Ilustracija: Index

Mit #1. Neka mi netko molim vas pokaže tu sretnicu!

Noću ne možeš spavati. Na početku od uzbuđenja, a onda vrlo brzo već oko 5. – 6. tjedna kreće cijeli niz simptoma i tegoba.  Ili ti je vruće, ili ti je hladno, grčevi, bolne grudi, bolovi u leđima, razna probadanja, iscrpljujuće mučnine zbog kojih napola spavaš uz lavor, dehidracija  ili te jednostavno muči nesanica i milijun pitanja u glavi. I tako to počinje, vrlo rano, taman kada si se osvijestila da si zaista trudna i pomisliš kako je to divno i kako se osjećaš super.

Ujutro zvoni budilica koju moram držati na drugom kraju sobe kako bih se uopće natjerala ustati iz kreveta. I inače teška srca ustajem ali sada je to borba s vjetrenjačom. Budilica zvoni, zvuk je toliko iritantan, ciljano naravno, ali ja ne mogu ustati iz kreveta. Ne zato što ne želim (iako i u tome ima djelić ili malo veći dio istine) ali želudac mi stoji u grlu. I čeka. Čeka moj prvi pokret pa da me na idućih desetak minuta veže uz wc školjku ako do nje stignem. Dan započet čistim „sjajem“ moram priznati!

Idući problem  pranje zubi koje  dodatno nadražuje već ionako konstantno spreman želučić. Za doručak neki bezukusni kreker ili samo kruh jer drugo ništa ne podnosim, s kavom sam se već pozdravila jer osim što mi donedavno moj omiljeni jutarnji miris sada 'smrdi' uz to mi izaziva ekstremne mučnine.

I tako spremim se ja konačno, izgledam kao da me vlak pregazio, ali važno stavljam ružičasto rumenilo jer kažu da „osvježava“ lice, mrvicu bijelog sjenila da mi „otvori“ oči i krećem na posao. Vrećica je spremna u krilu. Svaki šaht na cesti ili rupa u betonu su izazov za sebe.  Vrijeme naravno prolazi puno sporije nego inače, a na sat gledaš zasigurno duplo češće.

Osim što s tjednima sve češće moraš na wc jer ti maternica pritišće mjehur,  s wc-om se dodatno družiš i u trenutcima mučnina i povraćanja. E sad, kada si zaposlen, koliko god se to trudila sakriti s vremenom te svi čudno počinju gledati, a ti prodaješ fore da si se nahladila ili imaš neku virozu ili si nešto izgleda pokvareno pojela. Pa nećeš valjda reći da si trudna a sa svih strana te isprepadaju da su prva tri mjeseca najkritičnija, svašta se može desiti i najbolje nikome ne govoriti.

I lako je još ako je to jedini razlog, ako recimo ne radiš kod privatnika kao ja pa se bojiš da ne ostaneš bez posla što je u našoj zemlji nažalost svakodnevica, ali to je priča za sebe...

Vratimo se mi ovom razvikanom „sjaju“.  U prvim tjednima jedan od najjačih simptoma je umor. Ne umor kakav je poznat svim muškarcima i ženama koje nikada nisu bile trudne. To je tzv. „The Umor“.  On te jednostavno pokosi kao da ti je netko u sekundi usisao svu energiju i ti jednostavno moraš spavati. Oči se same zatvaraju, ruke i noge otkazuju, ali čekaj malo, pa ti si na poslu, nema spavanja, a glava klone... nema ni kave, samo da vas podsjetim.

Ajde ustaj, šeći, otvaraj prozor, popij nešto osvježavajuće ali pazi da nema kofeina, da nije gazirano, da nema previše šećera, a voda ti stvara dodatnu mučninu i sve to sa smiješkom na licu da nitko ništa ne posumnja. Kolege na poslu su podijeljena mišljenja. Nije im jasno što mi je, ali vide da nisam ona stara. Neki misle da sam bolesna i da bih se trebala malo 'prekontrolirati', neki misle da partijam i da sam u novom pubertetu, neki vjerojatno misle da se drogiram, ali ti svoje mišljenje drže za sebe.

