POSLJEDNJE dvije i pol sezone košarkaške karijere Dražen Petrović je proveo u New Jersey Netsima, a 1992./93. kao njihov član izabran je u treću najbolju petorku NBA lige. Te dvije sezone jedan od najboljih suigrača mu je bio Kenny Anderson, razigravač kojeg su Netsi 1991. odabrali kao drugog na draftu.

Godinu nakon Draženove smrti, on je uspio ono što Petrović nije, izabran je na All-Star utakmicu, u sezoni u kojoj je postizao 18.8 poena i 9.6 asistencija. U NBA ligi proveo je 14 godina i odigrao 858 utakmica s prosjecima od 12.6 poena, 3.1 skoka i 6.1 asista, a karijeru je završio u Europi, u Žalgirisu, na poziv još jednog legendarnog europskog bivšeg suigrača Arvidasa Sabonisa.

U razgovoru za Index povodom 30. obljetnice Draženove tragedije Anderson se prisjetio nekadašnjeg suigrača i prijatelja. Baš kao što naša košarkaška javnost smatra da bi Hrvatska i dalje nizala medalje na velikim natjecanjima da Petrović nije poginuo, tako je i Anderson uvjeren da su Netsi u narednim godinama mogli ugroziti Jordanove Bullse i druge sile s Istoka, ali od njegove se smrti ta generacija nije oporavila.

Prisjetio se prvog susreta s Draženom, godinu dana prije nego što će postati suigrači, kad su se s reprezentacijama Jugoslavije i SAD-a sastali u polufinalu Svjetskog prvenstva u Argentini, te kaže da su nakon tog poraza Amerikanci prelomili da više neće slati sveučilištarce te su za Olimpijske igre u Barceloni oformili nezaboravni Dream Team.

Govorio je i o načinu na koji je Dražen izluđivao protivničke igrače kad bi se uzbudio zbog vrhunske predstave, o njegovim radnim navikama iz kojih je i sam učio, ali i o drugim temama - igranju sa Sabonisom, sezoni u Europi, putu u Sjevernu Koreju na rođendan Kim Jong-una s Dennisom Rodmanom, aktualnom finalu NBA lige i usporedbama Nikole Jokića sa Sabonisom i Draženom.

Čega se sjetite na spomen Dražena Petrovića 30 godina nakon tragedije?

Teško je izgubiti takvog prijatelja, kao što bi bilo svakoga s kim sam igrao. Dražen je bio sjajan igrač, ali bio je i sjajna osoba. Sjećam se da sam jeo kad sam čuo vijest. Prijatelj me nazvao i rekao mi da je Dražen Petrović upravo preminuo u prometnoj nesreći. Bio sam zapanjen. Ludo je kako se sve odvilo. Mogli smo imati zaista dobru momčad, ja, Derrick Coleman, Dražen Petrović, Chris Morris. Izgubiti takvog nekog zaista je bila šteta.

Kako su reagirali ostali u klubu?

Isto kao i ja. Dražen je bio džentlmen, prijateljski nastrojen prema svima, želio je biti dio NBA lige i da svi znaju da je jedan od najboljih. Nekoliko godina je bio u Portlandu i igrao iza Clydea Drexlera i Terryja Portera, nije dobivao puno vremena u igri, pa se nakon što je trejdan u New Jersey Netse mogao pokazati, igrati puno minuta i bio je sjajan. Bio je veliki igrač i sve je to jako pogodilo.

Mnogi ne znaju da ste se sastali i ranije, na SP-u u Argentini 1990.

Da, na Svjetskom prvenstvu 1990. igrali smo protiv njega, Tonija Kukoča, Vlade Divca, imali su sjajnu momčad, a mi smo tada igrali s igračima s koledža. Zaista su nas pošteno pobijedili. Nakon toga smo počeli slati najbolje NBA igrače. Odigrao je izvrsnu utakmicu i tada sam mu postao prijatelj. Još nisam bio u NBA ligi, bilo je izuzetno igrati i protiv njega i s njim.

Jeste li tad prvi put čuli za njega ili ste znali da je već u NBA-u?

