MATU BILIĆA mlađe generacije navijača pamte po golovima u dresu Sporting Gijona kada je španjolska La Liga u eri Lea Messija i Cristiana Ronalda bila možda i najbolja liga svijeta. Oni nešto stariji pamte ga po majstorskom golu Mallorci iz slobodnjaka, kojim je Poljud bacio u trans, i kao jednog od najboljih igrača Bijelih u generaciji koja je osvojila titulu na prijelazu milenija i okončala petogodišnju dominaciju Dinama, tadašnje Croatije.

Od sitnog dječaka iz Omiša do prekaljenog lisca u šesnaestercu vodio ga je dug put s usponima i padovima - od putovanja kultnom šezdesetkom na treninge u Splitu, igračkog sazrijevanja u odličnoj generaciji Bilih tića i upijanja savjeta legendarnog Tomislava Ivića do probijanja u prvu ekipu i osvajanja trofeja na Poljudu. 

Mladi Mate sanjao je Bundesligu, ali spomenuti slobodnjak i udarac koji je završio u rašljama nemoćnog Mallorcinog golmana Lea Franca odveo ga je u Španjolsku, zemlju koja će postati njegova druga domovina i u kojoj će, uz kratku pauzu u Beču, provesti idućih deset godina. 

Početak mu nije bio lak, obilježile su ga brojne posudbe, ali Mate se iz drugoligaškog društva probio natrag u elitu i dijelio teren s nekim od najvećih nogometaša u povijesti. O svemu tome, uključujući i nastupe za reprezentaciju, kraj igračke karijere u RNK Splitu i razloge zbog kojih mu nogomet ipak nije najvažnija stvar u životu, pričao nam je u intervjuu koji je pred vama.

Koje su Vam prve nogometne uspomene iz djetinjstva? 

Živio sam odmah prekoputa stadiona Omiša, u kojem su starija braća rekreativno igrala. Vrijeme sam uglavnom provodio na stadionu, guštao sam u trećeligaškim utakmicama. Počeo sam trenirati u omladinskom pogonu, a u obližnjem kampu trenirao sam i tenis. U Omišu smo imali prilično dobre uvjete za trening. 

Provodili smo puno vremena na ulici. Djetinjstvo u Omišu trajalo mi je sve do kraja srednje škole i bilo je jako lijepo iako je bilo nezgodno ratno vrijeme, ali bili smo mali pa toga nismo bili toliko svjesni. Jedina mrlja je što sam s 10 godina ostao bez oca. Taj gubitak osjećam i danas, ali takve stvari te istovremeno i guraju naprijed. 

Jeste li odmah igrali kao napadač? 

Da, bio sam sitan i dosta brz, imao sam dobru tehniku, kao da je sudbina znala da ću završiti u Španjolskoj. Bio sam agilan i živ, a kasnije sam malo usporio. Kad sam došao u Hajduk, bio sam pod velikim dojmom. To je ogromni klub, a isto pričaju svi s kojima sam igrao. Čim uđete u one prostorije, odmah ste pod dojmom, osjećate težinu kluba.

Nikad neću zaboraviti kad sam prvi put ušao u klupske prostorije. Odmah sam se zalijepio za staklo u trofejnoj sali, gdje su bile izložene stare kopačke i dresovi, pokali... Iza treninga ostajali bismo gledati prvotimce, vidjeli bismo neki njihov potez pa došli doma i ponavljali ga sto puta.

Kako Vas je Hajduk uočio?

Igrali smo neke selekcije na nivou Dalmacije upravo protiv Hajduka. Malo sam ih, što bi se reklo, izmiješao i pogodio stativu. Bilo je to u Stobreču, a u drugoj utakmici na Poljudu predriblao sam nekoliko igrača Hajduka, s kojima sam danas prijatelj, i zabio gol.

Tadašnji šef škole Petar Bakotić pitao me hoću li doći u Hajduk dok sam izlazio s terena. Imao sam 14 godina, naravno da sam pristao. Onda je uslijedila ona klasična priča: "Donesi dvi slike i domovnicu." Sve se odvilo u sedam dana. Bio sam u velikoj euforiji.

Kako je tekla prilagodba na Hajduk?

