MARTU sam upoznala na jednom humanitarnom događaju u jednom malom primorskom gradiću. Sjedile smo u separeu i razgovarale o siromašnim obiteljima, dotakle se svega i nekako „kliknule“ na prvu. Zadivila me njena vedrina, entuzijazam, volja da u svakom čovjeku nađe ono najbolje. Zadivila me i u fizičkom smislu. Bila je prelijepa. Prirodna, riđa kosa, koja je u valovima lupkala po njenom čelu. Pune usne, besprijekoran ten i dva niza savršeno bijelih zubiju. Jednom sam joj u šali rekla da bi njen osmijeh razoružao i najokrutnijeg ubojicu. Kako ne živimo u istom gradu, već 300 km udaljene, svoje razgovore smo nastavile preko Facebook-a i forvardušama na mail.

 

Ušla sam u apotekarski bijelu sobu KBC-a Rebro. Marta je sjedila na krevetu i plela vunenog jednoroga. Pogledala me svojim krupnim plavim očima, nasmijala se onim razoružavajućim osmijehom i veselo ciknula: „Pogledaj ga molim te! Zar nije sladak. A pogledaj boje! Ljubičasta, žuta i crvena. Ako nosiš i dvospolca, obožavat će ga!“. I prasne u smijeh, pa nastavi. „Hajde, dođi da te zagrlim!“. Progutala sam knedlu i potrčala joj u zagrljaj.

 

 

 

Dok sam se penjala hladnim stepenicama do Odjela za onkologiju, nisam znala kako ću joj pogledati u te plave oči. Bila sam uvjerena da ću je naći smrtno bolesnu, jer moja Marta i jest bila smrtno bolesna. Pripremila sam se da je ugledam blijedu, uplakanu, iscrpljenu. No Marta je bila borac.

 

Zagrlila me snagom na kojoj bi joj i drvosječa pozavidio. „Ajme kako si mi blijeda! Jesi jela štogod danas?“ – upita me strogo. Ona mene pita, jesam li ja jela? Upitam samu sebe s nevjericom. Primijetila ja da držim usta otvorena više od pet sekundi ne znajući što da kažem, pa mi pomogne. „Tihana, ja nemam namjeru umrijeti, to ti je valjda jasno. Moja misija na ovom svijetu nije završena. Ima previše gladnih ljudi na ovom svijetu koji me trebaju, a nadasve me treba i moja obitelj. Ne bi me on još sada uzeo. OK? I ne gledaj me kao da stojim s jednom nogom u grobu, a nemam ruke da me iščupaš od tamo. Znam da ti je teško, ali ja se neću dati. Razumiješ?“

 

Progutala sam knedlu koja mi je od sinoć stajala u grlu i zagrlim je još snažnije nego ona mene i prozborim: „Ne da razumijem, nego ću ti ovo zabilježiti kao obećanje. Jasno?!“

 

„Jasno!“ – zapjevuši ona i nastavi s nabrajanjem što sve treba učiniti po Zagrebu, kad izađe odavde. Nakon dvotjednog primanja kemoterapije, moja Marta nije shoppingirala po Zagrebu, nije sa mnom ispijala kavice po špici i nije slagala namirnice za Uskršnje pakete za siromašnu dječicu s nama volonterima. Otišla je u svoj grad, iscrpljena, preumorna.

 

Jedva sam dočekala ljeto da je vidim i čvrsto stisnem. U našim razgovorima je bila vesela, cvrkutava, na FB slikama prelijepa, svježa i uvijek nasmijana.

 „Marta, tvoja kosa?"

 

Kada sam je ugledala na terasi kafića, nisam mogla suspregnuti suze. „Marta, tvoja kosa?“ – i suza mi potekne niz lice. Prekrasne crvene kovrče koje su frcale na sve strane, zamijenila je kratka, narančasta vlasulja. „Ma daj ne sraćkaj, što mi ne stoji genijalno? Rekli su mi da izgledam kao ona glumica s flautom iz Američke pite.“ – opet onaj široki osmijeh.

 

Poljupcem mi obriše suzu i slabašno me zagrli. Pijuckale smo kavicu u debeloj hladovini i udisale prekrasan morski zrak. Čavrljale o umjetnim noktima, neiskompleksiranim djevojkama koje su onuda prolazile u vrućim hlačicama i topićima, vrstama pive, šampanjcu, mojem nerođenom djetetu, siromašnima, bolesnima. Ne dotičući se njene bolesti, koja je stalno visila u zraku. Kasnije popodne smo otišle na pizzu i pivo. Ona je pojela osminu male pizze i popila sva gutljaja pive. Ja sam mogla progutati i jumbo pizzu, no taj dan sam pojela i manje od nje.

