KOŠARKA već neko vrijeme nije popularna u Hrvatskoj. Slabi rezultati seniorske reprezentacije i klubova glavni su faktor zbog kojeg je tako. No dogodio se pomak. Hrvatska je pod novim izbornikom Josipom Sesarom odlično odradila pretkvalifikacije za Olimpijske igre te se sad ima priliku plasirati u Pariz.

Osim novog izbornika Sesara, potiho se prošlog ljeta u hrvatsku košarku vratio nekadašnji izbornik Jasmin Repeša. Tvorac najvećeg uspjeha hrvatske reprezentacije još od vremena Dražena i Kukoča zauzeo je poziciju sportskog direktora reprezentacije nakon što je godinama gradio trenersku karijeru.

Hrvatsku je vodio u dva navrata i doveo je najdalje do polufinala Eurobasketa, s tim da je još dvaput bio u četvrtfinalima. To polufinale Eurobasketa u Sloveniji 2013. godine bio je najbolji rezultat Hrvatske od 1995. Repeša je ostavio dubok trag i u inozemstvu, pogotovo u Italiji. S Bolognom je iznenadio Europu i igrao finale Eurolige.

"Ja sam čovjek koji živi za pozitivu, pozitivne promjene i priče", kaže nam Repeša, čiji intervju, znakovito, izlazi u božićno vrijeme. Jedan njegov intervju izašao je prije devet godina na Indexu, također oko Božića, no u bitno drugačijem ozračju - nakon otkaza u reprezentaciji. Tada je, kaže, jedini put bio baš ljut na hrvatske medije.

Da krenemo s nečim aktualnim - prošlog ljeta postali ste sportski direktor HKS-a. Kako ste se snašli u toj ulozi i kolika je to promjena u odnosu na vođenje momčadi?

Sve je ispalo pomalo neočekivano jer sam imao još dvije godine ugovora sa svojim bivšim klubom Pesarom i imao sam opciju izlaza iz tog ugovora, a oni ne. S obzirom na to da su najave bile da se smanjuje budžet i da se opet kreće ispočetka s izgradnjom ekipe, bio sam umoran od toga. 

Svake godine smo gradili iznova, mislio sam da ćemo nadograditi momčad za nešto malo ozbiljnije jer je iza nas bila odlična sezona. Vratio sam se u Hrvatsku i dobio poziv gospode Vrankovića i Rukavine.

Gospodin Petrović je već bio odstupio s te pozicije, ne bih se vraćao na tu priču s izbornikom. Kad su mi Vranković i Rukavina predstavili što očekuju od mene, uzeo sam malu pauzu da razmislim i ispitam teren. 

Na kraju sam prihvatio jer smatram da mi je to i obaveza. Trenutak je bio delikatan jer smo bili dosta nisko. Odlučio sam pomoći koliko mogu. Krenule su i mlađe selekcije, s čijim izbornicima sam popričao. Mislim da možemo sve to dignuti na jednu višu razinu kako bismo zadržali korak za najjačim reprezentacijama svijeta. Tu su i klubovi u kojima ima mnogo problema.

Mišljenja sam da s iskustvom koje imam mogu raditi ovaj posao i pomoći da sve ovo izgleda bolje. Zasad ide sve kako treba, puno se napravilo. Moram reći i da imam veliku potporu ljudi iz Saveza, ali i trenera. Mislim da svi žele da hrvatska košarka bude bolja sutra nego što je danas.

Ima li Hrvatska dovoljno dobru ekipu da izbori Olimpijske igre? 

Reklo bi se "dobro sam se udala kako sam se nadala". Kako je počelo ovo ljeto, završilo je fantastično ako pričamo o A reprezentaciji. Trebamo ostati na zemlji. Zasluge idu našim igračima koji su pobijedili Irsku i Luksemburg, koje nisu vrhunske reprezentacije. 

Ali mene veseli način na koji su oni to napravili. Zasluge pripadaju i izborniku Josipu Sesaru te njegovom stručnom stožeru. Dao sam i ja pokoji savjet i bilo mi je lijepo gledati kako je to sve skupa izgledalo. U isto vrijeme smo imali pripreme za zahtjevan turnir u Istanbulu, za koji smo bili u stalnim konzultacijama. 

