HAJDUK je na Poljudu doživio debakl. Rijeka je u Jadranskom derbiju slavila s visokih 0:4 i rasplamsala borbu za drugu poziciju na ljestvici i plasman u kvalifikacije Lige prvaka. Koliko god poraz bio bolan i ružan, on je najbolje što se Hajduku moglo dogoditi.

Više nema skrivanja

Prije samo nekoliko tjedana Gorica je svladala Hajduk dva puta u samo nekoliko dana. Ta utakmica ostala je upamćena po "sastanku" Torcide i ekipe nakon susreta, na kojem su se Hajdukovoj momčadi nabrojali svi grijesi i sankcije koje mogu očekivati. Prije tjedan dana Hajduk je izvukao bod na Maksimiru, a Torcida je pljeskom pozdravila svoju momčad. Već se tada vidjelo da nešto u tom scenariju ne štima. Hajduk je odigrao vjerojatno najslabijih uvodnih pola sata u modernoj povijesti derbija i samo zahvaljujući ludoj sreći nije na poluvrijeme otišao s četiri komada u svojoj mreži. Damir Burić se još jednom provukao, protivno logici igre koju je Hajduk nastavljao prikazivati. Kratkotrajna iluzija prenijela se i na početak utakmice s Rijekom kada je Hajduk pritisnuo gosta, ali sada je ta iluzija konačno skršena.

Damir Burić na klupi Hajduka je četiri mjeseca, a novu šansu dobio je zahvaljujući ispadanju Bijelih od Gzire, što je kiks kakvog trener Oreščanin nije mogao preživjeti. U ta četiri mjeseca, igra Hajduka postajala je sve gora i gora, dok na kraju od nje nije ostalo baš ništa. Ne postoji nijedan segment igre u kojem Burićeva momčad u kontinuitetu zaslužuje prolaznu ocjenu i nijedan igrač pod njegovim vodstvom ne pokazuje znakove napretka. To nije realna Hajdukova slika. Momčad za koju igraju Nejašmić, Caktaš, Jairo i Jradi miljama je kvalitetnija od donjeg dijela HNL-a (čemu i duguju boravak pri vrhu tablice), a početna postava talentiranija je od one koje imaju Osijek i Rijeka. 

Hajduk je i u ovoj utakmici mogao do pozitivnog rezultata. Jedna od dvije vratnice na početku susreta mogle su odsjesti u mreži, kao što je i Rijeka mogla pokloniti izjednačujući gol na način na koji je Hajduk njima poklonio drugi koji je i riješio susret. Srećom po Hajduk, to se nije dogodilo. Iluzije više nema ni među najvećim optimistima, a gnjev koji ovakva igra generira među navijačima učinio je Burića i Hajduk toksičnim spojem. Uz sve razumijevanje pritiska i stresa kojem je izložen trenerski posao, više ne postoji scenarij u kojem će ova priča imati sretan završetak.

Svatok je omiljeni Burićev playmaker

Bilo bi pogrešno u analizi utakmice naglasak stavljati na tri Rijekina gola pri kraju susreta ili individualne greške koje su im prethodile. Takvi golovi posljedica su Hajdukove jurnjave, manjka koncentracije i umora, ali nisu pretjerano bitni. Bitno je 80 minuta horora koji su im prethodili.

Hajduk od igre nije imao baš ništa. Hamza i Nejašmić su teško nalazili loptu protiv Čolaka i Andrijaševića koji su pokrivali linije dodavanja prema njima, što je primoralo Caktaša da se dublje spušta po loptu, ali je bilo vidljivo koliko je takav manevar plod nemoći. Sva tri Hajdukova vezna igrača često su se nalazila u istoj liniji, bez ikakve mogućnosti da prime loptu, povežu redove i prenesu je u napad. Sva bezidejnost Hajdukove igre u posjedu najbolje se vidi kada se promatra koliko malo Jairo, Jradi i Edouk rade bez lopte i koliko im je nejasno gdje bi se u odnosu na loptu trebali pozicionirati. 

Takva postavka ponovno je rezultirala time da igru vode Hajdukovi stoperi, u ovom slučaju Svatok. Nedopustivo je da pored tri igrača koji su sposobni kreirati igru iz dubine terena, teret organizacije napada počiva na dijagonalama stopera koji je loš u igri na lopti. Situacije u kojima su se Hajdukovi bočni igrači dignuli visoko dali su Bijelima samo varljivi višak u tom dijelu terena - lopta i dalje nije imala koridor kojim bi mogla tamo stići. 

Ono što je uistinu tužno za Hajduk je to da Rijeka nije odigrala briljantnu utakmicu. Solidna igra bila je dovoljna da zaustavi momčad bez ideje, smisla i ritma.

Rožman je upotrijebio poznati recept za derbi

Rijeka je i pod Kekom i Bišćanom imala sličnu strategiju u derbijima na Poljudu kao i na ovom susretu. Srednji blok posložen u 4-4-2 formaciju bio je jako kompaktan, a odgovorna igra krila u obrani dodatno je otežala Hajdukove napore da preko bekova ugrozi suparnička vrata. Ofenzivno, Rijeka je čekala da se Hajduk ponudi jer momčad koja ima loptu, a ne zna što bi s njom idealna je momčad koju se može prevariti kontrom.

Rijeka je svoje šanse i dočekala. Brzi i direktni napadi s izvlačenjem Čolaka iza leđa Hajdukovim bekovima donijeli su pet ili šest situacija u kojima su s tri ili više igrača napali Hajdukov šesnaesterac. Pozitivan rezultat iz prvog dijela i Hajdukova nemoć nisu Rijekine igrače udaljile od početnog plana. Kako je vrijeme odmicalo, postajalo je jasno da će Rijeka dobiti šansu da prelomi susret. Tu šansu je iskoristila, a onda već nokautiranom protivniku zadala dva udarca za izjednačenje rekordne pobjede na Poljudu.

Za razliku od domaćih igrača koji su tumarali terenom, svaki gostujući igrač je od prve do zadnje minute slijedio zadatke koji su jasno pripadali istoj ideji. Ta ideja je bila jednostavna pa i predvidljiva, ali nevjerojatno efikasna i za to Rožmanu treba čestitati. Pobjeda na Poljudu nije samo rezultatski bitna, ona Rijeci daje i veliki psihološki zamah u borbi za drugu poziciju koja bi u ovako turbulentnoj sezoni bila sjajan plijen.