 

To ljeto smo se još dva puta vidjele, pročavrljale, izgrlile i izljubile i obećale jedna drugoj da ćemo se vidjeti unutar tri mjeseca. Nažalost, vidjele smo se nakon mjesec dana. U sobi preko puta one sobe.

 

 

Moja Marta nije sjedila na krevetu i nije štrikala. Ležala je i čitala. Kad sam ušla, naravno da je nabacila onaj svoj savršen osmijeh. Nije više bilo stiska drvosječe, nije više bilo ni perike. Njena gola glava je bila i dalje savršenstvo ljepote jedne žene. Znam da sam u tom trenu pomislila da koliko god se onaj gore trudio, možda joj može uzeti život koji joj je i podario, ali mu to s ljepotom uopće ne uspijeva.

 

„Znaš, nisam baš imala snage puno pakirati. Ovu našu sirotinju po gradu smo opskrbili posuđem, pa sam ti donijela za onu vašu obitelj kojih ima sedam, čaša, šalica za čaj i kavu, nekih zdjela, mali rešo i dvije darovne kartice od jedne trgovine po 200 kn, pa daj kome treba da si ljudi kupe svježeg mesa, voća i povrća.“

 

Marta je mislila na druge. Marta nikada nije mislila prvo na sebe.

 

„Koka, je l’ trebaš štogod da ti odem dole u dućan?“ – pitam je.

 

„Ne trebam dušo moja, muž mi svega donio. Samo sjedni kraj mene da osjetim maloga kako se miče“ – i stavi mi ruku na trbuh. Držala je u tišini svoju ruku na mom trbuhu, a moj mali mišić je osjetio da joj treba pozdrav. Ritao se na sve strane, a ona se samo povremeno u savršenoj tišini nasmiješila. Nakon par minuta sam shvatila da Marta spava. Izvadila sam iz torbe post papirić i zalijepila joj na ormarić poruku „Volim te, čujemo se na Viber“. Poljubila sam je sasvim lagano, da joj ne ometam san i izašla na prstima van.

 

I opet je više nisam uspjela vidjeti u Zagrebu. Ja sam zaglavila tjedan dana u bolnici zbog nekih svojih problema u trudnoći i dok sam izašla, Marta je bila već u svom gradu.

 

Obećale smo jedna drugoj da ćemo za Božić zajedno pakirati pakete sa siromašnu djecu i veselile se beskrajno tome.

 

Početkom studenoga od moje Marte ni traga ni glasa. Pričekam još koji dan, pa pošaljem zajedničkoj poznanici koja živi par ulica od nje poruku, te pitam kako je Marta. Andrea me nazove i kaže da je Marta jako loše. Sve rjeđe je budna, a kad je budna samo moli muža da joj pjeva i čita. Krajem studenoga dobijem poruku od Marte.

 

„Ljubavi, ovo neće dugo trajati. To je samo još jedna teška faza koju moram pregrmjeti. Do Božića sam kao nova. Umorna sam pa se ne javljam često. Čuvam energiju za naš dogovor. Volim te”

 

Jedva sam čekala taj prosinac. Marta se tri tjedna uopće nije javljala, Andrea mi je javila da je najčešće u snu, da ne trpi bolove, jer dobiva jake lijekove. Naivno sam se nadala da me Marta nije lagala. U stvari i nije. Marta je zaista čvrsto vjerovala da je nedodirljiva i presnažna.

 

Sredinom prosinca sam shvatila da Marta neće doći pakirati božićne poklone. Zamolila sam muža da odemo u taj mali morski gradić. Obećao je da idemo odmah iza Nove godine.

 

Tog 30. prosinca, negdje oko 7 ujutro zavibrira mi mobitel. Bacim pogled na ekran i zanijemim. Andrea: Marta nas je rano jutros napustila. Otišla je među anđele.

 

Sjedila sam potpuno tupa i nijema satima na rubu kreveta. Jedino što sam osjećala je lupkanje mojeg zlata iz unutrašnjosti mog obamrlog tijela i čula histerične otkucaje moga srca.

 

Moja Marta nije ispunila obećanje, ali ja znam da je dotakla mnoga srca svojih sugrađana svojim velikim srcem i dušom. Nahranila je mnoge, odjenula je mnoge. Još i bitnije od toga, nasmiješila je mnoge i uljepšala im njihove teške dane, bez obzira na svoje. Moj život i srce je obogatila svojom hrabrošću, vedrinom i osmijehom. Moju dušu, svojom dušom. Vjerujem da su i vaša duša i srce sada još malo bogatiji zbog moje Marte.

 

I nema dana da ne pomislim na nju, gledajući svog sina kako grli ljubičastog jednoroga, dok spokojno spava i možda u snu razgovara s anđelima među kojima je sigurno i moja Marta.

 

Izvor: Sretnamama.hr