Tad sam prvi put postao svjestan koliko je dobar. Bio je nevjerojatno dobar, izuzetno je šutirao, znao je i driblati... Jedan je od prvih velikih igrača iz Europe koji su došli u NBA i zaista se iskazao.

Je li vas iznenadio u toj utakmici, s obzirom na to da nije baš žario i palio u prvoj sezoni?

Mene nije iznenadio jer smo imali skautska izvješća i znali da je izvrstan šuter. Ali uvijek smo mislili da možemo lako zabijati protiv njega i svih europskih igrača jer nisu dobri defenzivci. On je bio strašan igrač.

Na tom SP-u dobili ste Grčku tek u produžetku i izgubili od Portorika. To nisu bile tako važne utakmice, ali je li vam bilo i u primisli uoči utakmice s Jugoslavijom da možda nećete osvojiti zlato?

Pokušavali smo ga osvojiti. Ne sjećam se baš previše, bila je 1990., ali sjećam se njegove igre. S Kukočem i Divcem bila je to zaista vrlo dobra momčad. Ne sjećam se previše, ali sjećam se da nas je on ubijao svojim šutovima.

Je li taj poraz bio posljednja slamka u odluci SAD-a da prestane slati sveučilišne igrače i oformi Dream Team?

Da. Imali su Magica Johnsona, Michaela Jordana, Johna Stocktona, Karla Malonea, sve profesionalce. Jer htjeli su pobjeđivati, stavili su njih u ekipu i to je bila sigurna pobjeda. Šteta što mi nismo dobili priliku nastupiti jer me uvijek zanimalo bismo li pobijedili da nisu stavili NBA igrače. Ali kad smo stavili profesionalce, počeli smo sve ubijati.

Jeste li nakon tog SP-a pomnije pratili Dražena u NBA-u?

Pomalo, ali kad su me 1991. Netsi draftali, znao sam da je on u momčadi. Znao sam da ćemo imati prilično dobru momčad, ali tada su Michael Jordan i Chicago Bullsi vladali ligom, to im je bila jedna od šest šampionskih sezona. Ali mi smo bili zaista kompetitivni.

Kad su vas Netsi draftali, vi i Derrick Coleman trebali ste biti najbolji igrači. Jeste li mogli zamisliti da će Dražen biti toliko dobar da oformite veliku trojku?

Mislio sam da će biti prilično dobar. U prvoj sezoni ja nisam toliko igrao jer je Mookie Blaylock još bio ondje, ali u drugoj sezoni nas je krenulo, mene, Dražena i Colemana, ali onda sam se ja ozlijedio. Slomio sam zglob i propustio pola sezone, ta druga godina mi je bila teška.

Svi znamo sve o Draženovoj luđačkoj radnoj etici, ali je li vas u te dvije zajedničke godine iznenadio još nečim?

Nije me toliko iznenadio, bio je radoholičar i puno svoje radne etike pokupio sam od njega. Došao bih na trening sat vremena prije početka, a on bi već bio natopljen znojem. Gledao sam ga i pokupio nešto od stvari koje je radio. Bilo je fantastično. Kao što sam rekao, bio je sjajan košarkaš, ali i sjajna osoba.

I sjajan trash-talker, upuštao se u to s Michaelom Jordanom, Reggiejem Millerom, Vernonom Maxwellom... Što im je govorio i kako ste vi to doživljavali?

O, da. Govorio je neke stvari na europskom koje nisam razumio, ali dobro si znao što govori jer je bio vrlo živopisan dok je to radio. Zabio je 45 ili 43 (44, op.a.) protiv Houstona, Vernon Maxwell ga je žestoko čuvao, a on ga je raspalio. Unosio mu se u lice, a ovaj je započeo tučnjavu i zaradio isključenje. To mu je bila jedna od najboljih utakmica, bio je uzbuđen.

Mnogi misle da je 1993. trebao biti izabran na All-Star utakmicu. Kako je to podnio?

Ne znam, ja sam bio All-Star 1994., a vjerujem da sam trebao biti tri-četiri puta. Moraš prijeći preko toga. Znao je da je odličan igrač, ali jako je puno odličnih igrača, a na All-Star ih ide samo 12. Moraš to uzeti sa zrnom soli i ići dalje. Ali bio je velik igrač.