Izbornik je imao zahtjevan zadatak, a to je uklopiti nove igrače u sustav koji je dobro funkcionirao. Pogotovo jer su to četiri igrača na koje je sustav naslonjen - Smith, Hezonja, Šarić i Zubac.

Oni su na zbilja sjajan način prihvatili izbornikovu ideju, skidam im kapu i zato je Hrvatska imala ovako uspješno ljeto. Puno smo pozitivnih komentara dobili jer je Hrvatska dobro izgledala, a ne zbog samog rezultata. 

Mislim da je publika s guštom pratila ovu momčad. No nemojmo zaboraviti da će u kvalifikacijama za Olimpijske igre biti Slovenci, Grci, Španjolci... Ali ja mislim da mi možemo igrati sa svakim ako napravimo dobre pripreme i zadržimo kemiju u momčadi. Nismo favoriti, ali možemo igrati na volju i želju s kakvima smo nastupali prošlog ljeta.

Treba li Bojan Bogdanović biti dio te ekipe? Neki kažu da je momčad bez njega igrala bolje nego s njim...

To su bapska nagađanja. Nitko ne može reći kako bi to bilo da je Bogdanović bio u momčadi. Možda bi izgledalo još puno bolje. Bogdanović ima ogromno iskustvo i nenormalnu kvalitetu kao igrač. Ne postoji trenutno nijedan razlog da ne igra za reprezentaciju. Uvijek se odazivao i htio je igrati za Hrvatsku. 

Općenito je među Hrvatima pao interes za košarku...

Mislim da smo to sami krivi jer nismo napravili sve što smo mogli. Nosim i ja kao najiskusniji trener u Hrvatskoj dio odgovornosti. Mislim da nam programi za djecu mogu biti puno bolji u klubovima. Godinama vlada tu jedna negativna konotacija među hrvatskim trenerima da oni nisu na dovoljnoj razini. Ne slažem se s tim. 

Hrvatski treneri imaju veliku kvalitetu. Naš je glavni problem menadžment klubova, koji bi trebao biti na višoj razini. Ne možemo mi imati budžete kao Barcelona, a kod nas ne može biti ni primijenjen model kao što imaju Partizan i Zvezda.

To je kod nas nemoguće jer smo uređena država i neke stvari nisu dozvoljene. Ali mislim da naši klubovi mogu biti organizirani kao klubovi u Njemačkoj, Mađarskoj, Belgiji... Mi lagano kažemo da su krivi agenti i roditelji ako neki mladi igrač ode van.

Ja kažem da smo mi krivi, siguran sam da imamo stručnjake. Samo moramo imati i najbolje programe razvoja mladih igrača. Kad budemo imali programe u koje će svi htjeti ući, neće to smetati ni roditeljima ni menadžerima. 

Rezultat seniorske reprezentacije određuje interes mladih za određeni sport. Nije zato čudo da najviše djece sad ide u nogomet. Trebaju nam organizacija, rad, dobri programi, klupska stabilnost i puno bolji zakon o sportu kako bismo zadržali djecu. Općenito u sportu moramo zadržati djecu jer samo tako možemo imati zdravu naciju.

Kad ste se i kako zaljubili u košarku?

Bio sam jako mlad. U rodnoj Čapljini postoji jaka košarkaška tradicija i dosta igrača je poteklo od tamo. Imali smo jedan od najljepših sportskih centara u bivšoj državi. Tamo smo se okupljali i dosta se igrala košarka. U srednjoj školi postojala je košarkaška sekcija, ali mnogi od nas igrali su već za juniore u klubu te dobivali prilike i za seniore.

Kako je izgledao taj period vaše karijere u Čapljini?

Zapravo sam već s 23 godine imao upisanu višu trenersku školu u Sarajevu, koja je tada bila vrlo jaka. Igrao sam za prvu momčad Čapljine i vodio najmlađu momčad - mlađe kadete, koji su bili prvi na republičkom natjecanju. Iz te generacije izašao je Veljko Mršić, koji je bio proglašen najboljim igračem.  

