AMERIČKI košarkaš Reggie Bullock, bek New York Knicksa iza kojeg je osam godina NBA karijere, izgubio je dvije sestre u njihovim 20-im godinama. O svojim tragičnim i traumatičnim iskustvima napisao je priču za The Players' Tribune, web stranicu koja objavljuje tekstove poznatih sportaša pisane u prvom licu. Bullockova sjećanja na njegove sestre Miju i Keioshu prenosimo u cijelosti.

ZNATE li onaj osjećaj kad pogledate u mobitel i imate gomilu propuštenih poziva, a dobijete onaj osjećaj leptirića u trbuhu?

Takav je bio onaj dan.

Bila je 2014. godina, ljeto nakon moje rookie sezone u Clippersima. Upravo sam završio vježbanje u Los Angelesu s jednim od svojih najboljih prijatelja, a kad sam provjerio mobitel, vidio sam da sam propustio hrpu poziva. Jedan poziv bio je od moje sestre Keioshe. Jedan od moje mame. A jedan s baltimorskog broja koji nisam prepoznao. A bilo je i govorne pošte. Ovdje detektiv taj i taj. Morate me nazvati na ovaj broj kad dobijete ovu poruku.

Prvo sam nazvao sestru. Plakala je. Rekla je da je moja starija sestra Mia mrtva. Netko joj je oduzeo život. Baš tako, nje više nije bilo. Nisam mogao vjerovati. Ni danas ne mogu vjerovati.

Nije me briga tko ste i koliko mislite da ste čvrsti. Kad čuješ nešto takvo, pukne ti srce. Nisi isti nakon tog poziva. Nikada.

Odletio sam odmah kući u Sjevernu Karolinu kako bih bio s Keioshom, mamom i svima drugima. Bio sam shrvan. Mučio sam se. Ali morao sam izdržati. Bio sam Big Bro, znate? Znao sam da se nemam vremena slomiti, ako to uopće ima smisla. Morao sam biti tu za njih. Kad izgubite nekoga, uvijek je teško. Ali što kad je ta osoba uklonjena s ovog svijeta?

Čovječe, daj da ti kažem nešto o meni i mojoj sestri. Mia je bila moja prijateljica. Moja velika seka. Bilo joj je toliko ugodno u vlastitoj koži da sam se na neki način i ja osjećao bolje. Znao sam da postoji trans mržnja, ali volio bih da sam znao više o tome što je moja sestra svakodnevno proživljavala. Kad je umrla, osjećao sam se kao da je nisam uspio zaštititi. Kao da nisam uspio biti stariji brat.

Kad tako tugujete, jedino što možete učiniti je osloniti se na svoju obitelj, ljude koji to prolaze s vama. Nitko drugi ne može razumjeti tu vrstu boli u srcu.

Tako je nakon što je Mia umrla, moja mlađa sestra Keiosha postala je moja stijena. Preselila se kod mene nekoliko godina kasnije, kad sam bio u Detroitu, te počela putovati sa mnom na sve moje utakmice. Uvijek bi me bodrila, a viđao bih je svaki dan kad bih se vratio kući s treninga. Zajedno smo procesuirali Mijinu smrt i koliko god bolno bilo to što je nema, počeli smo se oporavljati i tražiti put naprijed.

A onda se 2019. godine sve promijenilo.

Bio je listopad i bili smo na putu u Orlando. Bio sam ozlijeđen pa nisam igrao te večeri. Keiosha je ostala u Baltimoreu, ali sa mnom su bili moji mlađi brat i sestra.

Znate kako u filmovima, kad se dogodi eksplozija ili nešto slično i sav zvuk nestane, ostaje samo jako glasan zvuk zvonjave?

Tako je bilo i tada. To je gotovo sve čega se sjećam iz te noći.

Još uvijek nisam uspio sastaviti sve dijelove priče. Sve što znam je da je Keiosha bila na FaceTimeu s mojom najmlađom sestrom. Razgovaraju o utakmici i sve je dobro. Sljedeće što znam je da je poluvrijeme i moja mi sestra kaže: 'Keiosha je upucana, Keiosha je upucana, Keiosha je upucana.'

I moj se cijeli svijet zaustavio.

Kao da lebdim u svemiru... Navijači vjerojatno viču. Moja braća i sestre plaču. Ali nisam ništa čuo. Samo mi glasno odzvanja u glavi.

Bez riječi. Bez suza. Samo taj zvuk.

