PRIJE 19 godina Index je objavio tekst pod naslovom "Samo novi Wembley skuplji od maksimirskog stadiona". Bio je 24. listopada 2007. godine, a Zagreb je već tada iza sebe imao desetljeće nedovršene rekonstrukcije Maksimira, stotine milijuna kuna potrošenog javnog novca i nova obećanja o završetku stadiona. Upozoravali smo da bi Maksimir mogao postati jedan od najskupljih stadiona na svijetu, iako je izgledao kao gradilište kojem se ne nazire kraj.

Samo novi Wembley skuplji od maksimirskog stadiona

Danas, 19 godina kasnije, Maksimir je još uvijek nedovršen, istočna tribina zatvorena je zbog posljedica potresa, a Zagreb napokon ima projekt potpuno novog stadiona. Međutim, ni taj projekt ne prolazi bez problema. Nakon međunarodnog arhitektonskog natječaja, na kojem je odabrano pobjedničko rješenje, uslijedile su tri žalbe, a Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave privremeno je zabranila Gradu Zagrebu pregovore s pobjednicima natječaja.

U gotovo dva desetljeća promijenili su se gradonačelnici, državni dužnosnici, modeli financiranja i planovi izgradnje. Ipak, Maksimir je ostao jedan od najvećih simbola neuspjelih infrastrukturnih projekata u hrvatskom sportu. Njegova povijest najbolje pokazuje koliko je Zagreb potrošio na stadion koji nikada nije dovršen i koliko je vremena trebalo da se odustane od njegove rekonstrukcije.

Prije 19 godina pisali smo da je samo Wembley skuplji od Maksimira

U tekstu iz listopada 2007. naveli smo da je do tada na rekonstrukciju Maksimira potrošeno oko 470 milijuna kuna. Još su nevjerojatnije bile ponude za nastavak radova. Tri zainteresirana konzorcija ponudila su modele izgradnje, upravljanja i održavanja stadiona, uz dodatne sportske objekte na Sveticama i Kajzerici.

Ukupna vrijednost ponuda, računajući višegodišnje obveze Grada Zagreba, kretala se između približno 4,3 i 5,9 milijardi kuna. Najpovoljniju ponudu dostavio je Alpine Bau, a Grad bi prema predloženim modelima tijekom više od dva desetljeća morao izdvajati milijunske mjesečne iznose.

Usporedba s najvećim europskim stadionima bila je porazna. Allianz Arena u Münchenu bila je izgrađena za približno 280 milijuna eura, stadion Schalkea u Gelsenkirchenu za oko 192 milijuna, a Portov Dragao za oko 98 milijuna eura. Maksimir je, prema tadašnjim planovima, trebao stajati više od mnogih modernijih i funkcionalnijih europskih stadiona.

Pritom treba naglasiti da milijarde kuna o kojima se pisalo nisu predstavljale stvarno potrošen novac, nego vrijednost planiranih ugovora koji su uključivali financiranje, upravljanje i održavanje kroz dulje razdoblje. Projekt nikada nije realiziran. Ipak, već potrošenih 470 milijuna kuna bilo je dovoljno da se postavi pitanje kako je Zagreb za toliki novac dobio nedovršen stadion.

Rekonstrukcija započeta 1997. nikada nije završena

Radovi na Maksimiru započeli su 1997. godine, u vrijeme kada je Dinamo nastupao pod imenom Croatia. Sljedeće godine srušena je stara sjeverna tribina, a potom je izgrađena nova. Obnavljala se i zapadna tribina, no radovi su postupno zastali.

Maksimir je ostao neobična kombinacija različitih građevinskih razdoblja. Neke tribine bile su obnovljene, druge su ostale zastarjele, a cjelina nikada nije dobila izgled ni funkcionalnost modernog nogometnog stadiona.

Milan Bandić godinama je obećavao dovršetak rekonstrukcije. Još 2004. poručio je da mu građani mogu pljunuti u lice ako stadion ne bude završen do 2006. godine. Taj rok nije ispunjen, kao ni brojni drugi koji su slijedili.

