Foto: Pinterest

SAŠA CECI, hrvatski fizičar s Instituta Ruđer Bošković, nakon korisnih tekstova o sunčanju i znojenju, na Facebooku je objasnio zbog čega nam je mora užasno hladno kad tek kročimo u njega, a nakon nekoliko sekundi nakon što uspijemo potpuno zaroniti postaje idealne temperature.

Naravno, objava je ponovno napisana s puno humora, posebno na vlastiti račun, a ujedno je i veoma poučna.

"Obožavam se dugo namakati u moru. Ne izlazim van dok mi dlanovi ne počnu izgledati kao Mick Jagger i Keith Richards. No nikako ne volim ulaziti u more. Nema te temperature mora koja bi meni bila previsoka. I tako me se najčešće može vidjeti kako u plićaku kročim smjelo i dižem čelo koje već polako počinje cvrčati na suncu. Ali u more ulazim samo do pojasa. I čekam. Ne znam što, ali čekam. Trenutak ili dva nakon što konačno zaronim, a čelo prestane ispuštati zvuk svježe kaljenog čelika, odjednom sve postaje kako treba. “More je super!” – dobacujem u prolazu papcima koji još uvijek oprezno koračaju po plićaku. Doduše, krenuli su ulaziti jedno deset minuta poslije mene. Ali to se sad ne broji.

Ljudi kažu da je plivanje prava stvar jer razvija sve mišiće. Očito nisu vidjeli kako ja plivam. I tako dok glumim plutaču pa se nošen vjetrom i strujom udaljavam od plićačkih hodača, razmišljam zašto se to događa. Zašto tijelo prvo reagira kao da oko mene plutaju kocke leda, a jedva sekundu-dvije kasnije mi je toliko toplo da mi se čini da bih u moru mogao ostati cijeli dan? More nije promijenilo temperaturu, pa to mora biti nešto u nama.

Postoji jedan jednostavan pokus koji nam može reći dosta o tome kako naš mozak percipira temperaturu. Možda ste ga kao klinci i sami napravili. Trebaju nam tri malo veće posude. U jednu se ulije vruću vodu. Ne prevruću, jer je ideja da se u nju guraju neki dijelovi tijela. U drugu se stavi ledena voda. U njoj se neki dijelovi tijela stisnu pa pazite koje stavljate unutra. U trećoj je mlaka voda. Stavimo jednu ruku u vruću vodu, drugu u hladnu. Držimo ih tamo neko vrijeme, a onda ih obje uronimo u posudu s mlakom vodom. Umjesto da naš mozak odmah shvati da su obje ruke u vodi iste temperature, događa se nešto potpuno šašavo. Mi osjećamo da je ruka koju smo izvadili iz ledene uronjena u vruću, a ova iz vruće da je u ledenoj.

Dakle, mi ne osjećamo stvarnu temperaturu, već samo da je naš okoliš topliji ili hladniji. Znači li to da se tijelo kod ulaska u more u tih par sekundi ohladi na temperaturu mora pa zato ne osjećamo hladnoću? Sigurno ne. Najviša temperatura mora kod nas izmjerena je prije dvije godine u Dubrovniku i iznosila je mrvicu iznad 31 stupnja Celzija. Koliko god da nam se to čini kao visoka temperatura za kupanje, još uvijek je puno preniska za naše tijelo. Naime, čim naša temperatura padne na 35 stupnjeva, počnemo se tresti, zubi nam cvokoću, a usnice postaju plavo-ljubičaste. To je, kad smo bili djeca, bio signal da nas starci milom ili silom izvuku iz mora, dok bismo mi ponavljali nešto tipa: “Al-l-i nij-j-j-e mi h-l-l-l-adno, mog-g-g-g-u l-l-i sam-m-o još mal-l-o!” Dakle, to nije to.

Evo što se zapravo događa. U kontaktu s hladnom morskom vodom naše tijelo počinje gubiti toplinu. Živci u koži to osjete i brzo o tome izvješćuju mozak. On tada pokreće izlučivanje hormona koji potiču stezanje krvnih žila u ohlađenoj koži. Na taj način se jako smanjuje protok krvi kroz njih. To je nešto vrlo slično kao kad bismo sustavu hlađenja automobilskog motora smanjili protok vode do hladnjaka (hrv. kilera) – motor bi se počeo jače zagrijavati. Tako i nama postaje toplije. Živci više ništa ne javljaju mozgu jer se temperatura kože spustila otprilike do temperature vode. A to zna svatko tko se taman fino posušio na plaži kad bi ga zagrlila omiljena osoba netom izašla iz mora. Omiljenost bi se privremeno smanjila proporcionalno temperaturnoj razlici.

