PROŠLOG vikenda u Ulcinju u Crnoj Gori okupilo se više od stotinu sportaša iz bivše Jugoslavije na 2. ulcinjskom mundijalu prijateljstva. "Krivac" za taj simpatičan događaj je rođeni Ulcinjanin Pavle Pepđonović, koji već drugu godinu zaredom organizira spomenuto okupljanje, na kojem se legende iz bivše države druže, zabavljaju i prisjećaju sad već davne prošlosti.

Među uzvanicima se našao i Ivan Klasnić, koji je u Ulcinj na poziv organizatora potegnuo iz dalekog Hamburga. Klasnić je za Hrvatsku odigrao 42 utakmice, a navijači ga najviše pamte po "onom" golu Turskoj u 119. minuti četvrtfinala Eura 2008. godine. Tri minute kasnije u infarktnoj završnici Semih Senturk zabio je za 1:1 i Turska je prošla na penale. 

U međuvremenu Ivan Klasnić proživio je i preživio dramatičnu borbu s disfunkcionalnim bubregom. Njegov organizam odbacio je dva presađena bubrega i prihvatio tek treći, a Klasnić je danas zdrav. O tome i svim drugim temama popričali smo na kavi u Ulcinju.

Iza vas su teške godine borbe s bolešću, kako ste danas?

Ne mogu se žaliti, stvarno je sve super. Ne osjećam neke prevelike posljedice od svega toga osim što redovito moram piti lijekove. Gledam na život drukčije nego prije bolesti. Sad je samo bitno da si zdrav, a sve ostalo je manje-više nevažno. Znate, kad sam prošao ovo što sam prošao, shvatio sam koliko u biti prije bolesti nisam imao problema.

Zamarale su me neke stvari za koje sam mislio da su važne, a to je sve neusporedivo s tim kad imaš ozbiljnih zdravstvenih problema. Ali, kažem, sad se osjećam odlično. Svaki čovjek mora biti svjestan što je život.

Imaš samo jedan, neće biti drugog ili trećeg i moramo biti svjesni koliko je bogatstvo da smo živi i zdravi. Možeš ti igrati nogomet, možeš zarađivati dobro, ali zdravlje nikad ne možeš uzeti zdravo za gotovo. Zato ga čuvajte, čuvajte sebe.

Čime se danas bavite?

Krenuo sam u menadžerski posao. Polako, korak po korak, pa ću vidjeti kamo će me to dovesti. Nije lako, ali što je danas lako u životu? Baziran sam u Njemačkoj, imam svakakvih igrača, a nekih čak i u HNL-u. To su još mladi igrači pa ne bih govorio o njihovim imenima da im ne stavljam prevelik pritisak.

To znači da pratite HNL?

Interesantan mi je HNL jer je postao napet. Dok je Dinamo vladao, bilo je malo i dosadno, ali sad je baš jako zanimljivo i do zadnjeg kola se neće znati tko je prvak. Mamina strana obitelji je iz Hercegovine i oni su hajdukovci, tata je iz Zagreba i on je dinamovac, ali ne mogu reći da ja za nekog navijam. Drago mi je da je liga zanimljiva i moram reći da dosad najbolje igra Rijeka.

Što mislite o igri reprezentacije u kvalifikacijama i kako vam se ona čini uoči Eura? Je li Hrvatska u krugu favorita?

Neki dan sam baš s prijateljima pričao. Drama je bila, nismo baš najbolje igrali, ali tko će te pitati kako si igrao ako si se plasirao na Europsko prvenstvo. Sad kreće potpuno druga priča i neće se puno pričati o igri u kvalifikacijama. Glavno da si u ždrijebu.

Što se kruga favorita tiče, mislim da se uopće ne treba time zamarati. Prvo da mi vidimo koga ćemo izvući u ždrijebu pa onda, kako se kaže, utakmicu po utakmicu. Hrvatska uvijek igra dobro protiv jakih i Hrvatske se svi boje, u to budite sigurni. Nitko Hrvatsku ne želi vidjeti u ždrijebu.