Tijekom njegove dugogodišnje vladavine Zagrebom mijenjali su se planovi, raspisivali natječaji i izdvajao novac za radove, održavanje i projektnu dokumentaciju. Bilo je prijedloga da se stadion dovrši prema postojećem projektu, da se potpuno preoblikuje ili da se izgradi novi na drugoj lokaciji. Nijedan nije doveo do konačnog rješenja.

Projekt javno-privatnog partnerstva iz 2007. također je propao. Grad je tako izbjegao preuzimanje obveza vrijednih više milijardi kuna, ali nije riješio pitanje stadiona. Umjesto izgradnje novog objekta nastavilo se s ulaganjima u postojeći Maksimir, ponajprije kako bi se omogućilo njegovo korištenje.

Potres je zatvorio istočnu tribinu

Posebno težak udarac Maksimir je doživio nakon zagrebačkog potresa 22. ožujka 2020. godine. Zbog oštećenja i sigurnosnih razloga istočna tribina zatvorena je za gledatelje te se od tada ne koristi. Stadion je nastavio služiti kao dom Dinama i mjesto odigravanja utakmica hrvatske reprezentacije, ali s dodatno smanjenim kapacitetom i brojnim infrastrukturnim ograničenjima.

To je bio još jedan pokazatelj da nastavak parcijalnih ulaganja ne može dugoročno riješiti problem. Maksimir nije imao samo problem s izgledom nego i s funkcionalnošću, sigurnošću i infrastrukturom potrebnom za organizaciju velikih međunarodnih utakmica.

U međuvremenu su se sve češće spominjale mogućnosti gradnje potpuno novog stadiona. Ključno pitanje više nije bilo kako dovršiti radove započete devedesetih, nego kako srušiti postojeći Maksimir i na njegovu mjestu izgraditi suvremeni nogometni objekt.

Nakon 27 godina riješen spor s Crkvom

Jedna od najvećih prepreka za izgradnju novog Maksimira bio je imovinskopravni spor sa Zagrebačkom nadbiskupijom. Spor oko zemljišta trajao je od 1997. godine, a riješen je tek u veljači 2024., kada su Vlada, Grad Zagreb i Zagrebačka nadbiskupija potpisali sporazume kojima je otvoren put novoj gradnji.

Nadbiskupija je odustala od zahtjeva za povrat zemljišta na kojem se nalazi stadion, a zauzvrat je dogovoreno da će dobiti deset drugih lokacija u Zagrebu za gradnju crkvenih objekata. Time je uklonjena prepreka koja je desetljećima pratila sve ozbiljnije planove za novi stadion.

U veljači 2025. napravljen je još jedan važan korak. Vlada i Grad Zagreb potpisali su sporazum prema kojem će ravnopravno financirati izgradnju novog stadiona, u omjeru 50:50. Procijenjena vrijednost samog stadiona iznosi 175 milijuna eura bez PDV-a, dok se s uređenjem okoliša, pomoćnim terenima i garažom ukupna vrijednost penje na oko 205 milijuna eura bez PDV-a.

Novi Maksimir trebao bi imati približno 35.000 natkrivenih mjesta i zadovoljavati najviše UEFA-ine standarde. Za razliku od brojnih ranijih prijedloga, ovaj projekt ima dogovoren model javnog financiranja, riješeno zemljište i konkretan plan provedbe.

Dinamo će se preseliti u Kranjčevićevu

Važan dio cijelog projekta jest i izgradnja stadiona u Kranjčevićevoj ulici. On će imati 11.163 natkrivena sjedeća mjesta, a planirano je da postane privremeni dom Dinama dok se ruši stari i gradi novi Maksimir.

Radovi u Kranjčevićevoj već su u završnoj fazi. Prema posljednjim rokovima, građevinski radovi trebali bi završiti do 1. prosinca ove godine, a sve ugovorne obveze do početka veljače 2027. Preseljenje Dinama na Trešnjevku predviđeno je za ožujak 2027.