U početku mi nije bilo lako. Svaki dan sam putovao iz Omiša 25 kilometara tamo i nazad. Nekad bih tu relaciju prolazio četiri puta u danu zbog jutarnjeg i popodnevnog treninga. Postalo je lakše kad sam kasnije dobio stipendiju.

Bio sam jako motiviran. To je bilo neko drugo doba, vožnje u šezdesetki, imotski i makarski autobusi, sve sam ih znao napamet. Često sam spavao u autobusu, ali gušt mi je bio i ići u školu. Profesori su imali razumijevanja, a ja sam bio discipliniran. Uz sve to sam jako napredovao, bez lažne skromnosti.

Došao sam u generaciju Pletikose, Andrića, Deranje, Tudora, Leke. Sjećam se naših zajedničkih putovanja do Osijeka po 14 sati u ratno vrijeme. To su mi jedne od najupečatljivijih uspomena u životu, tako sam počeo graditi svoj put i tih stvari se čovjek uvijek sjeća.

Kako ste se probili do prve ekipe? 

Debitirao sam 1997. sa 17 godina protiv Zadra. Luka Bonačić bio je trener i ušao sam u drugom poluvremenu. Nakon nekog vremena za trenera je došao Ivan Katalinić i uskoro sam krenuo non-stop trenirati s prvom ekipom i ići na njihove pripreme.

Na jednim sam pripremama zabio gol i nakon toga se etablirao. U svojim prvim sezonama često sam bio među dva-tri najbolja igrača po broju golova i nastupa, nisam bio sklon ozljedama.

Sjećate li se svog prvog gola?

Naravno. Bilo je to protiv Rijeke na Kantridi. Gubili smo 1:0, ja sam zabio za izjednačenje i kasnije smo preokrenuli. Uvijek mi se drago prisjetiti tih dana kad sam se etablirao među seniorima. Bio sam mlad, ali jako borben i agresivan. Zbog toga nekad i platiš. Kad se samo sjetim Dinamove ekipe - Goca Jurić, Viduka, Prosinečki, Ladić na golu, Krznar, Dario Šimić.

Tukli su me, ali nisam se dao i nisam ostajao dužan. Sjećam se jednog okršaja s Gocom Jurićem na Poljudu kad mu se nije svidjelo što sam mu prodao neku fintu. Znao sam se postaviti, svi iz moje generacije smo imali dozu prgavosti, one zbog koje te i protivnici cijene. Kasnije je nakon Katalinića došao Pero Nadoveza, pa Zoran Vulić, tada smo se konsolidirali i osvojili titulu.

Tko Vam je bio nogometni uzor?

Gabriel Batistuta i Alen Bokšić. Bokšić je bio pojam napadača, a Batistutu sam zavolio jer sam pratio talijansku ligu.

U sezoni 99./00. još ste bili u rotaciji, a u idućoj, kad ste osvojili titulu, bili ste najstandardniji igrač Hajduka s 32 nastupa u ligi i sa samo 19 godina. Kako ste se uspjeli tako nametnuti?

Uvijek sam vjerovao u sebe, u glavi sam bio spreman za seniorski nogomet, a ta spremnost igračima dolazi u različitim godinama. Nekome sa 16, a nekome s 23 godine. Nakon osvajanja titule ušli smo u Europu i bio sam najbolji igrač u kvalifikacijama. Svi me pamte po tom golu Mallorci, ali mislim da je moj najbitniji gol za Hajduk jedan drugi.

Igrali smo u gostima kod Zagreba i da smo kiksali, izgubili bismo titulu. Imali smo nekoliko ozlijeđenih igrača, ali, srećom, pobijedili smo golovima Leke i mene. Zabio sam slobodnjak s 30 metara i taj gol mi je još draži. Bio je i teži za pogoditi nego protiv Mallorce.

Kad ste potpisali prvi profesionalni ugovor s Hajdukom?

S 18 godina. Bilo je to nešto simbolično, ali bio sam jako sretan. Prva primanja od nogometa nisu bila jako velika, bilo je to oko 10 tisuća eura godišnje. Živjeli smo skromno. Braća su imala gostionicu, a majka je radila. Borili smo se za egzistenciju kao većina ljudi, a svi moji kasniji uspjesi su nam pomogli i dočekani su kao nešto pozitivno.

