HRVATSKU je u Kalinjingradu bodrilo oko 15.000 navijača. Ulice tog grada ruske enklave na Baltiku bile su preplavljene "kockicama", a atmosfera koju su Hrvati priredili u Rusiji bila je nezaboravna.

Navijači su na sve moguće načine pokušavali doći do sjevera Europe ne bi li bodrili reprezentaciju. Dizali su se krediti, davali otkazi i iznajmljivali kamperi kako bi se otišlo na Svjetsko prvenstvo. No, dok su Hrvati do Rusije morali prevaliti "samo" 2000 kilometara, što je golemi pothvat, navijačima nekih drugih reprezentacija bilo je puno teže dokopati se stadiona na kojima igra njihova reprezentacija.

Posebna priča su Peruanci, koji nastup svoje reprezentacije na SP-u čekaju od 1982. godine. Za uzvratnu utakmicu interkontinentalnih kvalifikacija u Limi podnijeli su 670.000 zahtjeva za ulaznice, iako je stadion mogao primiti tek njih 50.000. No kad su prošli Novi Zeland i dočepali se SP-a, nije bilo tih prepreka koje Peruanci nisu mogli svladati.

Iako je savez dobio samo 43.000 ulaznica, u Rusiju je doputovalo 80.000 Peruanaca koji su u Saranjsku prije utakmice s Danskom napravili fantastičnu atmosferu. Mnogi od njih putovali su i 64 sata jer su to bili najjeftiniji letovi, a u Peruu je zabilježen i porast otkaza jer su ljudi i na taj način pokušali skupiti novac za put. Naime, praksa u Peruu je da se od države dobije otpremnina ako napustiš posao koji si radio duži niz godina.

Ipak, najveći hit je navijač Miguel F. (24) iz te južnoameričke zemlje koji se udebljao 24 kilograma kako bi došao do ulaznica za utakmice.

"Nisam uspio kupiti ulaznice, a obećao sam si da ću ići u Rusiju. Nogomet je moj život, a reprezentacija mi je sve. Morao sam se nekako dokopati prvenstva", rekao je Miguel za novine Clarin.

Jedine karte koje su ostale u prodaji bile su one za osobe s posebnim potrebama.

"Čitao sam zahtjeve. Moraš biti u kolicima, to nije dolazilo u obzir. Drugi uvjet bio je neki ženski problem koji očito nemam, a treći pretilost. Da biste mogli aplicirati te ulaznice morate imati indeks tjelesne mase veći od 34. Ja sam bio na 30 i izračunao sam da se moram udebljati 24 kilograma. Nije bilo druge", objasnio je Miguel kojemu je plan na kraju i uspio jer je dobio karte.

"Dok sam se debljao, plivao sam svaki dan dva kilometra da me ne ubije tako naglo povećana kilaža, a i mama se jako brinula. Na sreću, dobro je ispalo", dodao je Peruanac.

Za njegovim primjerom poveo se i jedan prijatelj koji je također ostao bez ulaznica u prvom krugu. Ipak, u drugom ih je uspio kupiti, ali je već imao rezervni plan.

"Najozbiljnije si je želio slomiti nogu kako bi i on mogao dobiti karte kao i ja, ali ipak nije bilo potrebe", rekao je Miguel.

Njegov sunarodnjak Angel Carranea (36) iz Lime također ni pod koju cijenu nije želio propustiti bodriti Peru na SP-u.

"A što da radim? Prodao sam Ford Mustang GT kako bih došao u Rusiju. Nikad si ne bih oprostio da nisam otišao na Svjetsko prvenstvo jer Bog zna kad ćemo se opet plasirati. Sa mnom je prijatelj s velikom srčanom manom. Prije svake utakmice pije lijekove jer postoji opasnost da mu srce stane zbog emocija. Ali nije ga briga", rekao je Carranea.

Ništa luđi nisu ni Meksikanci. Prije četiri godine na SP-u u Brazilu, šestorica prijatelja iz grada Duranga dogovorili su se da će na Svjetsko prvenstvo u Rusiju putovati zajedno. Autobusom.

Četiri godine su štedjeli novac, u međuvremenu kupili polovni, stari školski autobus i obojili ga u meksičke boje. Plan je bio da se u mjesec i pol dovezu do Rusije, a onda je jedan od njih, Javier, nekoliko dana prije puta rekao da ne može ići jer ga žena ne pušta. No iako je Javier neoprostivo izdao svoje prijatelje, dečki su ga ipak poveli na put. U bus su ukrcali kartonsku Javierovu verziju u prirodnoj veličini s natpisom "Žena me nije pustila", ali nisu očekivali da će kartonski Javier postati takav hit. Njihova priča je na svim meksičkim i stranim portalima.

Dečki su u gradu Tamaulipasu ukrcali bus u kontejner za Europu i nakon 18 dana vožnje po kontinentu stigli u Rusiju. S kartonskim Javierom su hodali ulicama, a drugi navijači su se s njim fotografirali, ljubili ga pa čak mu plaćali i pivo.

"Svi su oduševljeni kad vide naš autobus, ali im se Javier najviše sviđa", rekao je Fernando i dodao kako nisu željeli da im "izdajnik" Javier uništi životnu avanturu.

A na avanturu su se otisnuli i otac i sin Beto i Roberto Granados. Beto je 15. lipnja 1986. godine imao ulaznicu za osminu finala SP-a između Meksika i Bugarske u Mexico Cityju. Danima do utakmice nije mogao spavati od uzbuđenja, ali legendarni stadion Azteca nije vidio. Na dan utakmice supruga mu je rekla da ima trudove i Beto je proveo cijeli dan s njom u bolnici.

"Rekla mi je da vjerojatno nije ništa jer je znala koliko sam želio ići na utakmicu. Ha, ha, trudila se da rodi što prije kako bih stigao na utakmicu, ali to se nije dogodilo. Shvatio sam da ima važnijih stvari od nogometa u životu, ali moram priznati da mi nije bilo lako", rekao je Beto.

Na njegovu sreću, Meksiko je svejedno pobijedio, a njemu se rodio zdrav i sretan sin Roberto. Beto više nije imao priliku otići na Svjetsko prvenstvo, za čime je uvijek žalio. Sina Roberta je vodio na sve buduće utakmice, a obojica su veliki navijači kluba Chivas. Roberto je s očevih ramena od malih nogu gledao nogomet i želio se "iskupiti" jer je tata zbog njega propustio onu utakmicu. Beto je poslao tatinu priču na FIFA-in natječaj "Briing someone special", a pobjednik je dobio plaćeni put za dvije osobe na Svjetsko prvenstvo.

Od 13.000 priča iz 150 zemalja, FIFA je odabrala upravo Robertovu i omogućila mu da oca povede u Rusiju.