Taman kad ste došli u seniorske godine, u Jugoslaviji je zavladala euforija zbog naslova prvaka Europe koji je osvojila KK Bosna. Kako ste proživjeli te godine i koliki je poguranac za košarku u BiH bio taj naslov prvaka?

Tako je, sjećam se i kad je Jugoslavija bila prvak svijeta. Nakon toga Bosna postaje klupski prvak Europe... Na ovim prostorima je u 60-im godinama počela ekspanzija košarke, tako da je na neki način bila sport intelektualaca. Ne bih htio da me netko pogrešno shvati, ali činjenica je da su košarku igrali studenti u to vrijeme i bilo je malo košarkaša koji nisu imali završen fakultet. 

Kako je tada izgledala košarka? Što je u odnosu na danas bilo drugačije?

Košarka je tada bila drugačija, nije nam puno toga bilo dostupno. Morali smo krasti znanje, obilaziti predavanja, pronalaziti literaturu, moliti za neke materijale... Danas je sve lakše. Tko hoće, može lako doći do svake informacije.

Ali u to vrijeme mogla se vidjeti i ambicioznost trenera te koliko je spreman raditi na sebi. Kasnije, sredinom 80-ih stigli su videorekorderi. Ja sam ga prvi imao, platio sam ga jako puno za to vrijeme, ali bila je to dobra investicija. Mogli smo snimati utakmice pa ih gledati na kazetama.

Ne znam uopće znate li vi mladi danas što je to videorekorder. Ali treba reći i da je nivo trenerske škole bio iznimno visok. Anatomiju i fiziologiju učili smo skoro detaljno kao na medicini. Zbilja se moralo to jako dobro znati ako ste htjeli proći.

Nakon Čapljine odlučili ste doći u Zagreb, najprije kao pomoćnik u KK Novom Zagrebu, a nakon toga i u Cibonu, gdje ste pekli zanat pod Acom Petrovićem. Kako je tada izgledala Cibona i kakav je bio Vaš odnos s Acom?

Fakultet sam završio u Dubrovniku te sam otišao u Zagreb, gdje sam bio pomoćnik Pepsiju Božiću. Ušli smo u prvu jugoslavensku ligu, ali ona se nakon toga nije više igrala. Počeo je rat i sve ono što nosi sa sobom.

Ostao sam kod Pepsija dvije godine, a onda sam prešao u Cibonu kao pomoćni trener. Aco Petrović bio je moj stariji kolega. Radio sam s njim u Ciboni i u reprezentaciji. Imam dobre odnose sa svim hrvatskim trenerima, pa tako i s njim.

Kako je Domovinski rat utjecao na Vašu karijeru i općenito na košarku u Hrvatskoj? 

U početku rata u Hrvatskoj nije postojala liga. Jako se teško moglo putovati sa sjevera na jug i obrnuto. Zadar je, na primjer, igrao u Rijeci. Onda se stvorila nova liga koju je krasio veliki nacionalni naboj. S druge strane, nastankom nove države Hrvatska je bila oskudna u trenerskom kadru jer je po Hrvatskoj bilo puno dobrih srpskih trenera. 

Kad su oni otišli, hrvatski treneri su dobili priliku. Tako sam i ja, nakon dvije godine što sam bio pomoćnik Aci Petroviću, dobio priliku biti glavni trener. Cibona je u to vrijeme mogla uzeti i strane trenere jer je budžetski bila jaka, kao i Split. Međutim, dobili smo priliku Spahija, Anzulović, ja i ostali i to nam je bila šansa da se afirmiramo kao treneri.  

Je li istina da je Bože Miličević, tadašnji gazda Cibone, spasio Vašu obitelj tijekom rata u Bosni i Hercegovini?

Tijekom tog rata u Hercegovini moji roditelji su neko vrijeme proveli kod mene u Zagrebu i onda su se ponovno vratili u Hercegovinu. Bože Miličević je tada bio direktor kluba i tako se pobrinuo da mojim roditeljima ne nedostaje ništa tu u Zagrebu, ali naravno da sam i ja bio s njima.