Bilo bi to posebno jer bi bio prvi Europljanin...

Da, to bi bilo posebno. Bio bi prvi i zaslužio je to, ali ne znam je li zaslužio jer puno momaka je igralo izuzetno dobro, a on je bio jedan od njih, ali nije upao. Možda zato što je bio Europljanin...

Kakav je bio izvan terena, jeste li se družili?

Bili smo nekoliko puta na večeri, bio je tih, jednostavno dobar momak. Nikad nije pravio probleme, samo je želio što bolje igrati i bio je džentlmen.

Je li vam ikad pričao o Hrvatskoj i ratu koji se vodio u to vrijeme?

Ondje je bio bog, to je najvažnije. U Americi ima puno velikih igrača, ali ondje je bio glavni. Zaista želim otići u Hrvatsku, možda sljedećeg ljeta, i vidjeti muzej koji su mu napravili. Definitivno želim to učiniti.

Na početku sezone nakon nesreće Netsi su mu umirovili dres. Kako ste se osjećali na toj ceremoniji?

Sumorno, utučeno, teško se bilo s tim nositi. Bio je velik čovjek koji je želio pripadati NBA ligi i bio je jedan od najboljih koji su igrali košarku, velik šuter, bio je to jako tužan dan, ne samo za New Jersey Netse nego košarku općenito.

Kad ga više nije bilo, nikad se zapravo nismo oporavili. Coleman je trejdan u Philadelphiju, ja u Charlotte. Nikad se nismo oporavili od njegove smrti. Imali smo dobru momčad i, da je ostao živ, bili bismo problem Chicagu, New York Knicksima, Orlando Magicu, Clevelandu, bile bi to dobre bitke s njima.

Je li se taj osjećaj gubitka provlačio kroz sezonu ili vas možda motivirao?

Jednostavno, bez njega više nismo imali toliko talenta na toj poziciji. Njegov gubitak nas je u tome prilično pogodio.

Kasnije ste u Portlandu igrali s još jednim europskim velikanom te generacije, Arvidasom Sabonisom. Kakav je on bio?

Izvrstan, sjajan dodavač. Da je došao ranije, bio bi jedan od najboljih, a i ovako je bio. Šutirao je trice, skakao, bio je izvrstan. Da je došao odmah nakon Olimpijskih igara, dok je bio mlađi, uh... Bio bi takva igračina. Ali i u tim starim danima još je mogao igrati i biti učinkovit.

Kratko ste igrali s još jednim Hrvatom, Žanom Tabakom, nakon trejda u Boston. Sjećate li se njega?

Nisam siguran, ne sjećam ga se baš, ali mogu reći da su svi igrači iz Europe naporno radili, šutjeli i igrali. Dobri ljudi.

Zapravo vas je tad Portland trejdao u Toronto, koji vas je s Tabakom poslao u Boston jer niste htjeli ondje igrati. Zašto?

Drukčiji su bili porezi, a bilo mi je ostalo još samo 20-ak utakmica i nisam se htio s tim petljati. Sad su to sredili, ali tad je to bilo samo financijsko pitanje. I Toronto i svi ostali klubovi su sjajni, ali tada nisam želio ondje igrati zbog poreza.

Karijeru ste završili u Europi, u Žalgirisu.

Da, zbog Sabonisa. On je bio predsjednik kluba i doveo me, što je bilo sjajno. Te sam godine ostao bez majke i otišao sam tamo razbistriti glavu, poveo suprugu i kćer, bilo mi je sjajno, odlično iskustvo.

Kako ste doživjeli razinu košarke u Europi?

Izvrsna. Igrači ondje nauče igrati na pravi način, držati loptu u pokretu, dodavati, utrčavati, drukčije je. Ovdje ima puno talentiranih igrača pa je sve individualnije. Ondje je puno bolji protok lopte i momčadska kemija puno je važnija.

Što vam je bio vrhunac karijere i što ste radili nakon nje?

