Foto: Hina, Index / D.R.

ODRADIO je epsku utrku i u fotofinišu izgubio prvo mjesto za pet tisućinki sekunde, no ovo je prilika kad je je ispravno kazati da imamo srebro zlatnog sjaja. Ono što je Damir Martin odradio u posljednjih 300 metara skif utrke na olimpijskoj stazi Lagoa da Tijuca u Rio de Janeiru ući će u anale hrvatskog sporta i svjetskog veslanja, a njegov nastup pred novinarima, nakon što je jedva ostao pri svijesti od umora, trenutak je koji se zauvijek pamti i doživi jednom ili nijednom u životu. Svi novinari u mix zoni plakali su s njim i još uvijek plaču dok šalju svoje izvještaje. Martin je ispred nas doživio trenutak katarze, a da biste to shvatili trebate znati što je sve u karijeri prošao i u kakvog je čovjeka i sportaša izrastao. A prošao je izbjeglištvo i rat koji su razdvojili njegovu obitelj, živio u besparici, pa preživio raspad srebrnog četverca iz Londona i odlučio krenuti sam, u disciplini u kojoj opstaju samo najveće face i u sportu koji je brutalan. I koji nije mali sport. Zaliječio je ozljedu donjeg dijela leđa za koju njegov kondicijski trener Pero Kuterovac kaže da je mogla značiti kraj karijere.

"Danas je on najpripremljeniji sportaš Hrvatske. Iznimno sam ponosan što sam trener takvog momka", kazao nam je Kuterovac koji je besplatno radio s Damirom dok ovaj nije imao prebijene pare. Za medalju se spremao na Ramskom jezeru, gdje su mu društvo pravile samo časne sestre iz obližnjeg samostana. Sa zaraslom bradom, bez ekipe u čamcu da vikne - Finiš, sad ili nikad, u liniji s najvećim svjetskim facama. Iz jedne male, po mnogočemu skromne Hrvatske.
Bila je još samo jedna takva i gledala je ovu utrku s tribine. Morala je i Janica pustiti suzu zbog ovog normalnog, skromnog momka.

"Ma kakvo zlato. Olimpijska medalja u ovoj disciplini... Ne znam koliko se zemalja u svijetu može pohvaliti s tim, a kamoli sportaša. Nisam mogao veslati protiv većih legendi, a za olimpijskim pobjednikom zaostao sam dva milimetra. Moglo je biti i bolje da je on slabiji. Ja sam dao stvarno, stvarno sve od sebe"

Vodio je 1300 metara, a potom je Novozelanđanin Drysdale Mahe, branitelj naslova, otišao za pola čamca naprijed. Posljednjih 250 metara gledali smo dramu, Martin je iz sebe izbacio sve. Kasnije nije razmišljao o ona dva milimetra.

"Znate, sretan sam što sam živ", pokušao je prenijeti dio svojih emocija.

"Počeo sam fantastično. Vidio sam kasnije kako me Drysdale prolazi, trećih 500 metara bio je njegov dio. Držao sam ga samo u dužini čamca i gledao gdje je četvrti, samo da ostanem u borbi za medalju. I prije utrke zacrtao sam da na 500 metara od cilja krećem s ubrzavanjem, a posljednjih 300 metara krećem kao da je zadnje u životu. Rekao sam Novozelanđaninu nakon trke: Ovu ćeš medalju zapamtiti. Nadam se da mu je posljednja zlatna. Neka je dobro zapamti"

"Nisam znao kako se zovem, čekao sam rezultat da dobijem barem neki podatak o sebi"

Sjedio je u čamcu i čekao rezultat fotofiniša.

"Glava je tu, tijelo ne sluša. Nisam imao daha, uši su mi začepljene još uvijek, čujem sam sebe unutra. Neki tlak valjda. Nisam se mogao sjetiti vlastitog imena. Čekao sam rezultat da dobijem barem neki podatak o sebi. Uh, drugi sam, to znači da imam još puno toga za pokazati u karijeri. Presretan sam, nisam mogao vikati od sreće kada je utrka završila, da sam mogao vikao bih"

Izgledao je poput nekog rokera zalutalog u ovaj gospodski sport. Možemo li ga tako nekako opisati, pitali smo. Tada se slomio. Tko zna što mu je sve prošlo kroz glavu.

"Ja sam... A Damir, ja sam Damir", rekao je.

Suze su samo jače tekle dok je govorio o svom timu.

"Pero kaže da čarobnjak nikada ne kasni, uvijek dođe na vrijeme. Poseban smo tim. Srećko je čarobnjak svoje vrste, jako ga malo ljudi razumije, a ja sam jedan od rijetkih. Predao sam mu se potpuno. Pero također, što više kontra sistema, to smo jači. Što nas više gaze, mi smo jači. To je naš put"

Kotejebeći tim

Sada je već jecao.

"Trener je vjerojatno tamo negdje... Od drugog mjeseca u planu priprema mu piše da 13. kolovoza u toliko i toliko sati sjedi, pije pivo i gleda hrvatsku zastavu. Zaista imam tim čarobnjaka. Ivan Golubiček pripremao me za svaku utrku, svaki trenutak je bio uz mene. Pero je brutalan motivator, sto posto sebe je dao. Kada nisam imao novaca da ga platim rekao je, dođi, trenirat ću te, ti si moj. Trenirao me kao klinca na plivanju. Jeben smo tim. Nemojte baš tako napisati. Igor Čerenšek i Ana Kotzmuth bili su zaduženi za mentalne pripreme, oni su me naučili da ne respektiram nikoga, jer veslam protiv svojih idola. Imamo taj jedan kotejebeći stav. To možete napisati slobodno"

Publika ga je ispratila ovacijama, dok su i nama novinarima kolege prilazile stisnuti ruku. Poseban moment.

"Uh, kakav je to trenutak bio. Zahvalan sam publici, inače nemamo priliku veslati pred toliko ljudi. I to me podignulo"

Dao je sve od sebe. I to konačno ne zvuči kao fraza

Ovaj dan sigurno je tijekom priprema u glavi skicirao milijun puta.  Kako će proslaviti?

"Idem popiti ovu vodu do kraja i sjesti u čamac. Istina, milijun puta sam zamišljao ovaj dan, posebno posljednjih tjedan dana. Mentalna priprema bila je vrhunac svega. Ovo se ne može izdržati ako si mentalno nespreman. Ovo je početak sredine. Početak jednog lijepog nastavka karijere. Dao sam sve od sebe"

Pogledajte fotografiju na vrhu, ako ne vjerujete da konačno nije zvučalo kao fraza.