Kakvo je danas Vaše mišljenje o Miličeviću i je li on zapravo simbol raspada Cibone, odnosno njegova politika centralizacije hrvatske košarke gušenjem ostalih sredina?

Pa ne bih se baš složio s tim. Normalno je da je Miličević kao direktor Cibone radio malo više za Cibonu. Kao što je Bilić radio za Split, kao što je netko radio za Zadar, kao što je Šmit radio za Osijek...

Bilo je to u devedesetim godinama, u kojima je liga bila izuzetno kvalitetna s puno dobrih momčadi. Morate znati da su tada svi ti klubovi bili puno organiziraniji i puno stabilniji nego danas. 

Je li veći udarac za hrvatsku košarku bio rat ili smrt Dražena Petrovića?

Smrt Dražena Petrovića definitivno je najveća tragedija hrvatske košarke. Mislim da nikad nismo uspjeli pronaći jednog takvog neprikosnovenog lidera na terenu i izvan njega kao što je bio Dražen. On je kao čovjek i kao igrač bio u naponu snage. To je jedan trenutak koji je značajno utjecao na razvoj košarke u Hrvatskoj.

Triput ste bili u Ciboni, sami ste rekli da ste dijete tog kluba. Koji Vam je najdraži, a koji najgori trenutak iz Cibone?

Najteži trenutak mi je bio kad smo izgubili od Olimpije za pola koša u osmini finala Eurolige 1997. godine. Imali smo tada jako dobru mladu ekipu, doveo sam par igrača iz Done... Kasnije je ta Olimpija završila na Final Fouru. Šteta, žao mi je te utakmice. Ta utakmica mi je bila šok.

Srećom, bilo je puno lijepih trenutaka. Prvi trofej se ne zaboravlja. Bio je to kup u Rijeci. Bila je tu i pobjeda protiv Cedevite, koja je na papiru bila puno bolja od nas, igrali su za nju Draper i Smodiš, ali mi smo odigrali fantastičnu košarku i pobijedili ih. Bila je to moja zadnja sezona u Ciboni.

Imali ste vrlo uspješnu inozemnu karijeru. Dojam je da ste najviše ostvarili u Bologni, s kojom ste bili na korak do naslova prvaka Europe. Izgubili ste tada od Maccabija. Da možete vratiti vrijeme, što biste promijenili u toj utakmici?

Izgubili smo od Maccabija u jednoj atmosferi u kojoj nije bilo moguće pobijediti. No toj priči je prethodila jedna druga priča, koja je fantastična. Mi smo se plasirali na Final Four i dogodilo se to da je sutradan igrao Maccabi doma sa Žalgirisom. I već se znalo da je Maccabi domaćin turnira, koji će se igrati u Tel Avivu. 

Žalgiris je vodio tri razlike sekundu i pol prije kraja. I dva slobodna bacanja za Žalgiris. Jasikevičius, koji je tada igrao za Maccabi, napravio je taj faul, poljubio je Sabonisa, koji je vodio Žalgiris, i čestitao mu na prolasku u Final Four. Žalgiris je promašio dva slobodna bacanja, ali njihov igrač je napravio neviđenu glupost - ušao je u reket za vrijeme bacanja i sat je zaustavljen. 

Nakon toga Maccabi je uspio čudesno zabiti tricu i kroz produžetke se plasirati na Final Four. Maccabi je igrao u domaćinskoj atmosferi, u kojoj mi nismo imali šanse. Maccabi je strašno ušao u utakmicu - pogađali su svi sve. 

Kad sam vidio da nemamo šanse, stavio sam u igru cijelu plejadu mladih igrača i jasno da smo izgubili. Ali to je za ekipu poput naše bio izvanredan rezultat. Da nije u finalu bio Maccabi, imali bismo više šanse za osvojiti Euroligu. 

Ne žalim ni za čim. Nikad nisam vodio ekipu koja je imala takav budžet da bi se moglo očekivati osvajanje Eurolige. Mislim da sam u Euroligi ostavio dobar trag s Malagom, Tofašom, Cibonom i Bolognom. 