Plaću smo dobivali svaka dva-tri mjeseca, u to vrijeme je bilo puno kašnjenja. Živio si da se prodaš, da ideš dalje i igraš, osiguraš egzistenciju. Danas je igračima uglavnom lakše i bolje je da je tako, ali sve ima svoje čari.

Uživali smo u svom poslu. Svuda smo bili odlično dočekani, od Dubrovnika do Slavonije, navijača Hajduka ima posvuda. HNL je tada generalno navijački bio jači nego danas. Maksimir je bio pun, u Osijeku isto, atmosfera na Kantridi je bila odlična, a danas se to razvodnilo, u moje vrijeme nije bilo utakmica sa stotinjak ljudi kao danas.

Tko Vam je bio najteži protivnik u HNL-u?

U Dinamu su bili Goca Jurić, Tomas i Mario Tokić, a ispred obrane Igor Bišćan. Kad te oni uhvate u žrvanj, nije lako. Pamtim i Dražena Biškupa iz Zagreba, Ivu Ergovića iz Osijeka, Pavu Crnca iz Slaven Belupa. Nakon utakmice ostajalo mi je puno ogrebotina ispod dresa, masnica po nogama. Bili su to sjajni igrači, stoperčine i fajteri, ali i mi smo prihvaćali takvu igru.

Kakva je bila atmosfera u svlačionici Hajduka?

Odlična. Kup i prvenstvo bili su trijumf te generacije 80./81., koja se pridružila starijem kosturu ekipe Potpisani su ugovori s 12 mladih igrača, među kojima smo bili ja, Andrić, Miladin, Deranja, Puljiz, Pletikosa. Kasnije su dovedeni Bošnjak i Bubalo. Odlično smo se nadopunjavali, disali smo kao jedan kolektiv. Družili smo se, izlazili zajedno. Bili smo banditi u pozitivnom smislu, spoj mladosti i iskustva. Svatko je bio željan proboja i bezobrazan na svoj način. Sve je to kulminiralo titulom.

Kako su treneri uspijevali zadržati disciplinu? Spomenuli ste izlaske, je li nekad zbog toga bilo problema? 

Nije bilo problema. Nisu to bili izlasci do zore, više druženja. U toj generaciji zaista nije bilo zajebancije. Bili smo direktni i otvoreni jedni prema drugima. Svatko tko bi malo popustio u pristupu dobio bi po tamburi. Zato smo i postali prvaci.

Prvu i jedinu titulu osvojili ste 2001. godine. U zadnjem kolu igrali ste u gostima kod Varteksa i Hajduku je trebala pobjeda koju ste na kraju ostvarili. Kakve su Vam uspomene na taj dan?

Malo što u mojoj karijeri može se mjeriti s tom titulom. Stadion je bio pun Torcide, bila je velika fešta. Ne znam zapravo što bi moglo nadmašiti osvajanje titule s klubom iz sredine u kojoj si odrastao, među ljudima kojima taj klub toliko znači. Hajduk je jednostavno klupčina, prevelik.

Mallorca Vas je donekle obilježila?

Ta me utakmica lansirala u Španjolsku. Moj san je zapravo bila Bundesliga. Imao sam profil i radnu etiku za njemački nogomet, ali na kraju sam otišao u Španjolsku i ondje proveo 10 godina. Nikad ne možeš znati gdje će te put odvesti. U Sportingu sam drugi najbolji strijelac u povijesti i drugi stranac po broju nastupa. 

Ne mogu nijednu atmosferu iz HNL-a usporediti s tom protiv Mallorce. Hajduk je imao priliku ući u Ligu prvaka, sve je bilo puno. Sjećam da sam imao dobar udarac glavom, a onda je došao taj gol iz slobodnjaka. Malo je nedostajalo za prolazak u uzvratu, ali ispali smo u produžecima. 

Što se dogodilo u tunelu na Poljudu između Igora Štimca i Carlosa Domingueza? 

