Foto: Filip Dizdar, Ilustracija Index

DOBRA vijest - kad sam nakon objave prošle kolumne došla u teretanu, nitko me nije ubio. Znam, forumašu, tebi je to loša vijest. Oprosti. Prava loša vijest - kad sam nakon objave prošle kolumne došla u teretanu, moja najdraža traka za trčanje više nije radila. Crko motor. Ja se volim tješit da je to zbog toga što sam preintenzivno trčala i ona više nije mogla podnijet moj Flash Gordonizam, ali svi znamo da je motor crko zato što je Goluža kreten. On je očito kriv za sve ovih dana.

Volim to kod nas Hrvata - kad igramo dobro, onda je to zato što smo jebeni. Kad igramo loše, to nema veze s nama. Krivi su suci. Jer su prikriveni hrvatomrsci, a mrze nas jer imamo najljepše more pa nam se ovako osvećuju. Kriva su i djeca u Adidasovim sweatshopovima (zapravo je lopta Select ali nebitno), koja su namjerno sašila loptu na način da se bolje hvata za španjolsku ruku i hrvatski gol. Kriv je i Perković, i  Zimska služba na čelu s Bandićem. Kriva je i španjolska gripa koja je 1918. imala šansu pokosit sve Španjolce, a nije. Da je, sad bi imali broncu i doček rukometaša na trgu.  Ovak nemamo niš.

BTW veliki pozdrav dečkima iz CAI Zaragoze za koje čujem da me čitaju u svlačionici preko Google translatea. I vi ste krivi što nemamo medalju, malditos bastardos!

Enivej, da, u teretani na sreću radi druga traka, ali cijeli prošli tjedan nisam mogla do nje, jer je uvijek bila zauzeta. Na primjer, jučer je na njoj bio tip za kojeg točno vidiš da je prije dolaska u teretanu sjedio doma i pleo košaru u koju će pospremat sretne misli i maslačke. Nemam niš protiv ljudi koji dođu na traku i trče ko normalni ljudi, ali ovaj nije trčao - on je vodio ljubav s trakom. Kretao se brzinom ranjenog puža. Pa bi malo stao i gledao ju. Pa bi opet krenuo. Pa stao. I tako u krug, dok im se ne usklade menge. Ja sam bila na Orbitreku, kojeg mrzim jačinom tisuće sunaca i razmišljala o dubokim životnim pitanjima (jer je to jedino što možeš radit na tom glupanu) koja me oduvijek muče. Evo ih:

Gdje nestaju USB stickovi? Ne, ozbiljno! GDJE? Nadan je u zatvoru, ja sam u međuvremenu kupila novi USB - i opet ne znam di je! Što je najsmješnije, kad sam ga kupovala, lik mi je rekao: "Ovaj USB ima garanciju 5 godina" - garanciju na šta? Kakvih 5 godina? Moj USB nema tolko vremena jer je za par mjeseci u USB Narniji, zajedno sa svim izgubljenim gumicama za kosu, ukosnicama, rasparenim čarapama i onim jednim Katalenićevim fanom koji se dobrovoljno izručio. Nemoj mi davat garanciju za USB, napravi mi USB bumerang da se vrati nakon što ga bacim, ko Žak na scenu.

Zašto se one Limited trenirke zovu Limited a ima ih svaki lik u teretani i njegova mama? Nemam ja niš protiv naziva, al to je ko da se lokalna prostitutka nazove Čednost. Nazovite ju Evribadi i moj brat Robert, također - i zdravo.

I kad smo već kod natpisa na stvarima, tko bira ta sranja? Sad sam iz ormara izvadila par random majica - na jednoj piše "Cat is my friend." Osim što ovo nije istina, nije ni gramatički točno. Imam i jednu di piše Music makes me dance (no shit, Sherlock), i jednu na kojoj piše Flowers girls boys love summer Florida est. 1969 dancing Jeep candy. Samo me zanima proces odabira riječi. Jesi na LSD-u cijelo vrijeme ili ti ga daju na pola puta?

Zašto ujutro mogu pojest maksimalno 12 kalorija, a navečer 73 tisuće dvjesto sedamdeset? Za doručak ne bi pojela jaje ni da mi ga osobno skuha Metju Mekonahi, a za večeru bi pojela i jaje, i Metjua, i štednjak, i tepih, i sladoled od plutonija? I kad smo već hrane, zašto nitko nije smislio hranu koja ide direktno u sise? Želim imat namirnicu koju ću pojest i za koju ću bit sigurna da ide tamo gdje želim, a ne se natrpat čizkejkom i molit boga da ne ode baš sve u podbradak. Ak imamo tehnologiju koja omogućava da nas zabavlja hologramski 2 Pac, onda valjda možemo napravit i čizkejk koji ide u sise. Boobcake. Protiv tog se nitko ne bi bunio. Make it happen.