Osim trofeja i odličnih utakmica, iz Vaše inozemne karijere pamte se i upečatljivi time-outi. Jeste li pogledali nekad snimke i komentare?

Ja živim svaki trening, ne samo utakmicu, i zato se puno trošim jer jednostavno dajem cijelog sebe. Imam emociju i uvijek su mi draži ljudi koji imaju bilo kakvu emociju nego oni koji je nemaju. Postao sam u zadnje vrijeme prepoznatljiv po tim time-outima, znam da su gledani. 

Ali tako su se proslavili i još neki treneri, prije svega s ovih prostora, koji imaju sličan način komunikacije s igračima. Ono što je zanimljivo je da na rijetkim jezicima imate tako sočne psovke kao u našem jeziku.

Iz toga razloga nekada se pomiješa neki strani jezik s našom psovkom pa to ispadne smiješno. Govorim dosta dobro španjolski, njemački, engleski i talijanski, ali u trenutku kad ti iz usta izlazi neka bestemija, to je uvijek na našem jeziku, jebiga. 

Trenirao sam igrače iz svih država u kojima se igra košarka. Recimo, imaš države čiji jezici nemaju nijednu psovku, kao što su Litvanci. Ne postoji! Ja bih nekad prešao neku granicu u svojoj frustraciji, ali bih brzo shvatio da sam je prešao. No sve je to dio ovog posla i života. 

Jesu li Vas se košarkaši bojali zbog takvog stila?

Pa ne znam jesu li me se bojali ili su me više respektirali. Mislim da je više bilo ovo drugo. Možda je nekad tu i bilo malo straha, ali zato što sam krupan. Znao mi je reći Lamonica (talijanski košarkaški sudac op.a.) da sam dobio najviše tehničkih jer sam krupan.

"Još kad raširiš onako ruke, onaj mali sudac se jednostavno prepadne i da ti odmah tehničku", govorio mi je. Ne znam je li samo zbog toga, ali to je bilo njegovo objašnjenje.

Hrvatska košarkaška reprezentacija četvrtim je mjestom na Eurobasketu dosegnula vrhunac rezultata u 21. stoljeću. Prije toga ste još dvaput bili u četvrtfinalu Eurobasketa. Imate li osjećaj da je ta generacija mogla više ili je u to vrijeme konkurencija ipak bila prejaka?

Čujte, kad se izgubi od Litve na Eurobasketu, sa svim igračima koji su tada nastupali za tu reprezentaciju, mi ne možemo reći da smo trebali pobijediti. Na tom Eurobasketu mi je jedino žao da smo igrali dan za danom. Pobijedili smo Ukrajinu, a onda smo sutradan u 17 sati igrali protiv Litve. Nismo imali vremena za oporavak. Na poluvremenu smo gubili samo 1 razlike, a i promašili smo kontru za vodstvo.

Mislim da ta generacija nije bila predodređena za osvajanje medalje. Napravili smo odličan rezultat, no ono što mi je ostalo u pamćenju je da se Hrvatska preselila u Stožice, na našim je utakmicama bilo po pet-šest tisuća ljudi, tribine su bile u kockicama. Najveći ponos koji jedan čovjek može doživjeti je da vodi jednu reprezentaciju u takvoj atmosferi kakva je bila u Sloveniji. 

Što se dogodilo u drugoj četvrtini četvrtfinala EP-a sa Slovenijom, kad smo imali loptu i 15 poena prednosti? Marko Popović tada ulazi u sukob s Jakom Lakovičem i dobiva tehničku... Primamo četiri koša, Lorbek zabija tricu i Slovenija se vraća. Popović je tada izjavio da ekipa nije stala iza njega kod te tehničke.

Ne treba praviti polemike oko te utakmice s vremenskim odmakom. Osobno sam napravio grešku s odabirom igrača. Imao sam puno visokih igrača koji su teško pratili ritam moderne košarke. Bila je to spora ekipa i mučili smo se od prvog dana. Nismo mogli pretrčati protivnike i zabiti lagane poene. Ja sam to odmah rekao nakon turnira. Lorbek je bio sjajan za Sloveniju, inače je igrao za mene u Bologni. Bio je polivalentan igrač, pogađao je iznutra pa bježao našim igračima na tricu i pogađao. 