Vrijednost tog projekta iznosi 38,15 milijuna eura bez PDV-a, odnosno oko 47,69 milijuna eura s PDV-om. Financira ga Grad Zagreb.

Završetak Kranjčevićeve omogućit će početak uklanjanja postojećeg Maksimira. Prema sadašnjem planu, rušenje bi trebalo započeti 2027., gradnja novog stadiona 2029., a dovršetak se planira oko 2030. godine.ž

Odabrali su pobjednika natječaja, a onda su počeli problemi

U ožujku ove godine raspisan je međunarodni arhitektonsko-urbanistički natječaj za novi stadion Maksimir i sportsko-rekreacijski centar Svetice. Pristiglo je 88 radova iz više od 20 zemalja, a krajem rujna predstavljeno je pobjedničko rješenje.

Pobijedio je talijanski arhitektonski studio VG13 Architects Studio Associato iz Milana, iza kojeg stoje arhitekti Tommaso Fantini i Alberto Rossi. Njihov je projekt ocjenjivački sud izabrao kao najbolje rješenje za budući izgled stadiona i okolnog prostora.

Međutim, ubrzo su se pojavili novi problemi. Na rezultate natječaja stigle su tri žalbe. Jednu je podnijelo Ministarstvo gospodarstva, drugu nizozemski arhitektonski ured de Architekten Cie., a treću zajednica koju čine londonski ZHA Architects Limited, poznati ured Zaha Hadid, i zagrebački UPI-2M.

Ministar gospodarstva Ante Šušnjar obrazložio je žalbu tvrdnjom da postoje ozbiljne indicije da pravila natječaja nisu jednako primijenjena na sve sudionike. Ministarstvo smatra da pobjednički rad odstupa od pojedinih bitnih uvjeta i traži poništenje odluke o rezultatima te ponovno ocjenjivanje radova. Ako to ne bude moguće provesti na način koji jamči ravnopravnost natjecatelja, traži i poništenje cijelog natječaja.

O zakonitosti postupka odlučuje Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave (DKOM). Ona je 20. listopada donijela privremenu mjeru kojom je Gradu Zagrebu zabranila pregovore s pobjedničkim arhitektonskim studijem do donošenja odluke o žalbama.

To ne znači da je natječaj poništen niti da je utvrđena nepravilnost, ali znači da Grad zasad ne može nastaviti s ugovaranjem projektiranja. Time je projekt, nakon što je napokon dobio pobjedničko arhitektonsko rješenje, ponovno naišao na prepreku.

Devetnaest godina kasnije stadion još čekamo

Kada smo u listopadu 2007. pisali o nevjerojatnoj cijeni Maksimira, stadion je već deset godina bio nedovršeno gradilište. Tada se govorilo o njegovu završetku do 2011. godine, višemilijardnim ulaganjima i objektu koji bi trebao biti među najboljima u Europi.

Devetnaest godina kasnije jasno je da od tih planova nije bilo ništa. Maksimir nikada nije dovršen, a novac uložen u njegovu rekonstrukciju nije donio stadion kakav Zagreb i Dinamo trebaju.

Danas ipak postoje važni pomaci kojih ranije nije bilo. Riješen je dugogodišnji spor oko zemljišta, Grad i država dogovorili su financiranje, gradi se zamjenski stadion u Kranjčevićevoj, a izabrano je i arhitektonsko rješenje novog Maksimira.

No najnovije žalbe podsjetnik su na dugu povijest neostvarenih obećanja i administrativnih problema koji prate ovaj stadion. Zagreb je tijekom proteklih desetljeća dobio niz projekata, rokova i obećanja, ali ne i dovršen Maksimir.

Prije 19 godina pitali smo se kako nedovršeni stadion može biti toliko skup. Danas je pitanje jednostavnije: hoće li Zagreb nakon gotovo tri desetljeća konačno uspjeti srušiti staro maksimirsko ruglo i na njegovu mjestu izgraditi stadion koji neće ostati samo još jedan projekt na papiru?