Zašto svaki put kad ostanem sama doma stan počne proizvodit zvukove? Odjednom se i frižider, i bojler i radijator pretvore u Ivanku Boljkovac i ja se bojim izać iz kreveta.

Zašto, kad se svađam s nekim, ne mogu odmah smislit super odgovor, nego mi on padne na pamet 3 sata kasnije, u wc-u, i mogu ga reć jedino wc-kotliću?

Zašto svaki put kad mi netko kaže za lonac: "Pazi, užasno je vruće" - ja svejedno moram dotaknut taj lonac i dobit opekline?

Zašto, kad frizerki kažeš "samo mi malo skrati vrhove" - ona čuje "šišaj me ko da smo na bonkasima na Loveparadeu i sutra ne postoji?"

Zašto ljudi govore "što se mora, nije teško"? Teško je. Pitaj bilo koju trudnicu. Ona mora rodit. I teško joj je.

Zašto se mob ugasi kad ima 5 posto baterije? Ak imaš još 5 posto, izvoliš ostat upaljen do 0 posto.

Zašto se sve počne dešavat upravo u trenutku kad nalakiram nokte? Ne piša mi se cijeli dan, ali čim nalakiram zadnji nokat na malom prstu, e onda moram brzo pišat. I izvadit nešto iz torbe. I zabit se rukom u zid. I zašto ne znam nalakirat nokte na desnoj ruci? Zašto nas to nitko nije učio u školi? Umjesto da ste me učili da se praživotinje dijele na bičaše, sluzavce, truskovce i trepetljikaše, zakaj nismo imali neku tetu koja je predavala predmet "Kako nalakirat desnu ruku a da ne izgleda ko da ju je radila Helen Keller?" Nađi mi ženu koja će kad lakira nokte na desnoj ruci (ili lijevoj, ako je ljevakinja) pomislit: "Ok, nokti mi izgledaju full sjebano, ali nema veze - barem znam kako se razmnožava srdoboljna ameba" - ne možeš. A i da možeš, ta žena ne lakira nokte.

Zašto ljudi uvijek govore: "Ljubav će doći kad se najmanje nadaš?" Neće. Znaš kad se najmanje nadam da će doć ljubav? Kad sam solo doma i tuširam se. Ili kad sam solo doma, piškim i imam svježe nalakirane nokte. A i ak mi tad netko ušeta u wc, to nije ljubav - u 9 od 9 slučajeva to je pljačka i pokušaj ubojstva.

Zašto ljudi, i to fakultetski obrazovani ljudi - govore "sumljam?" I onda se ljute na tebe kad im kažeš da se ne kaže tak? Kao da je svejedno. Nije svejedno. Zakaj onda ne govoriš Trešljevka? Ili jedan češalj češljaka? Jel bi tebi bilo svejedno da umjesto Ljubljana kažem Njubnjana? Sumnjam.

Zašto uvijek sretnem bivšeg na putu do kontejnera, kad idem bacit smeće u poderanoj trenirci i izgledam ko neželjeno dijete Željke Markić i karamboliranog Fiat punta? I on je taman sa novom curom koja je eto slučajno baš sad, dok ja bacam riblje kosti i smrdim po pečenoj nesreći, došla od frizera i šminkera i estetskog kirurga? Zašto jednom ne bude obrnuto? Kad lijepo izgledam, znaš kog sretnem? Starog pijanog susjeda koji me pozdravi i kaže da su mi cicice narasle i pita me jel želim doć kod njega u stan vidjet novu čašu u kojoj drži gebis?

Zašto ljudi imaju potrebu doć do tebe i pitat te glupost tipa: "Još si tu?" - nisam. Ovo je hologram.

Nemam više pitanja, to je to, do sljedećeg Orbitreka.

P.S. Ovo sam već napravila u jednoj kolumni, ali vrijeme je za take two. Uzmi prvu knjigu koja ti padne pod ruku, i okreni na stranicu broj 24. - prva rečenica na toj stranici opisuje tvoj ljubavni život u 2014.

Meni je ispala samo riječ "brnjica", jer sam uzela rječnik iz njemačkog. Jej.

Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje.