ZVONIMIR BOBAN danas slavi 51. rođendan. Tim povodom, u suradnji s Yugo Papirom, prenosimo tekst iz časopisa Tempo iz siječnja 1987., u kojem se vodio paralelni razgovor s tadašnjim mladim nadama Dinama - Zvonimirom Bobanom, njegovim starijim bratom Draženom, Robertom Prosinečkim i Damirom Lesjakom.

NOVE prvotimce Dinama - Prosinečkog, Lesjaka, Zvonu i Dražena Bobana - malo je tko znao osim pažljivih promatrača utakmica juniorskog pogona Zagrepčana. Iako još nijedan od njih nije standardni prvotimac, mogu se pohvaliti da su, na ono malo utakmica koliko su igrali, pokazali snagu svog talenta i zavidno nogometno znanje. 

Neki od njih su svojim golovima pomogli u osvajanju dragocjenih bodova protiv Budućnosti i Željezničara. Bilo je dosta simbolike u igrama tih dječaka, a naročito Zvonimira Bobana i Prosinečkog. Iako je preuranjeno govoriti o njihovoj vrijednosti, mnogi gledatelji su odmah rekli: 

"Robert je to uradio kao Mlinka" ili "Zvone je to izveo kao Zeko."

Svjesni su da moraju odigrati još dosta dobrih utakmica da bi se mogli usporediti s ova dva asa, ali za sedamnaestogodišnjake je i sama usporedba veliki poticaj.

Njihove igračke prednosti i mane najbolje poznaje trener druge Dinamove momčadi Josip Kuže:

"Ne bi valjalo praviti usporedbe između ove Dinamove generacije i prošlih. Ako inzistirate, mislim da su ova četvorica bolja od mnogih igrača koji sad igraju u Prvoj ligi. Svi su vrlo nadareni, 'vole' loptu, a to je najvažnije. Nije neskromno ako kažem da su oni buduće uzdanice, ne samo Dinama nego i našeg nogometa. Lesjak ima izvanrednu kontrolu šesnaesterca, jak je u duelima, još kad popravi brzinu i postane malo 'življi', dostojno će zamijeniti bilo kojeg igrača u obrani."

Zvone Boban je izvanredan tehničar, ali premekan u duelima. Velika mu je prednost dobro postavljanje i osjećaj za igru. Njegove lopte imaju "oči", izraziti je kreativac. Njegov brat Dražen nije ništa slabiji, ali ima jednu manu: malo je sporiji. Kako će to nadoknaditi, ostaje vidjeti. Možda postavljanjem, a to dolazi s utakmicama. Prosinečki puno zna, ali se boji duela. Ove utakmice su im došle kao veliki poticaj za rad. Oni jednostavno ne mogu propasti...

Ovo je razgovor o njihovim željama i životnom putu, razgovor o novoj "rapsodiji u plavom".

Bio je problem tko će prvi početi. Nastalo je gurkanje, momci nisu navikli na razgovore za novine. Gotovo ne vjeruju da će i Tempo posvetiti nekoliko stupaca njihovom talentu. Tu nedoumicu riješio je Zvone Boban prijedlogom: 

"Budući da je Prosinečki već 'igrao u inozemstvu', red je da on kao internacionalac dobije prednost."

"Ma, Zvone se zeza. Živio sam s roditeljima u Njemačkoj i igrao u pionirima Stuttgarter Kickersa do svoje desete godine, a onda smo se vratili. Roditelji su željeli da nastavim i odmah su me odveli u Dinamo. Prošao sam Dinamovu školu Hitrec - Kacijan i, eto, u 17. godini doživio da igram u prvom sastavu. Mislim da sam zadovoljio na toj utakmici protiv Željezničara. Igrači su me primili kao da sam dugogodišnji prvotimac, dodavali mi lopte pa je onaj gol koji sam dao Janjušu i njihovo djelo. Nije bilo sretnijeg čovjeka kad se Janjuševa mreža zatresla. A dotad sam gledao utakmice s tribina i maštao kako ću i ja jednog dana... Taj dan je, na moju veliku sreću, došao puno ranije nego što sam očekivao", kaže Prosinečki.

Izgleda da te više cijeni Blažević nego izbornik juniora Vilotić?

"U to vrijeme, kad se održavalo Europsko prvenstvo za juniore, nisam nikako mogao doći u Suboticu jer je klub već pustio Zvonu Bobana, a za utakmicu s Čelikom smo bili 'deficitarni' s igračima. Trener mi je rekao da sam potreban i ostao sam. Nažalost, nisam igrao na toj utakmici pa sam naknadno pozvan u Suboticu. Ali ni tamo nisam mogao pomoći jer je popis prijavljenih igrača bio napravljen prije prvenstva pa sam ispao prekobrojan."

Mogao si mirno gledati propuste svojih vršnjaka...

"Takvu nedisciplinu u igri još nisam vidio. Naše peto mesto nije mjerilo naših mogućnosti, ali nismo mogli ni proći puno bolje. Nijedan igrač nije briljirao, svi su se skrivali jedan iza drugoga po terenu."

Za tebe govore: ima 17 godina, a igra zrelo kao da ima 30 godina.

"Mislim da se to ne bi vidjelo, ta moja igra, da kolektiv ne igra dobro. Kad bih kao pojedinac nešto pokušao učiniti tijekom igre, ja se ne bih pridržavao osnovnih stvari kojima su me učili moji dosadašnji treneri u Dinamu."