Prije nismo uživali respekt kakav uživamo sada zahvaljujući uspjesima reprezentacije i činjenici da nam igrači igraju u najboljim klubovima. Španjolac je u tunelu provocirao i napadao pa malo dobio po glavi, Štimac je dobio crveni i jako nam je nedostajao u uzvratu. Žalim za tim uzvratom, nadigrali smo sjajnu španjolsku ekipu, ali nije bilo sreće.

Kakav ste odnos s navijačima imali u Hajduku? 

Odličan, a on traje i dandanas. Hajduk vole ljudi s juga, istoka, zapada i sjevera. Najljepše kod tog kluba je što te povezuje s ljudima. Sjećam se kad sam bio skroz mali, otprilike osam godina, kada bih nedjeljom u zraku osjećao da se zbiva nešto posebno. Kroz Omiš bi prolazile kolone auta, trubilo se, mahalo šalovima, a otac bi mi rekao: "Igra Hajduk."

Kako je došlo do transfera u Zaragozu i kako je tekla prilagodba na novu ligu? 

Nakon Mallorce postojao je interes Porta, ali Zaragoza je bila najkonkretnija. Prešao sam tamo i u Zaragozi mi je bilo jako dobro, ali gol me nikako nije htio. Zabio sam samo jedan te sezone. U drugoj utakmici protiv Barcelone Juan Carlos Unzue fantastično mi je obranio slobodni udarac. Peh, ali to je jako teška liga. Trebao sam se prilagoditi na novu formaciju. U Hajduku smo igrali s dva napadača, a u Španjolskoj si sam i sude te jedino po golovima.

Kao napadača mjere te prema Savi Miloševiću i Raulu, koji zabijaju po 25 golova u sezoni. Napadači u Španjolskoj su bili da se smrzneš i prije ere Messija i Ronalda - Roy Makaay, Raul Tamudo, Fernando Morientes, Samuel Eto'o, Lubo Penev, Darko Kovačević, Ismael Urzaiz, Nihat Kahveci, Patrick Kluivert, Rivaldo, Zamorano. 

Skupio sam 12 nastupa i otišao na posudbu u Almeriju, koja mi je jako dobro došla, u drugoj ligi sam zabio deset golova. Nakon toga sam prvi put došao u Gijon. Bio sam na posudbi gdje smo se do kraja sezone borili za prvu ligu.

Uskoro napuštate Zaragozu? 

Da, nakon posudbe u Sportingu, koji mi je čak tada nudio ugovor jer sam bio prvi strijelac ekipe, ali raskinuo sam ugovor sa Zaragozom i otišao u Cordobu. Zadržao sam se kratko zbog loše situacije u klubu i tražio da odem u Lleidu. Tu sam zabio 18 golova i napravio transfer u Rapid iz Beča. 

Kakvo je bilo razdoblje u Austriji?

Jako lijepo, ondje sam proveo godinu i pol s Tokićem, Bazinom, crnogorskim reprezentativcem Boškovićem. Bio sam prvi strijelac ekipe u sezoni kada smo osvojili titulu, ali otišao sam na zimu.

Imao sam ponudu Tenerifea, ali ipak sam se odlučio za Sporting. Malo je nedostajalo da ostanem u Austriji, ali Sporting se borio za ulazak u La Ligu i odlučio sam otići. Na kraju smo izborili promociju, sudjelovao sam u tome s 10 golova i tako sam s klubom proveo iduće četiri sezone u La Ligi.

Koji su Vas stadion i protivnik najviše impresionirali po dolasku u Španjolsku?

Santiago Bernabeu, ali, naravno, i Camp Nou. Sjećam se jedne utakmice protiv Barcelone u kojoj su napad igrali Marc Overmars, Luis Enrique, Rivaldo i Patrick Kluivert. Sve je bilo super prvo poluvrijeme, držali smo se na 0:0, a onda je Rivaldo riješio utakmicu u deset minuta. Nakon toga istrčiš na Bernabeu. 

Započinjala je era Galacticosa i susreo sam se sa Zidaneom i Robertom Carlosom. Ima čak jedna slika na kojoj Roberto Carlos puca slobodni udarac, a ja sam se okrenuo u živom zidu, govorio sam si: "Samo još fali da me sad tu ubije." Do 70. minute smo se držali, a onda nam je Fernando Hierro zabio hat-trick. Moram spomenuti još jedan stadion koji ima dušu, stari San Mames Athletic Bilbaa.

