Červar je 2003. godine prestravio Francuze treningom koji je ukrao od trenera Bullsa
HRVATSKOM vlada tradicionalna siječanjska rukometna groznica. Reprezentacija je daleko od polufinala Europskog prvenstva i samo ju teorija drži u igri. No, zahvaljujući knjizi Sanjina Španovića - Uvijek ćemo imati Portugal - od ponora do svjetskog trona, svaki dan u javnost izlazi sve više detalja o zlatnoj generaciji hrvatskog rukometa. Sada je objavljen segment koji opisuje koliko je Lino Červar bio predan svom poslu i koliko je lude metode upravljanja ekipom znao imati.
Na dan utakmice s Francuskom u četvrtfinalu Renato Sulić će se malo i zakačiti s Linom Červarom. S obzirom na to da je taj dan padala kiša, Lino Červar je shvatio da sve momčadi jutarnji trening odrađuju u hotelu, ali je odlučio da naši igrači imaju šprinteve pokraj hotela po toj kiši.
Trening koji je preplašio Francuze Červar je ukrao od trenera Bullsa
"To u hotelu je bilo obično razgibavanje. Ali tu sam ja Smajlagiću naredio da svi navuku šuškavce i idu trčati vani. I točno se sjećam te uske ulice koja je bila na uzbrdici i tu su svi morali šprintati gore i spuštati se kroz dvorišta od susjeda. I tako nekoliko puta gore i dolje. A utakmica je za par sati. I svi gledaju kroz one kišne prozore lude Hrvate kako treniraju na kiši.
Možda su se svi oni i zapitali kakvi smo mi to roboti, ali nisam to htio. Prvo sam htio da mi fizički budemo na najvišoj razini. Te šprinteve po uzbrdicama sam zapravo pokupio od kondicijskog trenera Chicago Bullsa kojeg Jordan spominje i u onom dokumentarcu Last dance.
Ja sam slučajno završio u Italiji na nekom seminaru na kojem je bio taj kondicijski trener i koji je držao predavanje o tome kako je pripremio Bullse za šesti naslov NBA prvaka. I spominjao je ta trčanja po uzbrdicama i po neravnom terenu koje je pokazivao na svojim kazetama.
Kasnije sam nekako došao na večeri do njega i počeo mu govoriti da je mene poslao Toni Kukoč koji je moj veliki prijatelj. Lagao sam, naravno da Kukoč tada nije imao pojma tko sam ja, bio sam neki trener Italije u rukometu.
Ali sam mu uspio maznuti iz torbe koja je bila ispod stola tu kazetu na kojoj su bile snimke tih treninga i to sam ja sve gledao kasnije i prilagodio rukometu. I drugo što sam htio je da ne razmišljamo ni o čemu uoči utakmice, a to postižeš ovakvim treninzima", poručio je Červar.
Balić: Trenirali smo sedam, osam sati dnevno
Da je to zaista lukavi lisac Červar postigao, potvrdit će Ivano Balić kazavši kako je to ponekad s njime i Pipom sličilo na pripreme za Legiju stranaca, a ne za utakmice Svjetskog prvenstva u rukometu.
"Znali smo trenirati dnevno po sedam, osam sati. U glavi ti je zapravo prazan prostor, ideš trening po trening, tko te išta pitao, nevažan si. U svim tim dugim trčanjima samo razmišljaš o tome kako ćeš preživjeti do kraja treninga, to ti je jedini cilj", govori Balić.
Sulić u razgovoru priznaje da poslije utakmice s Francuskom doslovno nije osjećao noge, ali da je otvorio debatu o tome što oni prolaze. "Boljela me briga. Pazi, Francuzi imaju prvi napad i mi im ukrademo loptu i dođe ona do Sulića i on promaši šut sa šest metara. Vraća se uz aut liniju i dere mi se da su to moje uzbrdice.
I sad vrlo brzo i Francuzi promaše čistu šansu, a ja se derem Suliću da su to isto uzbrdice i vjerojatno on tu, ma svi, misle da sam ja lud čovjek. A samo sam ga htio motivirati, kao i ostale. I svi su počeli imati onaj pobjednički gard, počeo sam im vidjeti medalju u očima, strašno je lijepo bilo vidjeti kako ih slamamo ritmom", rekao je Červar.
Nakon utakmice vladalo je veliko samopouzdanje u momčadi, govori Ivano Balić.
"I dalje smo znali da te osnove koje smo poštivali protiv Rusije i protiv Francuske vode do dobrog rezultata. I dalje znaš da se treba boriti svaku utakmicu, da trebaš dati sve od sebe, ali i pomoći suigraču, izginuti u obrani jer je povratak u obranu najvažnija stvar. Ali uz sve to ti vjeruješ sve više u sebe", poručio je.