U ZAGREBAČKOM kazalištu mladih premijerno je u subotu izvedena prva predstava kazališnog diptiha "Braća Karamazovi" koju je po motivima istoimena romana Fjodora Dostojevskog redatelj Oliver Frljić postavio kao orgijastičku subverzivnu polemiku sa "svijetom karamazovštine".

Taj svijet nasilja i mračne slavenske strasti posljednje knjige velikoga pisca Frljić je pretvorio u višeslojnu scensku studiju zločina, krvoprolića i nesreće koja teme kojima se prije dvjesto godina bavio Dostojevski – vjere, iskušenja i naslijeđene krivnje – kontrapunktira s aktualnim političkim trenutkom s naglaskom na rusku invaziju na Ukrajinu.

Frljić ide i korak dalje, pa ovu priču o nesretnoj obiteljskoj lozi – koja je istovremeno i drama o ocoubojstvu, socio-politička drama, teološka rasprava, studija ljubavi i vjernosti – pretvara u burlesknu travestiju opće duševne i moralne prljavštine, u predstavi prepoznatljive frljićevske bestijalne estetike, duboko protkanoj povijesnim referencama i aktualnim političkim komentarima.

Radnja romana plete se oko Fjodora Karamazova (Jerko Marčić) i njegova tri sina, čije je majke iskoristio za osobno bogaćenje, a djecu, čim su im majke umrle, dao da ih odgajaju drugi dok se on zabavljao raskalašenim orgijama i opijanjem.

Vrativši se kao vojni časnik u rodni grad kako bi od oca tražio nasljedstvo svoje majke, Dmitrij (Ugo Korani) tu susreće i ostalu dvojicu braće, distanciranog intelektualca Ivana (Dado Ćosić) i nježnog mistika Aljošu (Adrian Pezdirc).

Zaplet počinje sporom oko imanja koji stari Karamazov, razvratnik i pijanac, odluči pokušati razriješiti uz pomoć mudrog monaha Zosima (Milivoj Beader), i upravo tom scenom i počinje Frljićeva predstava: na potpuno praznoj i mračnoj pozornici, trojica sinova pod ezoteričnim osvjetljenjem s ularima oko vrata vuku teška kola na kojima se raskošno kočoperi njihov otac, utjelovljenje animalne sirovosti i bezočne svirepe nezasitnosti.

Već u prvoj sceni naznačuju se ključni neuralgični odnosi komada iz kojih izranja čitav konfrontacijski svijet "Braće Karamazova". Na kolima se, posjednuta na visokoj stolici ukočeno nad njih nadvija Grušenjka (Linda Begonja), u dramatičnu crvenu haljinu odjevena kapriciozna i svojeglava koketa koju će htjeti oženiti i otac i Dmitrij.

Uskoro se pojavljuju i ostali ključni akteri, Katerina Ivanovna (Katarina Bistrović Darvaš), Dmitrijeva zaručnica koju će on prevariti i napustiti, te sluga i kuhar staroga Dostojevskoga, njegov četvrti, nepriznati sin Smerdjakov (Danijel Ljuboja), rođen iz čina silovanja gradske lude, koji će kasnije imati presudnu ulogu u ovoj obiteljskoj tragediji.

Središnji motiv za autorsku subverziju Frljić nalazi u liku starca Zosima, štovanog starješine u samostanu i Aljošina duhovnog mentora čije učenje postaje središnje za sve ideje u romanu.

Redatelj se time poigrava pretvarajući utjelovljenje arhetipskog mudrog starca u opscenu okosnicu komada – Milivoj Beader u ovoj ulozi veći dio predstave provodi gol – skakućući po sceni, prelazeći pozornicu sporim korakom sa staračkom hodalicom, ili ležeći u mrtvačkom kovčegu.

U referenci na polifonu poetiku Dostojevskoga, koji svojim mnogobrojnim likovima daje samostalne, ravnopravne glasove ispisujući svijet kontradikcija, sukobljenih perspektiva i pluralističke – nasuprot dogmatske – vizure, Frljić je predložak organizirao polifono: napravio je dvije ravnopravne predstave s dvije odvojene narativne linije, koje se mogu gledati odvojeno, dok zajedno nude cjelovitu sliku njegova suvremeno kontekstualiziranog autorskog viđenja ovog ruskog klasika.