Ponekad će pogled na sliku ili miris nečega vratiti sjećanje na Miju ili Keioshu, a ja ću čvrsto zatvoriti oči i pokušati zadržati to sjećanje. Kao da ću namirisati parfem ili nešto slično i vratiti se u crkvu u kojoj smo svi odrasli.

Moja baka je bila propovjednica i prezivala se Williams pa su nas svi u crkvi zvali "Williamsova djeca". Sjećam se da je moja baka uvijek nastojala da sjedimo u prvom redu! Svako dijete propovjednika zna o čemu pričam. Nisam to htio pa bih se uvijek usred programa odšuljao unatrag. Ponekad, kad je bilo vrijeme da sagnemo glavu i molimo se, jednostavno bih zaspao.

Dok sam bio dijete, crkva jednostavno nije bila moja stvar. Ali Mia je bila drukčija. Sjećam se da je, dok smo odrastali, bila najsretnija u crkvi. Mislim da su mi to zato najljepša sjećanja. Sjećam se crvene propovjedaonice, na kojoj bi stajao pastor, s crvenim stolicama i jednom stvarno velikom stolicom koja je izgledala kao da je kralj trebao sjediti gore. Bijeli stropovi. Crvena sjedala na kojima bi bio zbor. Đakoni koji stoje s lijeve strane. Mogu se sjetiti svega, čak i mirisa. Kako bi se svi parfemi starih dama nekako pomiješali u zraku s mirisom starih drvenih klupa.

Mia je bila voditeljica plesne ekipe pa je uvijek bila više usredotočena na nedjelju. Mislim da je puno bolje shvaćala osjećaje jer je bila malo starija, ali znam da je voljela crkvu. To je bila njezina stvar.

Sjećam se mnogih njezinih crkvenih nastupa. Ali postoji jedan konkretan koji mi se urezao u sjećanje. Kad zatvorim oči, to je sjećanje koje pokušavam vratiti. Ne sjećam se pjesme koja je svirala, ali znam da je to morala biti neka himna Crnačke crkve. I zapravo se ne sjećam puno pokreta. Sjećam se samo onog trenutka kad je Mia bila ispred propovjedaonice, samo je trčala i vrtjela se poput baletana gore-dolje kroz prolaz crkve.

Ne mogu objasniti ni zašto mi je to ostalo u glavi. Ona je u tom trenutku bila potpuna, znaš? Nema srama, nema straha. Nema tereta, ničega. Takva je osoba bila Mia. Mogla se potpuno pustiti, bez ikakvog straha. Kao da mi nismo ni bili tamo i gledali je. Bilo je to kao da je slobodna, što se razlikovalo od njene svakodnevne stvarnosti.

Bili smo porijeklom iz Baltimorea, a kad smo bili mali, preselili smo se u Kinston u Sjevernoj Karolini. Ali vratili bismo se tijekom ljeta. Svi znaju kakav je Baltimore. Ne moram reći da je to bilo nezgodno područje. Ne moram ulaziti u to. To je središte oružja. To je središte nasilja. Kad se samo sjetim što se dogodilo mojoj sestri Miji, što se dogodilo mnogim drugim transrodnim ženama po cijelom gradu Baltimoreu... Puno je hladnih slučajeva koji nisu riješeni. Nikad neće ni biti. Tamo se godinama ništa nije poduzimalo i još uvijek se ništa ne radi po tom pitanju.

Dakle, odatle potječemo. Tako je bilo. Ali moje su sestre bile jake i mogle su se zauzeti za sebe. Bio sam ponosan na njih. Mia je bila vrlo otvorena. Nije se drogirala. Srce joj je bilo puno ljubavi, ali je štitila svoje. Ljudi po gradu znali su da se s njom ne mogu igrati.

I Keiosha se dobro snalazila. Zapravo je neko vrijeme željela biti boksačica. Takva je bila Keiosha. Vrlo jaka žena. Rodila je mog nećaka Carsona kad joj je bilo 19 godina. Ona i Carsonov otac stvarno su pokušali stvoriti bolji život za svog sina. Bili su sjajni roditelji mog malog nećaka.

Znate li što je smiješno? Sjećanje koje mi prvo padne na pamet je to da je uvijek bila na mobitelu. Stalno je bila na Facebooku. To joj je vjerojatno bila najdraža aplikacija. I sama je još bila samo dijete. I puno je fotografirala.

U početku to nisam razumio, sve te fotografije. Mislio sam da su to samo stvari za mlade. Ali sad shvaćam. I tako sam zahvalan što je uhvatila sve te trenutke, čak i glupave selfieje koje bismo napravili zajedno.

