TINEJDŽERE često opisujemo kao teške i zatvorene, no rijetko se pitamo što se zapravo krije iza takvog ponašanja. Napetost u domu često nije samo odraz tinejdžerskog bunta. Iza nje se često krije potreba za poštovanjem, privatnošću i povjerenjem, kao i želja da ih se doživljava kao osobe, a ne kao nešto što treba stalno popravljati.

Odrastanje ne znači samo nositi se sa školskim obvezama, prijateljstvima i hormonalnim promjenama. Ono uključuje i svakodnevne trzavice s roditeljima koji, iako najčešće imaju dobre namjere, ponekad ljubav pokazuju na načine koji djeluju kontrolirajuće ili podcjenjivački.

Kada pitate tinejdžere što ih najviše muči, odgovori su iznenađujuće slični. Oni ne traže savršene roditelje, nego samo žele da prestanu ponavljati obrasce zbog kojih se povlače, skrivaju istinu ili osjećaju manje vrijedno. Ovo je pet stvari za koje bi mnogi tinejdžeri voljeli da ih njihovi roditelji prestanu raditi, piše Times of India.

Umanjivanje njihovih problema

Problem koji tinejdžeru djeluje kao kraj svijeta odraslima se može činiti trivijalnim. Prekid prijateljstva, neugodna situacija u školi, neuzvraćena simpatija ili zajedljiv komentar na račun izgleda u njihovu su svijetu itekako stvarni.

Kada roditelji na to odgovore rečenicama poput "Ma nije to ništa strašno" ili "Sutra ćeš na to zaboraviti", možda ih žele utješiti, ali tinejdžer često čuje poruku: "Tvoji osjećaji su pretjerani i nevažni".

Takvo omalovažavanje može biti bolno jer tinejdžeri najčešće ne traže da im roditelji riješe problem, nego da ih shvate ozbiljno. Žele nekoga tko će suosjećati s njihovim razočaranjem, a ne da ga umanjuje. Ponekad je najbolje što roditelj može učiniti suzdržati se od poriva da odmah "popravi" situaciju i jednostavno priznati da je tinejdžeru u tom trenutku zaista teško.

Svaka pogreška kao karakterna mana

Tinejdžeri griješe - to je neizbježan dio odrastanja, učenja o posljedicama i mladenačke impulzivnosti, a ne znak da s njima nešto nije u redu. Problem nastaje kada roditelji na manje propuste reagiraju kao da je riječ o ozbiljnim karakternim manama. Loša ocjena tako postaje dokaz lijenosti, zakašnjeli odgovor znak nepoštovanja, a loše raspoloženje nezahvalnost.

Takve pretjerane reakcije uče tinejdžere opasnu lekciju: iskrenost se ne isplati. Ako se svaka pogreška pretvori u prodiku, kaznu ili dugo emocionalno predavanje, počet će skrivati stvari umjesto da o njima razgovaraju.

Prestaju o svojim problemima govoriti kod kuće, ne zato što im nije stalo, nego zato što umjesto razumijevanja očekuju osudu. Ono što žele je smirenija reakcija koja razdvaja ponašanje od osobe. Jedna pogreška ne znači uništenu budućnost.

Nadzor umjesto povjerenja

Jedna od najčešćih pritužbi tinejdžera jest da roditelji ne razlikuju brigu od nadzora. Provjeravanje poruka, čitanje privatnih razgovora, ulaženje u sobu bez kucanja ili tretiranje svakih zatvorenih vrata kao razloga za uzbunu čini da se tinejdžeri osjećaju kao da su pod stalnom prismotrom. A kada se mladi osjećaju promatrano, ne postaju sigurniji, nego samo vještiji u skrivanju.

Privatnost nije isto što i tajnovitost. Za tinejdžere je to često prvi znak da im roditelji vjeruju i priznaju da imaju vlastiti unutarnji život. Iako roditelji vjeruju da tako štite dijete, pretjerani nadzor šalje poruku: "Ne vjerujem ti da se možeš postupno osamostaliti". To može narušiti upravo onaj odnos koji roditelji pokušavaju sačuvati.

Stalno ispravljanje

Mnogi tinejdžeri odrastaju uz neprestani niz ispravaka. Roditelji im govore u čemu kasne, što su pogriješili, kako su mogli bolje i zašto još uvijek ne ispunjavaju očekivanja. Sve te primjedbe najčešće dolaze iz ljubavi. No, kada se razgovor uglavnom svodi na kritiku, tinejdžeri se osjećaju kao da su pod stalnom procjenom i kao da nikada nisu dovoljno dobri.

Ono što im treba je ravnoteža. Žele roditelje koji primjećuju i trud, a ne samo konačne rezultate. Žele pohvalu koja nije samo nagrada za postignuće. Tinejdžer koji dobiva pažnju samo kada pogriješi može početi vjerovati da se ljubav mora zaslužiti savršenstvom, što je iscrpljujuć način odrastanja. Ohrabrenje, s druge strane, ne kvari djecu, nego im daje prijeko potrebno samopouzdanje.

Tretiranje kao da su još uvijek djeca

Možda najveću frustraciju kod tinejdžera izaziva osjećaj da ih roditelji u važnim situacijama i dalje tretiraju kao malu djecu. Dok roditelji u njima još vide dijete koje su hranili i štitili, tinejdžeri su u posve drugoj fazi - oblikuju vlastita mišljenja, ispituju granice i uče preuzimati odgovornost. Kada se roditelji odbijaju prilagoditi toj promjeni, svaki razgovor može se pretvoriti u borbu za moć.

Tinejdžeri često žele samo jedno: da ih se tretira s poštovanjem primjerenim njihovoj dobi. To ne znači dopustiti im da rade što god žele, nego ih uključiti u razgovore, saslušati njihovo mišljenje prije donošenja odluka i prihvatiti da nisu samo manje kopije svojih roditelja.