Prva večer "Braće Karamazovih", u referenci na Tolstoja podnaslovljena "Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu" čija je premijera održana u subotu, na scenu donosi okosnicu romana – narativ o trojici braće (i četvrtom, nepriznatom), njihovu ocu i međusobnoj zapletenosti u obiteljske afere.

Brutalnost, što tekstualna, što atmosferska, što vizualna, utkana je u spoj dramaturgije i režije, stvarajući tako određeni lajtmotiv cijele predstave, koja ne zaobilazi ni obiteljske stolove, ni romantične i prijateljske odnose, pa tako ni sami crkveni vrh. (Dramaturginja je Nina Gojić, koja zajedno s Frljićem potpisuje i dramatizaciju i adaptaciju teksta).

Politička vizura prve predstave svojevrsna je uvertira u drugu predstavu, pod naslovom "Svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način", koja će premijerno biti prikazana dan kasnije, u nedjelju 27. veljače, i koja je politički obojenija, a obuhvaća često zanemarivanu narativnu liniju o obitelji klasno deprivilegiranih Snegirevih i odnosu najmlađeg brata Karamazova, Aljoše, s dječacima okupljenima oko najmlađeg sina Snegirevih, Iljuše.

Dostojevski se u svim svojim romanima bavio psihologijom ljudskoga ponašanja – zanimalo ga je zašto ljudi čine to što čine, a osobito zašto često čine posve kontradiktorne stvari, oprečne svojoj prirodi. Stoga se njegovi likovi često ponašaju na način koji se čini posve u suprotnosti s njihovim osobnostima.

Većina glumaca pojavljuje se u više od jedne uloge u ova dva komada, što također služi naglašavanju kontradikcija i tenzija s obzirom na to kako se i koji likovi susreću u jednoj osobi. Glumački ansambl još čine Mateo Videk, Jasmin Telalović, Milica Manojlović, Ivan Pašalić, Hrvojka Begović, Petra Svrtan i Rok Juričić.

Priču romana, koja uključuje ljubavne trokute, sitne financijske prijevare, izjave ljubavi, izljeve ljubomore, smrt starog Karamazova – kojeg ubija jedan, a možda i sva četvorica njegovih sinova – te uhićenje Dmitrija i suđenje koje uslijedi, Frljić u prvoj predstavi diptiha koristi kao pozadinski orijentir za pretvaranje filozofske rasprave o temama kao što su bog, slobodna volja, moral i ljudska nesavršenost, prisutnima u knjizi, u polje politički angažirane borbe, uz jasne implikacije autorovih političkih i društvenih stavova u odabranom kontekstu.

U ovom slučaju, predstava po romanu ruskoga klasika i nesumnjivo jednoj od najutjecajnijih knjiga u povijesti književnosti, ponudila je savršeni kontekst za aktualizaciju ukrajinske krize i ruske vojne invazije.

Simboli carske, revolucionarne, komunističke i vjerski licemjerne Rusije redom su prisutni u ovome komadu, čiju je ključnu međuljudsku dinamiku recenzentica Nataša Govedić u popratnom tekstu u knjižici predstave odlično odredila sintagmom "gladijatorske igre", navodeći kako "i Frljić i Dostojevski s ljubavlju promatraju mržnje".

Frljić to čini posežući za gotovo neumjerenom travestijom, poigravanjem kategorijama i projekcijama, radikalnim kontrapunktiranjem racionalnog i iracionalnog, klasičnog i vulgarnog, neprekidno se izrugujući licemjerju i pohlepi, rušeći svojim scenskim postupcima konvencionalno kazalište na koljena.

Njegova izrazito sekularna etička pozicija, reprezentativna šok-estetika njegova scenskog jezika, dramska artikuliranost njegovog političkog kazališta, u ovoj predstavi eksplodiraju orgijastičkim zanosom uz taktove pjesama poput "Maljčika" i "Rasputina", da bi završna implozija elegijskog duhovno-moralnog ekspozea postavila pred publiku ključnu dubiozu: ako smo ugledali vraga i spoznali njegovo postojanje – moramo li priznati i postojanje boga?