Bio sam All-Star 1994., ušao u doigravanje s Boston Celticsima, izgubili smo od Netsa u finalu Istoka. Igrao sam 14 godina, imao sjajnu karijeru u NBA-u, na koledžu, u srednjoj školi, a sad sam glavni trener na sveučilištu Fisk, to je mala škola u Nashvilleu, pomažem tim dečkima da stasaju, ne samo košarkaški nego ih učim i životnim lekcijama. Dolazimo, bit ćemo bolji sljedeće sezone i uzbuđen sam zbog toga.

Jeste li više uzbuđeni zbog razvoja klinaca ili imate ambiciju biti trener u NBA ligi?

Ne, želim razvijati ove dečke. Volim gledati NBA utakmice, ali ne bih želio biti trener u njima. Trener sam ovdje i obožavam to. Na dnu sam košarkaške piramide, učim ove mladiće igrati zajedno, kao momčad, na pravi način, i to i rade. Imam nekoliko talentiranih mladića u momčadi i to je sjajno.

Bili ste jedan od igrača koji su išli u Sjevernu Koreju s Dennisom Rodmanom. Kako ste tamo završili i kakva su bila iskustva?

Bilo je zanimljivo. Nisam zapravo znao gdje idem, Rodman je sastavio momčad... Ne želim baš pričati o tome jer je to bilo teško iskustvo. Zaista nisam znao ništa o Sjevernoj Koreji, to je moja glupost. Kad sam se vratio, počeo sam učiti iz toga. Kad sam išao, mislio sam da će to biti samo košarkaška utakmica. Bilo je zanimljiva situacija, teška.

Bio sam malo nervozan jer su nam oduzeli putovnice. Hotel i hrana bili su dobri, ali nismo mogli puno toga činiti. Samo smo bili u hotelu i igrali utakmice. Bilo je baš tmurno, drukčije. Kad sam se vratio kući u SAD, potrčao sam obitelji, bio sam jako sretan što sam opet kući.

Nije bilo baš pozitivno iskustvo kad sam se vratio. Bio sam Amerikanac koji je bio ondje, oko mene je bilo puno negativnosti. Bilo je drukčije. A samo sam išao igrati košarku, pomoći prijatelju. Da sam znao što se događa u Sjevernoj Koreji, vjerojatno ne bih otišao, ali nisam znao.

Prošlog tjedna počelo je NBA finale. Što mislite tko će biti prvak?

Mislim da će Miami pobijediti u šest utakmica. Denver ima sjajnu momčad, ali ima i Miami, i u ovom dvoboju biram njihovu kulturu, Jimmyja Butlera, igrače uloge koji igraju fantastično i igraju na pravi način. Sad je 1:1 i treća utakmica je jako važna. Moj najbolji prijatelj je navijač Heata, pa bih zbog njega volio da Miami pobijedi.

Nikola Jokić najbolji je igrač Denvera. Koliko vas podsjeća na Sabonisa?

Mislim da tu ima nešto ako govorimo o Sabonisovim mlađim danima. Podsjeća me na mlađeg Sabonisa. Sjajan je, jedan od najboljih igrača lige, ako ne i najbolji. Zna šutirati, zna s loptom, ima 213 cm, fantastičan je. Najviše mi se sviđa njegov pregled igre, zna izvrsno dodavati. Kad si toliko visok, uvijek ćeš moći zabiti, ali sviđa mi se njegov pregled terena i kako sve ostale uključuje u igru.

Neki kažu da je već sad jedan od najvećih, ako ne i najveći europski igrač svih vremena. Kako gledate na to kao netko tko je igrao s Draženom i Sabonisom?

Tu je negdje. Toliko je sjajnih igrača došlo iz Europe, ali on mora biti jedan od najboljih. Dražen Petrović, Toni Kukoč, ne znam sad sva imena, ali njih dvojica su veliki igrači. Joker je možda čak najbolji, ali da je Dražen još poživio, dulje igrao... Uh, ne znam.

Što mislite kakva je Draženova ostavština u europskoj i američkoj košarci?

On je velikan svugdje, pogotovo kod kuće u Europi, ali pokazao je da može igrati i na ovoj strani oceana, a to je zaista želio. Jer ondje je već posadio svoje sjeme, ali želio je to učiniti i ovdje. I učinio je to, a mogu zamisliti koliko bi bio fantastičan ovdje da je još poživio.