Popović je dobio tu tehničku zbog provokacije Lakovića. Nakon toga se Slovenija vratila na samo pet poena razlike. Mislim da Popoviću nitko ništa tu nije zamjerio, nije on mislio ništa loše, to su bili trenuci frustracije i izletjelo mu je nešto što nije smjelo. No treba reći da smo mi te godine pobijedili Rusiju i plasirali se na Svjetsko prvenstvo, što je za mene uvijek bio cilj dok sam bio izbornik. 

Samo godinu dana nakon te uspješne 2013. otišli ste s izborničke pozicije poslije poraza od Francuske u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva. Niste tada bili zadovoljni tom odlukom, a ni atmosferom oko reprezentacije u javnosti. Zamjerali ste brojnim kritičarima, neki od njih bili su i Vaši bivši suradnici…

To je bio jedini trenutak kad sam bio ljut na naše novinare jer se naš poraz od Francuske komentirao kao da smo izgubili od Bangladeša, uz dužno poštovanje, ne želim podcjenjivati Bangladeš. Mi smo imali dva šuta za izjednačenje u rukama dvojice najboljih šutera u ekipi - Rudeža i Bogdanovića. Dali smo sve od sebe. 

Točno se sjećam da sam sazvao presicu, bio sam strašno direktan, možda čak i prema nekome neugodan, ali sam se zbog toga više puta ispričao. Ali to su trenuci u kojima su dolazile i provokacije pa sam morao reagirati.

Nakon utakmice rekao sam da odlazim pa da ćemo vidjeti gdje ćemo se ponovno vidjeti ako se uopće vidimo. Stalno sam vodio reprezentaciju po olimpijadama i prvenstvima, a kad sam se vratio, našao sam je kako igra protiv Irske i Luksemburga. 

Napravljen je pomak unatrag i zbog toga mi je žao, ali sad smo tu svi zajedno da pokušamo popraviti stanje. Hrvatska je mala zemlja, imamo neviđen nacionalni naboj i želju da se poboljšamo u svim aspektima. Ali smo i temperamentni pa nekad napravimo i kažemo nešto što ne bismo smjeli. 

Pogledajte samo naše nogometaše koji su uzeli sad dvije medalje na velikim natjecanjima. Onda odigraju dvije loše utakmice u kvalifikacijama pa ih svi kritiziraju. Najviše me smeta što su ljudi od struke u medijima sljedeći dan prvi kritičari rezultata. Pogledajte Vujoševića koji je branio Partizan nakon dva uzastopna poraza. Pokazalo se tu kolika je veličina. Nama nedostaje toga. 

Bili ste izbornik za vrijeme despota Danka Radića... Kakav je tada bio Hrvatski košarkaški savez u usporedbi s ovim današnjim?

Mi smo svjetski prvaci u tome da negativno pričamo o onom što je bilo prije nas. Mislim da su svi koji su vodili Savez davali sve od sebe da naša košarka bude bolja. Međutim, nitko od nas nije savršen, svi smo mi od krvi i mesa. Ni Phil Jackson, ni Pat Riley, ni Dino Rađa, ni Danko Radić nisu savršeni.

Svi su oni dali ono što su mogli. Nekad te malo sreća ne pomazi, nekad te netko ne posluša, tu je puno stvari, to je timski rad na svim nivoima. Nemojmo sumnjati da tu netko od njih nije dao sve što može. Mislim da je svatko htio sve najbolje. 

Najveći misterij hrvatske košarke je Ante Tomić, koji je s godinama postao legenda španjolske lige, a uvijek ga se kritiziralo zbog igre u reprezentaciji.