Sve si podredio nogometu. Neki "zlobnici" govore da si slab učenik i da ponekad sakupiš i po 10 jedinica. Kod tebe je sve u znaku "desetke"?

"Idem u treći razred prometne i nisam baš neki sjajan učenik. Meni je nogomet uvijek bio u prvom planu. Što da zavaravam sebe fasadom o dobrom učeniku i igraču, kad nije tako? Nogomet ne igram iz materijalnih razloga, jer su mi roditelji omogućili da odlično živim i bez toga, nego iz čiste želje za potvrđivanjem."

Svi su pažljivo slušali Robertovu ispovijest. Zvone je samo ponekad prekidao razgovor "bockanjem" na račun punk frizure i Davida Bowieja, na koga - svi to kažu - Robert nalikuje.

Kakva je tvoja životna priča, pitamo Zvonimira Bobana.

"Priča o meni je zapravo i priča o mom bratu Draženu jer imamo isti nogometni put, samo ja uvijek malo kasnim za njim. To je i normalno, on je ipak tri godine stariji. On me usmjeravao, od njega sam nekad učio nogomet."

"Još i sad, braco", ispravlja ga Dražen.

"Davno bilo, sad se spominjalo. Prerastao sam te..."

Gdje ste počeli igrati?

"U matičnom klubu Mračaju iz Runovića."

Kako vas nije "zakapario" Hajduk?

"Dražen je prvo bio u Hajduku i zadovoljio je ukuse tadašnjeg trenera Hajdukovih juniora Sergeja Krešića. Poslije su htjeli i mene. Naš otac stalno nam je govorio kako bi najviše volio da igramo u Dinamu. On voli Dinamo kao i nas, bio je dugo godina Dinamov povjerenik u Imotskom, za njega postoji samo plava boja. Najprije je na probu odveo Dražena, a srce mu se smirilo kad je poslije godinu dana i mene doveo. Prodali smo sve imanje u Imotskom, ovdje kupili četverosobni stan i postali pravi Zagrepčani."

Dražene, iako si ti bio svojevrsni "putokaz" bratu, on te ipak prestigao u nogometnom razvoju?

"Njega su češće pozivali u mladu reprezentaciju. Sakupio je Zvone oko 20 nastupa i normalno je da se on na neki način više eksponira. Ja sam prvu utakmicu odigrao protiv Slobode i nisam bio previše zadovoljan svojom igrom, dok je Zvone debitirao protiv Budućnosti i postigao gol. Jednostavno, Zvonu 'hoće' lopta... Ali svi znamo da lopta samo hoće onoga koji je voli. Moramo odati veliko priznanje treneru Iviću koji nas je već tada prebacio u prvu momčad, tako da je Zvone skoro preskočio juniore."

Braća Boban uz nogomet i studiraju. Dražen je na drugoj godini ekonomskog fakulteta, a Zvone je brucoš na istom fakultetu.

Od ove Dinamove četvorke najviše igra Damir Lesjak, došljak iz Čakovca. Ovaj tihi mladić živi za nogomet. Iako je dosta rano došao u Dinamo, uvijek se ponaša kao gost u vlastitom klubu, toliko je tih i miran. Završio je srednju poštansku školu, odslužio vojsku i sad je sve podredio uspjehu u Dinamovom dresu. Izuzetno profesionalno se odnosi prema obvezama, a trener Ćiro Blažević ga posebno cijeni.

Kažu da se ti nekako najviše bojiš Ćire Blaževića?

"Ja ga se ne bojim, samo ga izuzetno cijenim, pa to netko može shvatiti kao strah. Moram reći: ovim putem zahvaljujem treneru Blaževiću za sve što je učinio za mene i moj igrački razvoj. Nastojat ću mu se, koliko je to u mojoj mogućnosti, odužiti dobrim igrama. Može se dogoditi da u ovim mojim prvim nastupima nekad i pogriješim, ali da se ne borim za boje ovog kluba, to se neće nikad desiti."

Malo si preoštar. Kao da želiš "uništiti" protivničkog centarfora. To je najbolje osjetio igrač Željezničara Radmilo Mihajlović.

"Nisam mu dao 'disati'. A nisam tako grub, sigurno. Kada odigram nekoliko utakmica, sve će biti lakše."

Živiš na stadionu, gotovo da se ne družiš sa suigračima u slobodno vrijeme.

"Čovječe, treba se snaći u ovom 'košmaru'. Ja sad igram, moji snovi se ostvaruju. Ne želim da zbog nekoliko minuta zakašnjenja ili neke nepromišljene izjave prekinem te snove."

Ovo je bilo svojevrsno predstavljanje mladih dinamovaca. Početne treme je nestalo i potekao je pravi prijateljski i iskreni razgovor.

Koje igrače iz svoje generacije posebno izdvajate?

"Moj Čakovčanin Jarni je jedan od najboljih. Tek sada stručnjaci vide kolika je njegova vrijednost. Žao mi je samo što ne igra sa mnom u Dinamu", kaže Lesjak.

"Nije loš ni Đorđević, samo izgleda da nema mjesta u prvoj ekipi, isto i Milanić", kaže Zvone.

Kamo bi otišli ako za njih u Dinamu ne bi bilo perspektive?

Najradije ne bi nikamo iz Maksimira, ali ako se mora, Bobani bi onda otišli u Hajduk, Prosinečki u Zvezdu, a Lesjak bi i tada ostao u Maksimiru.

Iako je njihov trener Ćiro Blažević rekao da nema više sinova, da mu je Boro bio zadnji, nije u pravu.

Njegovi "sinovi" tek stasaju i čekaju.