Obožavam Španjolsku. Imao sam opcije za odlazak u Ukrajinu u najboljim danima njihove lige, ali prevagnuo mi je španjolski stil života. Nije sve u novcu. Španjolska me praktički odgojila u svakom segmentu. Naučio sam jezik, djeca su mi ondje rođena.

Normalno je da nakon utakmice izađeš u grad u restoran bez obzira jesi li dobio ili izgubio i nitko ti ništa ne govori. Gijon je sličan Splitu. Na moru, ima veliku plažu. Nogometni su fanatici, uvijek imaju 20 tisuća pretplatnika. 

Kakav ste status ondje imali? 

Jako dobar, smiješno mi zvuči da se nazivam zvijezdom ili kažem da imam status, ali ondje i danas osjećam naklonost ljudi. Često putujem u Španjolsku i vodim obitelj u Gijon. Nedavno sam ondje u liftu sreo čovjeka od 80 godina koji mi je rekao: "Hvala vam za puno stvari." Takvi doživljaji mi ostavljaju jak dojam, zahvalio sam i ja njemu.

Igrali ste u Španjolskoj na samom vrhuncu Messija i Ronalda. Je li Vas netko od njih dvojice ipak više impresionirao?

Obojica su vrh vrhova, ali uvijek me više impresionirao Messi. Mislim da se takav igrač više ne može roditi. Prevaga je u svakom smislu, poseban je bilo da ga doživljavate s tribina ili terena. Ta lucidnost je nenadmašna. Dva puta sam s njim razmijenio dresove i poklonio ih sinu. Uz toliku veličinu je toliko prizeman i skroman. Kao i većina Argentinaca, došao je iz "barria", običnog kvarta, on to zna i tako se ponaša. Privilegija je bila igrati protiv njega. 

Nekad si na terenu imao osjećaj da ćeš sigurno izgubiti iako mu se taj dan baš ne da igrati i pazio si samo da ga ne provociraš nekakvim prljavim startovima jer će te onda uništiti. Divim se njegovoj vještini, često se priča kako nam trebaju veći i snažniji igrači, a tip od "metar šezdeset" rasturio je cijeli svijet.

Koji vam je omiljeni gol u dresu Sportinga?

U Gijonu me posebno pamte zbog više golova u zadnjim sekundama. Jedan koji je poseban zabio sam u predzadnjem kolu sezone. Borili smo se za ostanak i igrali protiv Valladolida. Oni su bili sigurni, a mi smo izgubili neke utakmice i trebala nam je pobjeda. Igrali smo protiv njih u gostima.

Poveli smo 1:0, a ja sam bio na klupi. Valladolid je izjednačio i stadion je počeo gorjeti, skandirali su nam "Segunda, Segunda". Proživljavati to s klupe je neopisiv stres, najgore je biti blizu, a bez mogućnosti da pomogneš ekipi. Trener me poslao na zagrijavanje, a ja sam pomislio: "Ovdje gol može pasti samo iz prekida i nikako drugačije." Prekid je došao, zabio sam glavom za 2:1 i ostali smo u ligi.

S obzirom na visinu, puno golova ste zabili glavom?

Da, imao sam dobar skok i tajming, puno golova ti obilježi karijeru, taj protiv Valladolida, pa slobodnjak Mallorci, prvi gol za reprezentaciju... Sumnjam da ću ih ikad zaboraviti.

Kako je došlo do odlaska u RNK Split?

Na kraju sam sa Sportingom ispao iz La Lige i najviše sam se zbog obitelji odlučio vratiti kući. Prva sezona u RNK-u je rezultatski bila jako dobra. Zabijao sam, igrali smo Europu protiv Torina. Klubu je vjerojatno nedostajalo više profesionalizma da bi se napravilo više.

Radilo se dosta ad hoc, nogomet je proces i teško je doći do instant-uspjeha. Zvuči grubo, ali Split zbog takvog vođenja kluba i zaslužuje biti ondje gdje je danas.

U prvoj sezoni zabili ste 11 golova. Je li Vam najbolja utakmica bila pobjeda protiv Dinama, kad Vam je Aljoša Vojnović asistirao za pobjedu?

