Foto: Privatna arhiva

SJEDIM na klupi pored dječjeg parkića. Bubi je unutra i ne izlazi van jer je u pješčaniku s još nekoliko djece. Uživa. Smije se. Svi se zajedno igraju s pijeskom. S lopatama, grabljicama, bagerima i kamionima. Bos je. Sunce sja. Bubica i ja smo vani jer je Pesek s nama, a on ne smije u park. U Barceloni smo. I u Zagrebu je Pesek uvijek zavezan na ulasku u park. Ili nije zavezan, ali je pored kolic aod Bubice. Često dođu druga djeca pa ga maze. Ili roditelji druge djece. Ja se uvijek šalim pa kažem kako je to njegov dio dana za SPA tretman. Gleda mdjecu i roditelje.  Gledam mamu i tatu koji su bijeli i imaju crnu curicu i bijelog dečka. Curica je sigurno usvojena, za dečka neznam. To mi je super. Ja bih rado usvojila. Uvijek sam govorila kako želim imati četvoro djece – dvoje svoje i dvoje posvojene. Druga mama ima dvoje djece koja imaju kose oči, dakle tata im je negdje iz Azije. Ostali ne odudaraju od većine, ali po jeziku čujem da su također iz miješanih obitelji. I svi su nekako prosječni – prosječnir oditelj s djetetom. Osim jedne mame i njenog sina. Sin teže hoda, drži savinute rukice i lovi golubove. Može imati oko 8 godina.  Njegova majka cijelo vrijeme ide za njim, smije se s njim, ohrabruje ga i zajedno se vesele. Pretpostavila sam da dječak ima autizam.

U Zagrebu sam jednom šećući upoznala divnu djevojčicu. Čim je vidjela Peseka, odmah je došla k njemu, zajedno sa svojom igračkom. Ja nisamo dmah skužila da ima autizam, ali sam skužila da mi ne odgovara na pitanja i da jedinu interakciju koju ima, iako sam ja pored nje, je ona s Pesekom. Približila nam se njena majka i počela je pričati s njom, tj. pričati njoj. Na to sam ja pitala da li kasni s govorom (jer Bubi kasni i to mi je skroz normalno). Njena mama mi je rekla da ona ne priča jer je autist. I meni su krenule suze na oči. Ispričala sam se njenoj mami i rekla da je to jednostavno jače od mene i da ne mogu zaustaviti suze. Ostala sam s njima, curica se igrala s Pesekom, a ja sam pričala s njenom mamom. Rekla mi je da autistična djeca jako vole pse i da ih oni smiruju.

Sjetila sam se djevojčice iz Zagreba. Ovog sam puta prepoznala neke znakove kod dječaka i prišla sam im te pitala njegovu majku da li voli pse i da li bi želio pomaziti Peseka. Njegova majka je bila tako sretna da mu je oduševljeno krenula pokazivati Peseka i zvala ga da dođe k njemu. Dok je on mazio Peseka, ona i ja smo pričale. Dječak ima 8 godina. Ona je sama s njim, tate nema, otišao je jer se nije mogao nositi s dijagnozom. Ne radi jer njemu treba cjelodnevna njega i ne može ga nikome ostaviti. Jednom tjedno idu na sastanke autista. Pitam ju da kako joj je, je li jojteško? I ona mi kaže da je, ali da je ona sretna. Da je sretna jer je on sretan i ona zna da je on sretan. Da su djeca autisti sretna djeca i da su toliko puna ljubavi da to tko ne doživi, ne može znati. Vjerovala samo joj jer sam vidjela njenu sreću, vidjela sam njen osmijeh. Ona je bila jedina od svih mama taj dan u parku koja se smijala sa svojim dječakom. Jedina koja je zračila neopisivom pozitivom.

