuli ranije no planirano.



11. poglavlje

Kad su divovi hodali zemljom

Ranojutarnji prizori s kojima smo se susreli, stigavši u Hampi nakon 12 satne vožnje autobusom, sve su nas ostavili bez daha. Imali smo osjećaj kao da smo stigli u neko drugo sazviježđe, udaljenu planetu kojom su nekad carevali divovi. Po obzorju su bile poslagane stometarske okrugle stijene u hrpice tako pravilne kao da su se prije nekoliko milijuna godina tu igrala neka nezamislivo nam velika bića. I kao da sve to nije dovoljno, u petnaestom stoljeću ovdašnja kraljevska dinastija izdubila je u tim klisurama čudesno maštovite hramove, koji cijelom krajoliku daju upravo bajkovito primjesu.

Dok smo hodali u podnožju tih kamenih nakupina, osjećali smo se kao tek izlegli rakovi među pješčanim dvorcima. Činilo nam se kao da će svaki trenutak neka gigantska noga ugaziti kraj nas i nagnati nas na bijeg. Najimpresivnija od svih građevina bila je Virupaksha koja se doslovce naslanjala na grad. Ulazak je bio besplatan, a osim impresivnih arhitektonskih rješenja i drevnih rezbarija Kamasutre, ovo mjesto nudilo je doživljaj otvorenog zoološkog vrta. Kontakt s životinjama bio je tako neposredan i opušten da smo s oduševljenjem dječice trčkarali naokolo.



Crveni i crni majmuni prosili su nas hranu, jurili za nama, otvarali nam ruksake, dok su se oni najmanji verali po našim nogavicama kako bi dohvatili banane. Dok se nismo opustili, sve nam je ovo stvaralo priličnu nelagodu. Ipak, najveća atrakcija bio je golemi slon koji se provlačio kroz uske arkade hrama. Iako je tu služio kao cirkuska atrakcija, u njegovom nastupu nismo vidjeli ništa loše. Naime, svaki put kad bi mu netko pružio deset rupija, slon bi uzeo novac i pružio ga treneru iza sebe. Surlu bi potom stavio na glavu mušterije i blagoslovio je. Jako slatko...

U samo predvečerje, po sugestijama lokalaca, popeli smo se na jednu od uzvisina pa dok su podno nas dječica igrala kriket, sa čajem u ruci buljili smo u golemo zlatno sunce što je nemilice zalazilo u daljini. Bilo je to vjerojatno jedno od najljepših mjesta na kojem smo se pozdravili s dnevnom svjetloću. Kako je noću zbog razbojnika zabranjeno lutati hramovima, brzo smo se pokupili u sobe i pokušali nadoknaditi besanu noć provedenu u autobusu. Smještaj je bio izrazito skroman s prljavim zatvorskim čučavcem nalik onima stambolske Proklete avlije.



Rječica koja dijeli svjetove

Kada smo se ujutro probudili, odmah smo pohitali na rijeku, gdje smo se trebali ukrcati na maleni brodić koji će nas prebaciti na drugu stranu. Most koji je nekada spajao dva dijela Hampija odavno je srušen, a novi se gradi već godinama. Nekako nam se čini da nikom nije ni u interesu da se dovrši. Život mještana spor je kao da se odvija početkom dvadesetog vijeka, a lađari istovremeno zarađuju crkavicu za život. Službeni transport preko ovog muljavog potočića odvija se od 9 do 18 sati i košta jednu kunu, a nakon toga može se organizirati privatni prijevoz plutajućom splavi za 20kn.

Dok smo čekali brodić, na tradicionalno jutarnje kupanje stigao je slon kojeg smo dan ranije vidjeli u hramu. Njegov trener tako se dobro brinuo o njemu. Slon je prvo do koljena ušao u rječicu, a onda mu je gazda nešto šapnuo pa se samo strovalio na bok. Prvo mu je petnaest minuta ribao jednu stranu, potom drugu, da bi mu za kraj vješto trljao po golemoj lubanji, praveći mu frizuru od onih crnih čekinjastih dlačica na čelu. Cijelo vrijeme pitao sam se kako će se tako jedno tromo biće ustati po ovom kamenom i kliskom terenu, a onda je trener fijuknuo, a ovaj se za čas propeo iz vode u stajaći položaj. Kakav prizor!