Tako je, dobili smo ih na dril i agresivnost. Trenirao nas je Stanko Mršić, iskusan trener, nije imao najnovije metode, ali i taj stari kov trenera ima svoje kvalitete.

Za reprezentaciju ste nastupili sedam puta i zabili tri gola. Može li se reći da ste imali i nesreću što ste igrali u vrijeme velike napadačke konkurencije? Bili su tu Mario Mandžukić, Eduardo, Nikola Kalinić, Mladen Petrić, Ivica Olić, Nikica Jelavić i drugi.

Sedam nastupa i sedam pobjeda, za konkurenciju ste potpuno u pravu, roster je ograničen i konkurencija je neumoljiva. Donekle mi ostaje žal što nisam više igrao za Hrvatsku, pomislim da sam možda igrao u krivo vrijeme, danas npr. Hrvatska nema napadača mog tipa, ali koncentriran sam na ono pozitivno i svoja postignuća iz karijere.

Jako mi je drago što sam barem malo imao prilike igrati s napadačima koje ste nabrojali. Bio sam dio generacije kroz koju se stvarao temelj za sjajne uspjehe kojima sada svjedočimo i time se ponosim.

U reprezentaciji ste imali priliku igrati s Lukom Modrićem, a u Španjolskoj ste više puta igrali protiv njega. Već ste ga ranije istaknuli kao svog omiljenog hrvatskog igrača. Zašto? 

Gledam na njega s nogometnog i ljudskog aspekta. Znamo koliko mu je teško bilo, a visine koje je on dosegnuo teško će dosegnuti ijedan Hrvat u budućnosti. Kad živite u Španjolskoj, možete izbliza doživjeti veličinu Real Madrida. Biti nositelj te ekipe s 38 godina, desetka, kapetan, to je neopisiv uspjeh.

Neizbrisiv u povijesti nogometa. U njegovoj prvoj sezoni mediji su ga napadali i proglašavali promašajem, a on se svemu tome othrvao. Uspjeti u Realu je preteško, pogledajmo samo primjer igrača kao što je Kaka. Skidam mu kapu do poda.

Možete li izdvojiti jedan trenutak u karijeri kao najsretniji?

Ima ih više, ali to je ipak trenutak kad sam zabio Mallorci. Ljudi skaču, deru se, viču. Osjećaš da si dao nešto ljudima. Generalno se jako rado sjećam karijere i osjećam da mi je u njoj pomoglo ono što mi je usađeno u Hajduku. Ima još jedna anegdota koja spada među najljepše trenutke. Bio je to jedan trening kad sam imao 17-18 godina.

Primio sam dugu loptu u šesnaestercu, napravio lažnjak i pucao preko gola, sve iz tri dodira. Trening je završio i prišao mi je Tomislav Ivić, koji je tada imao ulogu savjetnika u klubu. Rekao mi je: "Imaš sve karakteristike Davora Šukera." Gledao sam u pod od strahopoštovanja i pitao se je li moguće da od ovakve veličine čujem tako nešto. 

"Ali zapamti jednu stvar", nastavio je Ivić, "sve što pucaš u šesnaestercu pucaj iz prve i ako nekad možeš, pucaj špicom". 

Ogromnu većinu svojih golova u Španjolskoj zabio sam upravo tako, u šesnaestercu i iz prve. Nisam mogao zaboraviti lekciju jednog od najvećih trenera ikad. 

Kakvi su Vam planovi? 

Stalno sam na relaciji Španjoska - Hrvatska i imam dobre odnose sa mnogim španjoskim klubovima. Više puta sam sam s njima surađivao kao vanjski savjetnik, zanima me sportski menadžment i dinamika između igrača i kluba. Trudim se pomoći i savjetovati neke naše igrače koji igraju vani. 

Definitivno želim i dalje biti u nogometu, ali istovremeno dobro znam koliko žrtve i vremena to traži. Kao netko tko je rano ostao bez oca smatram da postoje i puno bitnije stvari i uživam kada sam doma i provodim vrijeme sa ženom i djecom. U neku ruku imam osjećaj da nakon nogometa počinje pravi život.