Jedina na kojoj se istinski vidjelo da je sretna. Pa sam se sjetila svojih problema i kako sam živčana jer nemam vremena da upalim TV. I tu u tom trenutku sam shvatila koliko sam sretna. U tom trenutku sam gledala tu majku, snažnu, požvrtvovanu majku dječaka koji ima autizam, koja je sretna. Sretna je jer ona zna da je njeno dijete sretno. Iako je ona sama s njim. Samo njih dvoje. Od države dobivaju neku minimalnu pomoć i ni sama ne zna kako izgura mjesec za mjesecom, ali ona je sretna. I dječak je sretan. Lovi golubove i uživa. Nakon što smo popričali, njih dvoje su se otišli ljuljati na ljuljačke. To je bio divan prizor koji sam morala ovjekovječiti i pokazatiti tu mamu. Mamu nad mamama!

Svaka čast svim mamama koje imaju djecu s dijagnozom i koje su tako snažne, tako sretne, tako pozitivne i tako divne. Skidam vam svima kapu i divim vam se! Iskreno i iz srca!

A onda kao totalna suprotnost ovoj divnoj majci, srela sam i drugi tip majke. I ne, nemoj mi sad reći onu izreku žena je ženi vuk, jer ja zaista nisam takva, ali kad vidiš drugu sliku koju prilažem, sve će ti biti jasnije. Dan nakon što smo išli u drugi park. Sve isto, miješane obitelji, različiti jezici, različite rase i sva se djeca zajedno igraju. Bubičina kolica su vani, Bubijev bicikl također i Pesek sjedi i čuva. U pješčaniku smo Bubica, jedan dečkić od cca.4 godine, jedna žena i ja. Dječak uporno baca pijesak s Bubijevom lopatom van pješčanika i van igrališta. Usput ga baca i po našim kolicima, biciklu i po Peseku. Gledam i čekam da ženau znjega odreagira. Ali ništa se ne događa. Žena stoji, ne obraća pažnju na dječaka i …pazi sad ovo… nonšalantno slika selfije! Misliš da pretjerujem? E pa pogledaj sliku!



Obzirom da sam imala vremena pomaknuti se od Bubice, uzeti mobitel, upaliti kameru i opaliti sliku, možeš li si zamisliti koliko je trajalo to slikanje selfija? Kako je u našim kolicima bilo sve više i više pijeska, žena je i dalje udarala selfije, dječak i dalje bacao pijesak van igrališta, nije mi preostalo ništa drugo negó da odem do njih. Pitala sam ju “Oprosti, jesi li ti babysitter ili majka ovom dječaku?” “Majka, zašto?” “Pa zato jer su moja kolica puna pijeska, a kako imam malu bebu nije mi to baš zgodn ideja da imam pješčanik u kolicima.” Nato me je pogledala i arogantno rekla “Pa moj sin se samo igra!” U glavi sami mala 100 stvari koje bih joj rekla, ali sam izbojala do 10 u glavi i mirno joj rekla “Oprosti, ali ovo što tvoj sin radi i nije baš u redu.” Nat o se okrenula, uzela dječaka koji je počeo vrištati, počela je i ona vrištati na njega i otišli su s igrališta.

Sada je 00.54, ne spavam nego pišem ovu kolumnu. Pišem ju za sve mame koje su kao mama iz prvog parka. Ali ju pišem i za mame koje slikaju selfije u parkiću dok njihova djeca rade stvari koje nisu lijepe. Imati dijete je najljepša stvar na svijetu. Imati zdravo dijete je sreća koje nismo ni svjesni i na tome bismo trebali biti zahvalni do neba. Biti roditelj djeteta autista zahtijeva puno odricanja, puno snage, puno strpljenja i puno ljubavi. Kako je mama iz Barcelone rekla, oni to vrate na najbolji mogući način. S ljubavlju koja se nikada, s nikime i ničime ne da mjeriti. I život je zaista lijep!

Mame djece s dijagnozom – još jednom – kapa do poda i svaka vam čast! Ja vam se, osobno, divim!