Inače sam visoka i mršava, pa na trudnoću nitko ne sumnja  jer trudan si samo kada „imaš veliki, čvrst, okrugli trbuh“, malo sutra, treba preživjeti do tog trbuščića. I tako, nakon 8 sati preživljavanja na poslu, s vrećicom u krilu se vraćam kući. Nekad punom, nekad praznom, trudim se biti sarkastična, iako u tom trenu ti nije do ničega. Treba još i do dućana, malo počistiti, skuhati nešto a već je večer i dolazi nova tura „The Umora“ i pokoja runda uz WC školjku ako taj dan nemam sreće.

Odlazak u kino je moguć, ali redovito kraj filma prespavam. Projekcija je naravno neka oko 19 h da uopće budna dođem do kina. Druženja s prijateljima  poslije posla više nisu opcija jer  se osjećam kao da me udario vlak s tim da u isti tren imam crijevnu virozu i bolest spavanja. Zaspim redovito i u kadi svaku večer... danu jednostavno nikad kraja.

Još jedan svakodnevni rollercoaster  su naše drage emocije. One vas preplavljuju bez ikakvog razloga. U trenu se osjećaš divno, sretna si, sve je oko tebe roze boje, a već idući tren plačeš kao kišna godina jer si na Facebooku vidjela sliku napuštenog psa.  Ako imate neku vrstu dermatitisa ili kožnih oboljenja, akne i sl., gospodo moja, to vam se pogorša i to jako jer u početku tijelo na trudnoću reagira obrambeno dok se ne privikne, a tu je i luđački napadaj hormona. Dodatni problem – zaboravite lijekove koji inače pomažu, kreme na recept i sl. jer vi ste trudni, a prva 3 mjeseca su najbitnija za razvoj bebe.

Ukratko, niste svoji, 0-24. I tako ako imate sreće  'samo' 3 mjeseca dok vam razina Beta HCG-a raste, u komadu, svaki dan, bez pauze, a sve obaveze su tu i treba funkcionirati kao da se ništa ne događa. Dajte neka mi netko  molim vas objasni kako da ja onda „sjajim“!?!?

Divim se zaposlenim ženama, majkama, kraljicama, koje uz trudnoću već imaju dijete/djecu i koje uz sve još moraju brinuti za njih. Također pomalo zavidim onim sretnicama koje prođu s minimalnim simptomima ili doguraju do 2.-3. mjeseca niti ne znajući da su trudne. Isto tako, znam da može i gore, da nažalost neke trudnice od samog početka završe na strogim mirovanjima s raznim komplikacijama ili u bolnici zbog dehidracije uzrokovane konstantnim mučnima. Zlatna sredina, rekli bi ljudi. Ne baš tako zlatna, kažem ja, ali izdržljiva.

Ipak, poseban je to osjećaj znati da u tebi raste novi život. Da si već sada mama jednom malenom  predivnom biću koje u potpunosti ovisi o tebi i zaista, kada je najteže, to ti daje posebnu snagu da guraš dalje, da se boriš i da unatoč svemu, kada konačno uspiješ zaspati – zaspiš s osmijehom na licu i ljubavlju ispunjenim srcem (makar spavala sat-dva do iduće 'tegobe' ) Sve je to samo početak najtežeg posla na svijetu koji se zove – biti mama.

Svaki početak je težak, pa  tako i početak majčinstva. Možda  nam je to priprema za sve ono što tek slijedi. Da nas malo trgne iz osjećaja blaženstva i stanja euforije i suoči nas sa svime što nosi svakodnevica majčinstva jer nitko od nas 'prvorotki' nije svjestan što nas zapravo čeka. Kako god bilo, sve to  su posebne čari, i zaista jesu, koliko god neugodne u nekim trenutcima bile, kasnije ih se s osmjehom na licu prisjećamo milujući svoj konačno okrugli trbuščić!