OSNIVANJE nogometne Superlige odjeknulo je jače nego ijedna sportska vijest u proteklom desetljeću. Radilo se o potencijalno najvećoj promjeni u povijesti nogometa, jer smo po prvi put mogli imati de facto dvije nogometne organizacije, Uefu i Superligu, koje se međusobno ne priznaju. Nakon manje od dva dana devet od 12 klubova osnivača se povuklo, što je, barem zasad, dokrajčilo Superligu.

Svi svjetski mediji objavljivali su analize koje se bave sportskom logikom tog natjecanja, izračunom štete za sve klubove, lige i saveze koji se ne nalaze među odabranima i drugim brojnim pitanjima koje Superliga otvara. Čak i ako se jednom ostvari takva liga, zasad je puno više toga što o njoj ne znamo nego što znamo.

Međutim, ni ekonomija ni format nisu ono zbog čega su društvene mreže i portali preplavljeni komentarima milijuna navijača. Nogometni svijet se zagrijao oko teme Superlige jer je ona barem jednim dijelom, lako moguće najvećim, ideološko pitanje.

Sam princip postojanja Superlige na ovaj ili onaj način predstavlja zadnju crtu sukoba. S jedne strane stoje nogometni tradicionalisti koji s nostalgijom gledaju na neka prošla vremena i zaklinju se da nikad neće pogledati niti jednu utakmicu nove lige, koja je u njihovoj viziji simbolično ili stvarno "ubila nogomet". S druge strane stoje oni koji se zalažu za reformaciju i modernizaciju "new age" nogometa, oni kojima je korporativna priroda današnjeg nogometa sasvim prihvatljiva. Pitanje je ima li nogomet cijenu. I, ako je ima, vrijedi li je platiti.

Superliga je zadnja bitka između dva poimanja nogometa i svijeta. Tko ima pravo reći čija je vizija ispravna?

Formaliziranje Superlige kao elitističkog natjecanja zatvorenog tipa predstavljalo bi konačan korak prema totalnom razdvajanju dvaju pogleda na igru, a samim time i na društvene prilike unutar kojih nogometni klubovi rastu, razvijaju se i propadaju. Superliga, u širem smislu, nije samo nova liga. Iako će i na utakmicama te lige, koja će se jednog dana gotovo sigurno ostvariti, igrati po 11 igrača sa svake strane i iako će, Agnelliju usprkos, utakmice trajati 90 minuta, Superliga će predstavljati jedan sasvim drugačiji nogomet.

Čija je vizija života prava ovisi isključivo o perspektivi koju zauzmete. Isti princip vrijedi i za pitanje koji je od ta dva nogometa pravi. Tehnologija je unijela rapidne promjene u sve pore društva. Sve ono što je kvalitetno danas - nije lokalno, nego je globalno i dostupno svima. Nogomet tu ni po čemu nije iznimka. Ta promjena donijela je sa sobom novi profil fanova i pratitelja, koji je bitno različit od arhetipa navijača koji smo imali pred sobom kroz čitavu nogometnu povijest. Fanovi koji nogometni sadržaj uživaju gledati na digitalnoj platformi i koji se povezuju s klubovima s drugih kontinenata i iz drugih kultura nisu budućnost, nego realnost i sadašnjost već neko vrijeme.

Svatko ima pravo reći da takvi nikada neće shvatiti što je bit nogometa, ali ta izjava vrlo lako može okrenuti smjer. Malo kojem navijaču od 16 godina, koji na Instagramu fanatično prati što je Neymar danas ručao, će biti jasno zašto je njegov otac mogao uživati u nogometu uz razrijeđenu pivu dok je njegov Dinamo na lošem stadionu i po hladnom vremenu dočekivao Kamen Ingrad.

Iz te perspektive sve je relativno. Na kraju krajeva, nitko ne može zabraniti da se 12 ili 15 klubova u potrazi za većom lovom ili glamurom izdvoji iz struktura za koje misle da im ne daju dovoljno. Ali uvijek postoji ali. Koja je cijena toga? I je li baš sve u životu relativno?

Je li elitna i zatvorena liga uistinu logičan korak modernog nogometa?

Uefa je još od Bosmanovih pravila u devedesetim godinama direktno ili indirektno trasirala put prema omjeru snaga kakav vlada u današnjem nogometu. Od sporta mnogi zarađuju jako dobro, ali su najveća kvaliteta i najveći interes u rukama nekolicine klubova. Točnije, njih 12.

Mnogi zato smatraju da je konačna formalizacija lige elite samo logičan i nužan korak u nogometnoj evoluciji, bez obzira na to podržavaju li takav koncept ili ne. Međutim, zanemaruje se bitna činjenica i perspektiva. Svaki dosadašnji Uefin ustupak prema velikim klubovima vodio je koncentraciji moći, pri čemu je nastajala piramida svjetskog nogometa. Na njenom dnu su Grassroot projekti i klubovi niželigaši, negdje na polovici te piramide nalazi se HNL, a vrh je postajao sve uži i uži. Ali koliko god uzak postajao, taj vrh je uvijek bio dio te strukture. Ona bi se osnivanjem Superlige bespovratno urušila.