Nikad ne znate kada će sve to nestati.

Mojih sestara više nema. Otišle su s ovog svijeta.

Mia je imala 26 godina. Nasmrt je izbodena nožem u Baltimoreu.

Keiosha je imala 22 godine. Ustrijeljena u Baltimoreu.

U posljednjih sedam godina života izgubio sam dvije sestre zbog besmislenog nasilja. Zbog nasilja oko kojeg smo odrasli, nasilja od kojeg sam ih pokušao zaštititi.

Pronađen je osumnjičenik za Mijino ubojstvo i slučaj je završio na sudu, ali ta osoba nije osuđena. Nisu mogli pronaći ni oružje kojim je počinjeno ubojstvo. Sve je tako mutno. Ne razumijem to. Stvarno to ne razumijem ni dan danas.

U tome je stvar... Kad netko bude ubijen, stvari se ne odigravaju kao na televiziji. Ne rješava se sve u posljednjoj epizodi. Sve sudske stvari su zbrkane i možda nikad ne dobijete pravdu, a možete dopustiti da vas to izjede unutra ili možete pronaći načine da odate počast izgubljenim životima.

Pretpostavljam da sam zato htio napisati nešto o svojim sestrama za Nacionalni dan svjesnosti o oružanom nasilju.
Ne želim propovijedati. Nemam neku veliku objavu o oružanom nasilju. I nemam sve odgovore o tome kako zajednice učiniti sigurnijima. Samo bih htio ovo tretirati kao dan sjećanja, ako se slažete.

Samo želim izreći imena svojih sestara. Na taj način žive kroz sjećanja.

Mia je bila trans osoba i zbog toga se nosila s puno negativnosti. I mislim da je ona vjerojatno umrla zbog toga.

Jedna od najtežih stvari u njezinoj smrti je spoznaja da iako smo joj kao obitelj svi pokazali ljubav i podršku, toliko toga nismo znali. Toliko da smo je možda trebali pitati više o tome. Poput onoga što je svakodnevno prolazila. Mislim da je puno toga trpjela. Nije htjela da znamo o različitim problemima kroz koje je prolazila u privatnom životu.

To što nismo znali drži me budnim noću.

Imao sam puno pitanja u glavi nakon što je napustila ovaj svijet. Kasno noću samo bih ležao u krevetu i razmišljao o tome s čime se zapravo nosila? Koje su joj bile frustracije?

I zato samo želim koristiti svoju platformu kako bih pokušao rasvijetliti probleme s kojima se suočavaju žene, posebno crne žene, te se nastavite boriti za njih.

Stvarno je jako teško uvijek iznova duboko ući u ta mračna sjećanja. Prirodno je samo što brže krenuti dalje. Ne želite zatvoriti oči i zamisliti ružne stvari. Samo se želiš sjetiti svjetla. No koliko god je teško iskopati ove stvari, ne vidim da se to događa drugima koje poznajem. Ne mogu zatvoriti oči i zamisliti nekog drugog tko je otišao prerano.

Nitko ne bi trebao biti lišen života s 22 ili 26 godina.

Kako zaustaviti nasilje i smrt koje se događaju u Baltimoreu? Nije na meni da o tome razmišljam. Ali jednostavno mi je muka od toga. Samo bih volio da stvari stoje drugačije.

Moje pitanje muškarcima i ženama u Kongresu glasi - zašto?

Zašto ne želite poduzeti više za reformu propisa o oružju? Provjere prošlosti, promjena Zakona o nasilju nad ženama... Toliko se toga može učiniti da se napravi razlika i spasi život!

Volio bih da su stvari drugačije. Volio bih da su moje sestre još uvijek uz mene.

Ali bez obzira na sve, nitko nikada ne može oduzeti moja sjećanja na dobra vremena koja smo imali. Radost, smijeh. To je moje.

Sjećam se da smo za vrijeme drafta unajmili malu teretanu u društvenom centru u Kinstonu. Ostao sam kod kuće s prijateljima i obitelji i zajedno smo sve to gledali. Nikad neću zaboraviti izraz Mijinog lica kad su me odabrali. Nikad to neću zaboraviti. Reggie Bullock. Znajući što ću sada moći učiniti za našu obitelj, samo sam je pogledao i vidio sam na njezinu licu taj ponos.

Imala je širok osmijeh.

Veliki osmijeh.

Takve uspomene ne nestaju. One žive vječno.