Foto: WeHeartIt

GDJE ste naučili sve ovo što danas znate o roditeljstvu? Od svojih roditelja? Iz knjiga koje ste pročitali? Od prijatelja?

Nastojimo dobiti hvale vrijedne informacija sa svih strana, ali se često iznenadimo kako se i u nekim možda banalnim trenucima osvijestimo i shvatimo da ne znamo sve i da se moramo stvarno dobro pripremiti kako bismo bili bolji roditelji i tako omogućili odrastanje svojoj djeci da i oni budu dobri. U svemu što rade.

No, tu se nameće jedno važno pitanje - treba li djeci dizati samopouzdanje pohvalama, treba li ih gurati, poticati, čak i onda kada im nešto ne ide od ruke? I još važnije, treba li ih štititi od razočaranja ili pak pustiti da na temelju tog osjećaja nauče nešto više.

"Sjetimo se samo popularnih talent showova. Vjerujemo da ste gledali barem jednu takvu emisiju pa ako se niste uključili pred kraj, sigurno ste svjedočili audicijama na kojima su se pojavljivali čak i oni koji nisu pokazali baš nikakav talent. Iako su oni mislili da zaslužuju prolazak dalje", napisao je na portalu SheKwnows Justin Hanson, koji je baš na primjerima raznih American Idola i sličnih reality emisija uočio taj obrazac modernog roditeljstva, po kojem neki roditelji ili ne vide dobro svoje dijete ili zaista smatraju da su baš njihova djeca najbolja.

"To su, ako malo bolje pogledate, zapravo prilično mučne scene za djecu, tinejdžere, koji su očito mislili da su dobri pa ih je odbijanje žirija duboko razočaralo da je većina njih, nakon audicije, plakala na ramenima svojih roditelja. Bili su očajni, tražili druge prilike, izmotavali se raznim izgovorima: "malo sam prehlađen, moj glas inače ne zvuči ovako i slično", pa se logično nameće pitanje - tko je zaista kriv za takve scene?

Strog žiri koji bira talente ili roditelji koji u svom djetetu vide najveći talent, iako od njega nema ni traga?

Krivi su naravno - roditelji, jer tko je drugi mogao bio toliko neiskren da bi im rekao da su dobri, ako nisu?

Važno je, naravno, biti potpora djetetu, ali hraniti njihove ambicije na polju gdje im očito nedostaje dovoljno talenta, to bi moglo biti kobno.

Ako djetetu ne ide matematika, ne mislite li da je onda malo glupo od njih očekivati i poticati ih da studiraju ekonomiju? Ako nemaju ritma, očekivati da će postati profesionalni plesači, a nespretna djeca profesionalni sportaši? Ne, ne i ne.

Ali tu nastaje jedan moderni problem. Danas svi žele biti slavni, dobri, talentirani, svima je cilj biti iznad prosjeka, kako bi mogli skupiti više lajkova od drugih. Današnji tinejdžeri jednostavno toliko toga žele da često zaborave kako doista moraju imati određenu količinu talenta, o uloženom trudu da i ne govorimo, da bi postigli to što žele. A to nije samo zato što svijet ludi za onima iznad prosjeka, onima koji su slavni... razlog za tolike ambicije leži i u roditeljima, koji ih pobuđuju u svojoj djeci. Ambicije za koje bismo često mogli reći da su možda odraz neostvarenih ambicija samih roditelja, ali i želje da se baš njihovo dijete istakne u gomili.

No, što takve ambicije zapravo čine djeci koja vjeruju da je sve moguće, jer još uvijek nisu dovoljno zreli da spoznaju istinu te laži? Čine im to da djeca vjeruju dok se sami ne uvjere u suprotno, a to boli i ostavlja gorak okus u njihovim ustima. Katkad toliko gorak da ih doslovno "zamrzne" u svim njihovim planovima za divnu budućnost koja ih čeka. Onu za koju su im roditelji govorili da ih čeka jer su "toliko dobri". 

"Jasno je da svi mi želimo podržati svoje dijete", zaključio je ovaj tata, "ali laž nikada nije bila dobar pristup. Nikada. Zato ako vaše dijete želi svirati, ali nema sluha, odvratite ih od takvih misli. Ako vaš sin želi postati košarkaš, ali nikada neće doseći potrebnu visinu, odgovorite ga od toga.

U svakom ih je slučaju bolje što prije osvijestiti, prije nego se drastično razočaraju, čak i ako ćete vi upravo sada biti jedini izvor njihovog razočaranja.

To je zato što su razočaranja često potaknuta lažnim nadama, a ovakvo hranjenje ambicija o nepostojećem talentu nije ništa drugo doli lažnih nada.

Ne zaboravite zato pohvaliti i podržavati interese svoje djece, no znajte da biste ipak trebali vidjeti svoje dijete, bolje od slike koju oni sami vide o sebi, u svojim snovima. Vi ste ti koji morate uvidjeti ima li dijete talenta, ali ima li i slabosti. Vi ste ti koji svoje dijete moraju naučiti na život koji je realan, spustiti ih na vrijeme na zemlju, kako u danom trenutku ne bi osjetili preveliko razočaranje. Malo razočaranje nikoga nije oštetilo, no ovakva velika, pogotovo ako stižu nakon godina nadanja, maštanja i očekivanja, tad bi mogla ostaviti trajne posljedice. Od prevelikog do niskog samopouzdanja nekad bi mogao proći samo jedan dan, samo jedan događaj. Zato vi budite ti koji će svoje dijete postaviti na pravo mjesto, čak i ako će ono predvidljivo biti negdje u sredini, negdje u prosjeku, negdje među svima.

Pomozite im da razviju interese na kojima imaju prave talente. Potaknite ih da istraže nova područja i pronađu nove interese. Naučite ih da postave ciljeve koji će im biti dostupni, ali nikada u njima nemojte hraniti ambiciju koja nema pokrića. I svakako ih naučite da su uspjesi i razočaranja sastavni dio života, a prihvaćanje kritike često važnije od pohvala.

Tako će i razočaranja biti dobre životne lekcije, a ne zid koji će ih zaustaviti u životu.