ALEN BABIĆ oporavlja se od operacije ramena na kojoj je bio prije dva mjeseca, nakon što je ono stradalo od silnih udaraca koje je uputio i plasirao na lice i tijelo svojeg posljednjeg protivnika Toma Littlea prošle jeseni.

Posjetili smo ga na treningu u BK-u Leonardo u zagrebačkoj Dubravi i napravili intervju u kojem je govorio o oporavku, nastavku karijere, strahovima u ringu i, naravno, svojoj vječnoj inspiraciji Filipu Hrgoviću.

Babić za Index objasnio zašto je zahvalan Hrgoviću i koga se jedino boji u ringu

Dok smo snimali kadrove treninga za popunu intervjua u montaži, predložio sam da mu držim fokusere, kako bismo dobili još poneki zanimljiv kadar i kako bih se, uostalom, iz prve ruke uvjerio u snagu njegovih udaraca.

Promjena plana

Međutim, Savage je predložio nešto drugo.

"Hoćeš da ti stavim pojas pa da te udaram u jetru?"

Naravno da hoću. Ne pruža se svakog dana prilika za takvo iskustvo. Osim toga, računao sam, desna ruka još mu je daleko od optimalnog stanja pa moram istrpjeti "samo" ljevicu.

Postavljanje body armoura ispostavilo se kompliciranijim od očekivanog zbog mog nimalo zanemarivog trbuha, a ni sam Babić nema previše iskustva u postavljanju "oklopa" drugima. Nakon nekoliko minuta bili smo spremni. 

Prva runda

Postavio me u kut malog pomoćnog ringa, valjda kako se ne bih predomislio i pobjegao. Prihvatio sam se rukama za konopce i čekao šou.

Jedan. Dva, tri. Četiri. Pet, šest. Sedam. 

Hm, i nije bilo tako strašno. Body armour služi svojoj svrsi, kao i rukavica na njegovoj šaci, nije odmogao ni moj "prirodni" oklop, kao ni činjenica da sam bio naslonjen u kut.

Međutim, Babić nije tip nokautera koji će protivnika oboriti jednim razornim udarcem. Njegova je snaga u neumoljivosti, količini plasiranih udaraca koji stvaraju akumuliranu štetu dok ne dođe do razine na kojoj je žrtva više ne može izdržavati.
Zato smo pokušali još jedanput, ovaj put na sredini ringa. I zaista, razlika se osjeti.

Druga runda

Možda me je u prvom navratu malo i štedio, ali ovaj put nije. Zato me prvi udarac malo zatekao, dobro sam ga osjetio, dovoljno da shvatim da bih u ovoj seriji morao napeti ono što bi trebali biti trbušni mišići.

Dok sam u prvoj seriji bio stabilno naslonjen, ovaj put sam se nesvjesno povlačio od siline udaraca, pri svakom ustuknuvši pola koraka unatrag. Pojas je, dakako, sprječavao bilo kakvu konkretnu štetu, ali unatoč tome mogu reći da sam od ovih udaraca osjetio trenutnu bol.

Zaključak

Koliko su ti udarci u serijama moćni zapravo sam shvatio tek sutra. Prvo, kad sam ujutro osjećao svojevrsni muskulfiber na dodir udaranog područja, a zatim i kad sam, gledajući snimku, vidio da sam nakon zadnjeg udarca bio brat bratu pola metra od mjesta na kojem smo krenuli.

Iako nisam ovo planirao kad smo dogovarali intervju, ispalo je vrlo zabavno i edukativno iskustvo. Sad bolje razumijem kako se osjećaju Savageovi protivnici. Jedan njegov udarac teško će nokautirati profesionalnog boksača, osim ako ga ne pogodi baš na "najstaklenije" mjesto. Ali Babić ne udara jednom, nego deset, pedeset, sto, dvjesto puta... Koliko god treba. Sve dok siroti protivnik to više ne može izdržati.