Hrvatska puno ovisi o Luki Modriću. Ima li u njegovim nogama još dobrog nogometa?

Ima on u nogama još koju godinu nogometa sigurno, ali možda je ovo njegovo zadnje veliko natjecanje. Trebalo bi i s Ivanom Rakitićem popričati da se on vrati u reprezentaciju iako imamo dosta dobrih igrača koji dolaze. Bio sam kod Ivana u Sevilli nedavno, gledao sam ga i djeluje mi jako dobro. Nisam ga pitao bi li se vratio u reprezentaciju, ali mislim da bi ga netko to trebao pitati.

Ne moramo se bojati za budućnost iako sigurno novog Modrića nećemo naći. Dok sam ja bio u reprezentaciji, on je još bio klinac. Nisam očekivao da će napraviti sve ovo što je napravio, ali o Modriću je zaista sve rečeno.

Hrvatska se u ovim kvalifikacijama dosta mučila s napadačima, kako se vama čini taj dio momčadi?

Teško je nama bivšim reprezentativcima pričati o sadašnjoj momčadi. U moje vrijeme imali smo špice koje su igrale u velikim klubovima. Igraju i ovi sadašnji, ali mislim da nam nije baš najbolja kombinacija veznih igrača i napadača, tu bi nam trebalo još nekih opcija. Mislim da je prevelik teret na napadačima pa se stalno kuka da ne zabijaju golove.

Evo, sad je zabio Budimir, ali volio bih da u reprezentaciji njima bude lakše igrati i za to će trebati raditi čitava momčad. Ako se sjetimo kako smo igrali prije kad nismo imali problema protiv nekih slabijih reprezentacija, onda je očito da sad možda nešto šteka. No ima još puno vremena do europskog prvenstva i vjerujem dovoljno vremena da se to popravi.

Kako pamtite svoje dane u reprezentaciji? Svi vas pamte po onom golu Turskoj...

Otto Barić me nije volio. Bio sam na Euru u Portugalu 2004. godine i nisam igrao ni minute. Kod Cice Kranjčara i Slavena Bilića imao sam dosta prilika, igrao sam ukupno 42 puta za Hrvatsku i ne mogu biti nezadovoljan.

Malo me bolest zaustavila, ali sretan sam s onim što sam napravio u reprezentaciji. Ne mogu ja ništa loše reći protiv mojih izbornika. No ono što je Dalić dosad napravio... Svi moramo biti sretni što je tu. Mislim da mu je ovo zadnje veliko natjecanje u reprezentaciji.

Gol Turskoj? Često se sjetim tog gola, naravno. Sjajan osjećaj je bio zabiti ga, ali onda ono na drugoj strani… Baš sam prije jedno pet-šest godina pričao s jednim starijim čovjekom koji mi je rekao: "Znaš tko je kriv što niste prošli Tursku?" Ja u čudu, a on mi kaže: "Ti! Da ga nisi ti zabio, ne bi bila takva tragedija." Danas to gledam u šali, ali tada je to bio stvarno ogroman šok.

Uđeš u 96. minuti, zabiješ gol… Nisam to dobro ni pogodio glavom, više ramenom, i ušlo je. Sreća, oduševljenje i onda ta nesreća. Šteta jer bismo išli na Njemačku, koju smo pobijedili u grupi i koja se uvijek nekako boji igrati s nama.

Tko zna što bi bilo do kraja, ali ne trebamo živjeti u prošlosti. Uostalom, mislim da nam se nesreća iz te večeri u Beču malo vratila na zadnja dva Svjetska prvenstva pa se ne možemo žaliti. Svijet sad zna tko je i što je Hrvatska.

Rođeni ste u Njemačkoj, mogli ste igrati i za BiH, ali odabrali ste Hrvatsku. Kako to?

Klaus Allofs želio je da igram za Njemačku. Nagovarao me: "Ivane, daj igraj za Njemačku", ali ja nisam htio. Da, rođen sam u Njemačkoj, ali me srce uvijek vuklo u Hrvatsku. Mogao sam preko mamine strane igrati i za BiH, ali - samo Hrvatska.