"Najviše mi je žao Kuzmanovića. Odigrao je savršenu utakmicu, a sve nizašto"
HRVATSKA rukometna reprezentacija večeras od 21 sat igra protiv Španjolske ključnu utakmicu za plasman u četvrtfinale olimpijskog turnira. Hrvatskoj za prolaz igra samo pobjeda, ni bod joj ne bi bio dovoljan jer ima lošiju gol-razliku od Španjolaca.
Momčad izbornika Dagura Sigurdssona mogla je kolo prije osigurati prolaz u nokaut-fazu da je pobijedila oslabljenu Švedsku. No, ne samo da to nije napravila već je doživjela nezapamćeni debakl i izgubila 38:27. Bio je to najveći poraz Hrvatske ikad na Igrama te jedan od najtežih u povijesti.
Ako i dobije Španjolsku, Hrvatska ne može biti bolje plasirana od četvrtog mjesta, što bi značilo da će u nastavku natjecanja vrlo vjerojatno ići na Dansku. S obzirom na to kako obje momčadi igraju u Parizu, hrvatski navijači nemaju veliku nadu da se nešto može napraviti.
Ipak, nada je tu sve dok se igra, a o igri Hrvatske protiv Švedske te o nadolazećoj utakmici sa Španjolskom razgovarali smo s legendarnim Mirzom Džombom.
Možete li ikako objasniti što se dogodilo Hrvatskoj u utakmici sa Švedskom?
Ne. Morao sam se otići baciti u more da dođem sebi. 25. minuta i kraj utakmice. Kao da smo čekali da povedu i da prestanemo igrati. Baš teška šamarčina. Početak je bio odličan, ali uglavnom zbog obrana Kuzmanovića. Poslije je ta prevaga otišla na Palicku i raspali smo se. Susret je bio gotov u 25. minuti, a sve nakon toga je bila provedba.
Kako je moguće da se jedna ozbiljna momčad, ili barem momčad koja za sebe tvrdi da je ozbiljna, tako raspadne?
Izgleda da uvijek moramo ići težim putem. Ne znam što nam fali, ali očito je da nam nešto fali. Nemamo kontinuitet, igramo toplo-hladno. Iz lošeg u vrhunsko, a onda u očajno. To je ozbiljan problem koji se provlači već duže vrijeme. Neku kvalitetu očito imamo jer nismo slučajno onako odigrali protiv Nijemaca, ali što to vrijedi kad ne možemo to ponavljati? Kad ne možemo igrati turnirski. Ta Švedska ništa nije pokazala, a protiv nas su ostali i bez Gottfridssona i Claara, playmakera i najboljeg igrača. I što se dogodi? Masakr. Sreća da imamo još jedan popravni protiv Španjolske pa da vidimo gdje smo.
Ovaj turnir je pokazao da Hrvatska ne može igrati protiv ekipa koje igraju brzi rukomet i imaju brze igrače. Njemačku, koja ima teške i relativno trome igrače, može se dobiti, ali protiv Slovenije ili Švedske Hrvatska nema šanse. Zašto?
Sigurdsson ima običaj često mijenjati cijelu vanjsku liniju. Prva linija nešto i odigra, a onda uđe druga i sve stane. Dok se oni zagriju, isprobaju loptu, pa koja greškica i rezultat se istopi. Taj brzi rukomet, kojem mi kao težimo, nije baš jednostavna stvar. Treba puno više vremena da sve sjedne na svoje.
To je jedan kompletan sustav, skandinavski sustav koji Sigurdsson gura. Do sredine prvog poluvremena sam baš imao dobar osjećaj. Vodili smo, igrali smo dobro, Palicka je počeo nešto braniti, stizali su nas, ali sve mi je djelovalo da će biti u redu. I odjedanput... Raširila se crna rupa koja je trajala do kraja utakmice.
Najviše mi je žao Kuzmanovića, koji je odigrao gotovo savršenu utakmicu, a na kraju to nije vrijedilo ništa. Ako se nekako i dočepamo četvrtfinala, bojim se da bez takve partije golmana nemamo baš nikakve šanse. Ipak, ljepota sporta leži u tome da i nakon ovakve partije dobiješ još jednu šansu da sve popraviš.
Ništa, čekamo tu Španjolsku s optimizmom. Sve je i dalje u našim rukama. Protiv Švedske je izgledalo... Što reći? To nije bilo ni loše, to je bilo jedno veliko ništa. Gore ne može. Španjolci nam, baš kao i NIjemci, puno više leže od Šveđana i nadam se da ćemo se ozbiljno potući za tu pobjedu.