Bile su priče da Ante Tomić ne pruža dovoljno za reprezentaciju. Ali u izgubljenoj utakmici protiv Francuske, koju smo spomenuli, Tomić je bio najbolji igrač te utakmice. U drugom poluvremenu čuvao ga je Gobert, koji je svojevremeno proglašen najboljim igračem NBA lige. Tomić mu je zabio 16 ili 17 poena u drugom dijelu. To ne spominje nitko jer mi nismo skloni isticati pozitivne stvari. 

A to što je Tomić najboljem defenzivcu NBA lige zabio toliko poena, o tome nećemo puno pričati. Ante Tomić razumije košarku na najvišoj razini. Jedan je od centara koji su uveli novi način razmišljanja u europskoj košarci.

Kratki roll ili short roll je način igre koji se sad primjenjuje i u europskoj i u američkoj košarci. Mnogi su to pokupili od njega. Ante Tomić je otvorio tu novu fazu europske košarke. 

Mario Hezonja je neko vrijeme bio označen kao problematičan. Nije htio igrati za Hrvatsku, pa je, pa nije... Dojam je da je nakon dugo vremena postao pouzdan i stabilan, na terenu i izvan njega. Jeste li imali utjecaj na to?

Mario je, prije svega, krasan dečko. Da biste pričali o nekoj osobi, morate je poznavati. Mislim da ne postoji takav sportaš na svijetu kao što je Mario Hezonja. Nikad nije probao alkohol ni cigaretu, a u stanju je provesti osam sati u dvorani. Mi smo u puno stvari prekritični. Mi se kod osoba koje imaju pet izvrsnih osobina hvatamo za onu jednu koja nije najbolja. 

Mario je veliki profesionalac, izvrsna osoba i vrlo vrijedan i duhovit dečko. U jednom trenu karijere nedostajalo mu je igre, dok je bio u NBA ligi. Mislim da mu je odlazak u Kazan kod Perasovića bio pun pogodak. Kasnije se dodatno dignuo igrama u reprezentaciji i Realu. Hezonja ima nevjerojatne fizičke predispozicije. Ima jedan od najboljih šuteva na svijetu, može zabiti iz velike daljine. 

On je jedino u jednom trenu možda bio nezadovoljan pa je bio introvertiran. Međutim, sad kad je svima pokazao koliko može, on je kao puž ili jež izašao iz svoje kućice i sad pun ponosa grabi naprijed.

Rekao sam Mariju da je on kao Cassius Clay. Kad je on boksao, uvijek je pričao. Tako i Mario. Onog trena kad ne priča, kad ga ne čujete u hotelu, ima neki problem. Ja sam mu uvijek govorio da ga ne čujem, da mora brbljati.

Kruno Simon kaže da ste mu spasili karijeru u Španjolskoj...

Puno mi je srce kad spomenete Krunu Simona. Taj dečko je izuzetan talent s neviđenim razumijevanjem igre, pravi playmaker. Rijetke sam igrače trenirao kao što je on bio. Poznajem mu i oca, protiv kojeg sam igrao. Kruno je zagrebački dečko koji je imao lijep život u Zagrebu, ali odlaskom u Malagu morao je početi malo profesionalniji pristup košarci. Imao je malo zapušteno tijelo. 

Imao je nešto masnih naslaga na sebi, da tako kažem, kao njegov tata. Onda smo napravili režim, ograničio se na jedno pivo dnevno i maknuo hamburgere i ostalu brzu hranu. Danas Kruno ima tijelo kao mladić, pomogao sam mu da pronađe pravi put kao sportaš.

Prihvatio je da mora raditi na sebi. Ja sam mu samo ukazao, ali ništa ne bi bilo bez njegove velike želje i volje. Skidam mu kapu. Napravio je velik zaokret koji mogu napraviti karakterne i odlučne osobe koje žele nešto napraviti u životu. 

Kratko se bili izbornik rodne Bosne i Hercegovine. Kakvo je za Vas bilo to iskustvo?

Ne može se naći puno o tome. Bila je to specifična situacija da sam ja bio bez angažmana početkom sezone 2018. godine i da je tadašnji izbornik Duško Vujošević imao kirurški zahvat na nozi pa nije mogao voditi momčad.