Kratkoročna korist 12 klubova je očita. Povukli bi za sobom najveće TV kuće i sponzore, a sam ulazak u natjecanje donio bi višestruko više novaca od osvajanja Lige prvaka. Dugoročno je upitno koliko je takav sustav održiv, ali to je sasvim nova tema.

Analogije Superlige i NBA-a kao dokaz da takva liga može na duge staze opstati i financijski zadovoljiti sve koji ju igraju, sponzoriraju i gledaju nisu uvjerljive. Europa i Amerika, ako uopće možemo govoriti o Europi kao nekom jedinstvenom entitetu, nemaju samo drugačiju percepciju sporta nego i života. Zanemariti kulturološke, političke i pravne razlike između ta dva svijeta pri kopiranju modela sporta vodi samo do iluzije da takav format može odmah polučiti rezultat i u Europi. NBA model može uspjeti samo onda kad je ostatak piramide posložen tako da ga podupire, a društvene mijene budu takve da ga prihvate. I za jedno i za drugo treba vremena i ne može se promijeniti preko noći i dekretom, baš onako kako su kreatori Superlige pokušali napraviti.

Ali opstojnost Superlige samo je jedan od faktora u priči o novom nogometu. Puno toga je na cijeni.

Koliko košta nogomet?

Što bi bilo s reprezentativnim nogometom kada bi Uefa zabranila igračima koji igraju za konkurentsku firmu da igraju njihova natjecanja? Bismo li u tom scenariju ostali bez Eura? Ili bismo imali dva natjecanja, po jedno od svake organizacije?

Što bi se dogodilo s nacionalnim ligama? Serie A, Premiership i La Liga bile bi na velikom gubitku bez klubova koji u njima generiraju najveću lovu. Za klubove Bundeslige, Ligue 1 i drugih velikih liga bio bi velik problem što više ne bi u Ligi prvaka igrali protiv najmoćnijih klubova. I to ne bi bio problem samo za klubove koji nisu u Superligi. Koji klubovi bi bili sposobni razvijati igrače za Real Madrid i Chelsea?

Osim što bi lančanom reakcijom moglo doći do propadanja manjih centara koji su posvećeni isključivo odgajanju mladih talenata, pitanje je koji bi bio kapacitet za razvoj igrača. Može li se igrač razviti u elitnog nogometaša bez dodira s elitnim nogometom? Igrači najviše napreduju kroz razvojni podražaj, a njega nedostaje ako nema priliku igrati protiv najboljih igrača na svijetu.

U nekom strogo tržišnom smislu nijedan od navedenih problema nije nešto što bi trebalo zanimati 12 najmoćnijih klubova dok god posluju s dovoljno velikom dobiti za svoje vlasnike. Ako se samo malo odmaknemo od tog okvira, stvari djeluju drugačije.

Nogomet danas posluje na burzi. Ali i tamo sve ima svoju cijenu

Koliko god današnje upravljanje i poslovanje nogometnih klubova bilo slično velikim konglomeratima, oni će uvijek imati nešto što ostale tvrtke nemaju. Provozate li se Zagrebom od Črnomerca do Dubrave, možete vidjeti stotine murala i grafita posvećenih Dinamu, za koje su navijači odvojili vlastiti novac i vrijeme. Postoji li ijedna tvrtka koja ima bazu od sto, tisuću ili milijun simpatizera koja može sasvim besplatno dobiti takvu "reklamu"? Postoji li ijedna tvrtka koja je svoj kult prenijela desetinama generacija, koja je postala dio kolektivne svijesti i identiteta čitavim obiteljima, kvartovima, gradovima i državama?

Ne postoji. I zato klubovi nemaju samo tržišnu odgovornost nego i društvenu. Ne zbog folklornog i licemjernog zgražavanja nad modernim nogometom, nego zato što je svaki klub na svijetu odraz društva u kojem je nastao i u kojem trenutno postoji. Ona je dio stvarnosti jednog nogometnog kluba na isti način na koji je to i njegova trenutna vrijednost na burzi. Jedno bez drugog ne ide, jedno bez drugog nema smisla i jedno bez drugog ne vodi ničemu na duge staze.

Moderan nogomet definitivno ide u smjeru toga da su Barcelona ili Manchester United globalni brendovi, ali to ne znači da moraju prestati biti nogometni klubovi. Veliko istraživanje u Engleskoj pokazalo je da se čak 78 % navijača protivi Superligi. Pa ako prihvatimo kao nužnu tekovinu današnjeg nogometa obveze prema navijačima Manchester Uniteda iz Indije i Kine, nije fer ne prihvatiti odgovornost koju ti klubovi imaju prema zajednicama iz kojih su potekli.

Često se može čuti da neke stvari nemaju cijenu. Floskula je to reći u kontekstu nogometa u kojem se na godišnjoj bazi vrti nekoliko bilijuna dolara, eura i funti. I nogomet ima svoju cijenu. Ona koju bi platio osnivanjem Superlige trenutno je prevelika. Nitko nam ne brani zaputiti se na utakmicu lokalnog kluba da, naslonjeni na drvenu ogradu, gledamo nogomet kakav je nekad bio. Ali kada nas zasvrbi ruka u utorak i srijedu navečer pa upalimo televiziju, željeli bismo znati da je to što gledamo i dalje ista igra.