To sužavanje krvnih žila razlog je i zašto nam se teško tijekom velikih vrućinama rashladiti hladnim tušem. Koža se brzo ohladi, ali toplina koja se cijelo vrijeme stvara u našem tijelu ostaju unutra i zapravo se ukupno još više zagrijavamo. Zato se tada bolje otuširati mlakom vodom. Kažu oko 33 stupnja Celzija.
Razmišljajući o svemu tome izvukli ste se iz mora na plažu, sjeli na ručnik da se malo zagrijete, kad ste primijetili nešto zanimljivo. Kao da cvrčci cvrče brže nego kad ste ujutro dolazili na plažu. Dobro primjećujete, jer njihovo cvrčanje ovisi o temperaturi. Ne, ne ulja na tavi. (Iako me oni koji su probali uvjeravaju da su prženi cvrčci pravi specijalitet.) Mislim na temperaturu zraka koja je u međuvremenu narasla. Ako imate sat koji pokazuje sekunde, temperaturu možete sasvim pristojno procijeniti prema broju cvrčkovih cvrčanja (cvrkuta, čega li?). Izbrojite koliko ih je bilo tijekom osam sekundi i dodate broj pet.

Znači li to da kukci, za razliku od ljudi, imaju živčani sustav koji im omogućuje detektiranje apsolutne temperature? I to u tako preciznoj podjeli? Čemu bi im to uopće moglo služiti? Je li to dokaz da tako nešto nije moglo nastati evolucijom? Aha, vi vjernici u Darwina i onu njegovu teoriju, ovo vam je šah-mat. Zapravo – ne. Priča je puno jednostavnija. Za razliku od nas, cvrčci su hladnokrvna bića pa brzina kojom će raditi njihov metabolizam ovisi o vanjskoj temperaturi. Što je viša temperatura, sve što rade je brže. Pa tako brže i cvrče. Na čvoru crne smrče. I to ne vrijedi samo za kukce. Zmije su također hladnokrvne, spore i trome ujutro, a po danu brže i aktivnije. Ipak, nekako mi se čini da je ugodnije mjeriti temperaturu slušajući cvrčke, nego naganjajući zmije po kamenjaru.

Nakon energičnog plivanja, a bome i cijele one traume od ulaska u more, čovjek se umori i ogladni. Konačno sjedamo za stol da bismo nešto pojeli. I, primjećujemo da su metalna žlica, vilica i nož na dodir hladniji od drvenog stola ili plastične čaše. Znači li to da željezo na neku foru ima manju temperaturu od plastike? Kad bismo je izmjerili, vidjeli bismo da svi imaju otprilike istu. U čemu je onda stvar?

Sjetimo se samo da je temperatura broj koji opisuje neko prosječno mrdanje atoma u tvarima. Što se brže drmusaju, viša je i temperatura. U tvarima u kojima su atomi jako nagurani jedni na druge, to drmusanje se lako i brzo prenosi. Te tvari su često teže od onih u kojima atomi nisu toliko nagruvani. Vrlo pojednostavljeno možemo reći da čvršći i gušći materijali obično bolje provode toplinu. Tako željezo bolje vodi toplinu od kamena, kamen od drveta i plastike, a drvo i plastika – od zraka. Metali su jako dobri vodiči topline jer je u njima prenose slobodni elektroni, isti oni koji vode i električnu struju. To znamo jer kad god usporedimo dva metala, onaj koji bolje provodi struju, bolje provodi i toplinu.

Kad dotaknemo neki hladan metalni predmet, atomi u metalu primaju toplinu iz naše toplije kože i tako je ohlade. Ta toplina se zbog velike vodljivosti brzo rasporedi po cijelom metalu. I tako je u kontaktu s kožom i dalje podjednako hladan predmet. S druge strane, atomi u plastici također pokupe toplinu, ali ta toplina se sporo prenosi dalje. Njezin najveći dio potroši se da povisi temperaturu u područje dodira. Plastika nam je topla jer smo si je mi sami zagrijali.

Iz istih tih razloga nam je ljeti ugodnije sjesti na vruću drvenu, nego na vruću kamenu klupu. Kamen dobro vodi toplinu i nikako da nas prestane peći, dok je drvo loš vodič, kao i plastika ili razne tkanine, pa nam nakon kratkog peckanja postane ugodno. Zato ćemo kad se vratimo na plažu, umjesto na goli vrući kamen (čak i ako je sasvim ravan) radije leći na ručnik. Ili plastičnu ležaljku. A kad se zagrijemo, opet u more. Malo bauljanja po plićaku, pa na plivanje. Plutanje. Nešto.

More je super", napisao je.