Zamolili su me iz tamošnjeg saveza da im pomognem u dvije utakmice u jednom prozoru. Izgubili smo obje utakmice, igrali smo protiv Češke i Finske, ali izgubili smo ih igrajući u egalu. Bila je to jedna kratka epizoda. Kako sam bio bez posla, smatrao sam da je to bila moja obaveza da pomognem. 

Vodili ste i crnogorsku Budućnost, s kojom ste osvojili ABA ligu, no imali ste i jako ružna iskustva u Beogradu, gdje su igrači fizički napadnuti. Nakon toga Budućnost donosi odluku da neće više nastupati u ABA ligi. Možete li nam opisati što se tada događalo iznutra?

To je bio jedan od najružnijih trenutaka u mom životu jer je bilo upitno hoće li spasiti te dečke ili ne. Neću se puno vraćati na te događaje, rekao sam odmah nakon toga da podnosim ostavku. Bilo mi je jako žao jer su me ljudi iz Budućnosti primili fantastično. Sve što se događalo u toj seriji je ispod svake razine. 

Nitko nikad nije bio protiv toga da se igra ta ABA liga jer je ona uvijek nosila kvalitetu više, ali pod uvjetom da je vođena od FIBA-e, Eurolige ili nekog takvog. Problem je bio što su ligu vodili ljudi s ovih prostora. 

Direktor Crvene zvezde Nebojša Čović prozvao Vas je tada jer ste, po njegovom mišljenju, izazvali navijače u Pioniru na takvo ponašanje...

To su insinuacije, ja nikad nikoga nisam provocirao. Ako mi netko pokaže nešto što sam pogrešno ili zlo napravio, ja ću se ispričati. Možemo pregledati snimke, sve se može vidjeti.

Tko je po Vama najveći hrvatski košarkaš svih vremena - Kukoč, Dražen, Ćosić ili možda netko četvrti?

Ne bih to tako postavio. Svatko je u svom vremenu bio najbolji. Svi su oni dali nemjerljiv doprinos hrvatskoj košarci. Bezveze mi je da raspravljamo tko je od njih veći. Samo se prave polemike. To su ljudske i košarkaške gromade i možemo biti ponosni da su nam ostavili ovo što jesu. 

Tko je najtalentiraniji košarkaš kojeg ste vodili?

Uf, bilo ih je strašno puno - najviše hrvatskih i talijanskih. Meni je uvijek bio gušt dati priliku mladom igraču. Dao sam tako prilike Belinelliju, Gentileu, Mancinelliju, Lorbeku, Jenkinsu, nekolicini hrvatskih mladih igrača, Mehmetu Okuru.

Ponosan sam jer sam dao priliku svim mladim igračima. Mislim da je to uvijek dobra investicija koja će se isplatiti odmah ili u dogledno vrijeme. Poslao sam oko 30 igrača u NBA ligu, bilo bi mi glupo sad izdvojiti samo jednog. Bilo je tu supertalentirane djece.

Vaš sin Dino nedavno je preuzeo Cibonu kao trener. Kako vidite tu njegovu odluku i pomažete li mu nekim savjetima?

Kao i svakom roditelju, najbitnije mi je da je zdrav i zadovoljan. Evidentno da se kao trener razvija jako dobro. Normalno ako me nešto upita, da ću mu reći svoje mišljenje, ali nemam agresivan pristup.

Kamo ide hrvatska košarka? Vidjeli smo da su Srbija, Crna Gora i Slovenija sposobne odvesti itekako dobre momčad na Svjetsko prvenstvo. Možemo li od njih nešto naučiti?

Bio je period kad smo mi bili bolji od svih njih. Evo, bili smo mi u Pekingu, gdje nije bilo ni Slovenaca ni Srba. Život je, jebiga, jedan ciklus. Nije da ja želim nešto lošije njima, već mislim da mi možemo bolje od ovoga gdje smo sad.

Moramo raditi na tome da budemo tu gdje su sad oni. Trebaju nam jedinstvo i posvećenost tom cilju. Mi možemo te druge reprezentacije uzeti kao motivaciju da budemo kao oni ili bolji jer je bilo vrijeme i kad smo bili bolji.