Kad smo domala lađom stigli na drugu stranu, imali smo što vidjeti. Ako je stari Hampi kulturno i obrazovno središte, onda je novi Hampi indijski centar za chilling. Deseci ukusno uređenih guesthousa i restorana bili su prostrti uokolo beskrajnog zelenila rižinog polja. U njemu su putnici nenamjernici bili okupljeni u nekakvoj zajednici koja je izgledala kao svijet za sebe. Za naš dom izabrali smo vrtni raj imena Nargila, koji je osim jeftinih sobica imao savršeni common room" sa dvadesetak ležajeva te sjajnu hranu.

Nakon jutarnje kavice sjeli smo na motor i zaputili se na obližnje jezero. Iako smo uz cestu ugledali nekoliko upozorenja: "Krokodili, zabranjeno kupanje", došavši na plažu, stari nas je ribar stao svesrdno uvjeravati kako su natpisi tek bezobrazne smicalice lokalne mladeži. Kako smo bili sami, a jezero prijeteće mutno, nitko od nas nije se usudio zaplivati više od nekoliko metara. Pola sata kasnije na isto mjesto stiglo je desetak drugih stranaca pa je atmosfera uz ambijentalnu muziku i pive postala puno opuštenija. Čudesno je kako se lokalni prodavači pića zateknu kada treba i na najzabačenijim mjestima.



"School pen"

Drugog dana krenuli smo u obilazak slavnog "Monkey temple-a". Vožnja do tamo bila je nešto uistinu spektakularno. Beskrajna rižina polja i životinjski svijet koji buja u svojoj punini. Izgledalo nam je kao da smo se vratili nekoliko tisuća godina u prošlost, kada ljudski rod još nije zauvijek izmijenio lice zemlje. Tisuće ptica naganjale su se po procvalim poljima, bivoli i krave šetali su uokolo, a flora se zelenila kao u National Geographic filmovima čiji su režiseri godinama probirali najbolje kadrove.

Gola dječica niotkud su nicala po putu, a kada bi god prošli pokraj njih pružali su dlanove tražeći "leteću peticu". Na nekim mjestima stali smo popričati s njima, a pravi šok bio nam je kada su nas pitali imamo li "school pen". Kako je to bilo lijepo za čuti. Kasnije smo saznali da djecu ovog kraja uče da turiste nikada ne traže novac kao u ostalim dijelovima Indije ili Azije, već kemijsku za školu kako bi mogli učiti i pisati. Nažalost nijednu nismo imali uza sebe i na njihovom licu moglo se vidjeti razočaranje.



Kada smo nedaleko od cilja zastali u jednom selu, taman je na maleni trg stigao sladoledar. Shvatili smo da je to trenutak za nas. Prišli smo prodavaču i kupili desetak sladoleda, a osmijesi oduševljene djece bili su nam više no dovoljna nagrada. Napokon stigavši na Monkey temple, shvatili smo zašto je ovo mjesto tako posebno. S njega se pruža nevjerojatan pogled na kraj. Do vrha vode beskrajno duge stepenice uklesane u stijenu, a poseban ugođaj daju tisuće majmuna koji turistima kradu sve što im stigne pod ruku. Nama su zdrpili kesu duhana. Mahnito su je čerupali dok nisu shvatili da je plijen niškorisan.

Posljednjeg dana prije rastanka s Rajkom i Mateom, otišli smo na vodopad koji se nalazi nekoliko kilometara uzvodno od Hampija. Iako smo zamišljali plitvičke slapove, a stigli pred smiješne brzace, krajolik je bio nestvaran. Ta mala rječica nekad je očigledno bila velika kao Colorado. Po koritu su ležale stijene petnaest metara velike, a provlačiti s kroz te škrape, bio je poseban ugođaj. Na koncu smo se nadomak metarskog slapića zavalili u brzac i uzeli knjigu u ruke. Dok je sunce odmicalo na zapad, znao sam da nikad više u životu neću na ljepšem mjestu čitati knjigu. Zbogom Hampi! Vratit ćemo se opet..