FINALE Copa Americe na mitskoj Maracani u Riju večeras od 22 sata odigrat će domaćin i apsolutni favorit Brazil protiv reprezentacije Perua. Malo tko je očekivao ovakvu završnu utakmicu. Naravno, svi su Brazilci, a i dobar dio nogometnog svijeta, smatrali da Selecao mora igrati finale da ispere gorak okus ispadanja od Belgije u četvrtfinalu SP-a u Rusiji prošle godine te da dokaže da ponovno pripada samom vrhu svjetskog nogometa.

Peru je apsolutna senzacija Cope

S druge strane, nastup Perua u finalu je veliko iznenađenje. Peru je na početku natjecanja bio daleko od užeg kruga favorita za zlato. Svi su se nadali da bi kruna Cope bio klasik između Argentine i Brazila, a i Urugvaj, Kolumbija i Čile imali su jače adute od malog Perua.

Međutim, nogometašima Perua šansu da prvi put nakon 1939. i 1975. godine osvoje prvenstvo Južne Amerike nitko nije poklonio. Sve su sami izborili. Peru je u grupnoj fazi igrao protiv Brazila i bio je teško poražen. Brazilci su ih ispratili s pet lakih komada, a Peru se u nokaut-fazu ugurao kao najbolja trećeplasirana reprezentacija nakon grupne faze (Venezuela je bila druga). Već sam plasman u četvrtfinale bio je velik uspjeh za Peru, ali oni tu nisu stali.

Najprije su nakon penala izbacili Urugvaj, a u polufinalu su bili bolji od branitelja naslova Čilea. Jasno, Brazil je večeras veliki favorit i čudo bi se trebalo dogoditi da mu Peru pomrsi planove, no nogomet i volimo jer dopušta čuda, senzacije i bajke. Brazil čeka prvi veliki trofej nakon punih 12 godina i učinit će sve da na svom terenu dođe do titule, ali igrači Perua sigurno neće biti tek statisti i kulisa za slavlje Brazila.

Na strani Brazila je sve, na strani Perua hrabrost, ponos i euforija cijele nacije

Na strani Brazila večeras će biti sve. Kvaliteta momčadi, domaćinska atmosfera, suci ako zatreba, ali momčad Ricarda Garece ima veliko srce i ponosni Peruanci igrat će za svoju naciju koja je ovih dana u euforiji. Peru ne spava danima, cijela država je uz svoju reprezentaciju i bit će to dodatan vjetar u leđa njenim nogometašima.

Peru, koji je u sedamdesetima i početkom osamdesetih imao zlatnu generaciju, prije SP-a u Rusiji posljednji put na Mundijalu nastupio je u Španjolskoj 1982., gdje je zauzeo zadnje mjesto u skupini iza budućeg svjetskog prvaka Italije, budućih brončanih Poljaka i sjajnih Kamerunaca. Post dug skoro četiri desetljeća frustrirao je Peruance i dvomeč s Novim Zelandom u baražu za Rusiju bio je šansa koja se jednostavno nije smjela propustiti.

Tih dana je nogometna euforija drmala Peru, a stadion u Limi bio je krcat do posljednjeg mjesta. U trenutku kad je Farfan zabio prvi gol, Lima se doslovce zatresla kao da ju je pogodio snažan potres. Naime, aplikacija koja mjeri podrhtavanje tla je u trenucima ludog slavlja zbog pogotka oglasila alarm.

Peru je izborio SP u Rusiji, a vlada je dan pobjede nad Novim Zelandom proglasila nacionalnim praznikom. Dogodi li se večeras čudo nad čudima i Peru osvoji titulu, ne sumnjamo da će se dogoditi isto, a mi ćemo finale Cope između Brazila i Perua iskoristiti kako bismo se prisjetili Teofila Cubillasa, najvećeg peruanskog nogometaša svih vremena, i naklonili se njegovom geniju i potezu koji je obilježio Mundijal u Argentini 1978.

El Nene - peruanski Pele

U povijesti nogometa nije bilo previše takvih genijalaca kao što je bio Teofilo Cubillas, zvan El Nene (Dječak). Najbolji peruanski nogometaš svih vremena je sam samcat doveo slabašni Peru u četvrtfinale Svjetskog prvenstva u Meksiku 1970., a na Mundijalu u Argentini 1978. cijelom svijetu dokazao je da je jedan od najboljih nogometaša svoga vremena.

Prva utakmica u grupi protiv u to vrijeme užasno moćne, ali i poslovično nesretne Škotske pokazala je svu veličinu njegova nogometnog umijeća. Škoti su na samom početku utakmice poveli preko Jordana, ali je pred sam kraj prvog poluvremena izjednačio Cueto. Škoti promašuju i penal, a onda u 71. i ponajviše u 77. minuti nastupa kulminacija Cubillasove nogometne genijalnosti.

Najprije fantastičnim udarcem s dvadesetak metara pogađa same rašlje golmana Rougha, a šest minuta poslije zabija gol iz, za autora ovog teksta, najljepšeg slobodnjaka svih vremena. Dosuđen je slobodan udarac s lijeve strane, na nekih 16-17 metara od škotskih vrata. Peruanci su se nešto dogovarali, Rough je mogao očekivati svašta, ali ono što se dogodilo sigurno nije.

Nonšalantni, lagani dodir vanjskim felšom, gotovo pa ''badmintonski'' potez i lopta je ponovno završila u samim rašljama. U povijesti nogometa nagledali smo se zaista spektakularnih slobodnjaka, divnih golova iz daljine, remek-djela majstora nogometne igre kojima je udarac preko živog zida s 20-25 metara bio lakši nego nekima penal. Za Platinija je važila izreka da je pola gola kad on uzme loptu kako bi izveo slobodan udarac jer golmani od straha sami sebi guraju loptu u mrežu. Finale Eura 1984. i španjolski golman Luis Arconada dokaz su da je ta teza bila istinita.

Međutim, ovaj slobodnjak peruanske nogometne ikone bio je nešto puno više. Bio je to potez genijalca, nogometnog čarobnjaka, igrača koji je nogomet vidio drugačije.

Neka se ne naljute Roberto Carlos, Michel Platini, Roberto Baggio, Siniša Mihajlović, Maradona, Juninho Pernambucano… Bio je to najljepši slobodnjak ikad. Jer Cubillas tu loptu nije udario, ne, on ju je pomazio, nije koristio snagu, nježnost je bila njegov adut. Bila je to čista umjetnost.

Cubillas je u karijeri igrao u Alianzi iz Lime, švicarskom Baselu i Portu. Igrao je na trima svjetskim prvenstvima, 1970., 1978. i 1982., na kojima je odigrao 13 utakmica i zabio 10 golova. Za reprezentaciju Perua odigrao je 81 susret i postigao je 26 golova. S Peruom je bio prvak Južne Amerike 1975., a za najboljeg igrača kontinenta proglašen je 1972.

Teofilo Cubillas, nogometni genij i umjetnik nogometne igre.