U SURADNJI s Yugopapirom donosimo tekst o legendama Hajduka. 

Uspomene trojice veterana: barba Luke Kaliterne, Lea Lemešića i "Lije" Frane Matošića:

- Split je bija mala varoš težaka i ribara a dica su odila vanka na študije, u Prag. Pokonji mi brat i još niki donili su prvi fuzbal...

Sjedimo pred kavanom "Bellevue". Sparno je. Sunce se popelo na zenit i nebo izgleda kao neka sivkasto-plava maglica, ali more svejedno ima onu divnu plavu boju što je ima samo Jadran uz ovu obalu...

- ... bili smo mala varoš, e! Imali smo oduvik Marjan, feštu svetog Duje i "Ajduka"...

Ne razumijem zašto uvijek u novinama piše "Hajduk" kad Luka Kaliterna i svi stari koji su osnovali klub govore (i misle) "Ajduk"?

- A more, barba Luka? - pitam Kaliternu.

- More ima i u Makarskoj - javi se Frane Matošić.

- Mući, Frane, vako more nije nigdi...

Barba luka ima čelo pomorca

Gledam lice Luke Kaliterne. Barba Luka ima čelo pomorca i kuštravu, oporu sijedu kosu koja raste kao grm. "Hajduk" (eto i ja govorim "Hajduk") slavi ove godine zlatni jubilej. U taj jubilej barba Luka je utkao i svojih pedeset godina. Od onih mladića koji su 1911. godine počeli trčati za "fuzbalom" na igralištu kod plinare živ je još barba Luka i još jedno sedam-osam, najviše deset njih.

Prije toga se u Splitu igralo "kende". Nisam nikad prije čuo za tu igru. Kažu da je bila slična nogometu, ali se umjesto lopte igralo šeširom koji se također udarao nogama.

- Šta je najviše držalo "Hajduka" u ovih pedeset godina?

- Dišpet - smije se barba Luka - Pa mi smo "Ajduka" i osnovali za inat!

Tako stoji i zapisano: grupa splitskih studenata, koji su studirali u Pragu i tamo se oduševili nogometom, osnovala je 1911. godine Hrvatski sportski klub. Ime su mu dugo tražili. Predlagalo se ime "Borac", "Uskok", tražila se simbolika, jer je klub morao buditi i čuvati nacionalni duh, a protiv austrougarskih i talijanskih utjecaja.

Grb je bio od crvene, bijele i plave boje s crveno-bijelim šahovskim poljem u sredini. Stari profesor Barač predloži ime "Hajduk" kao simbol dugogodišnje borbe naših naroda protiv osvajača. Prvu utakmicu novi klub je odigrao 11. lipnja 1911. Protivnik mu je bio mjesni protalijanski "Calcio". Pobijedio je "Hajduk" sa 9:0!

Evo prve postave: Josip Buchberger, Josip Namar, Zvonimir Murat, Ivan Tudor, Ermenegild Rosseg, Vilibald Zupa, Antun Leway, Božidar Šitić, Šime Raunig, Božo Budar i Božo Nedoklan. Prvi gol je postigao Raunig. Govori se, a tako piše i u almanahu koji je štampala uprava kluba u povodu četrdesetogodišnjice, da je gol postigao koljenom. Ali istini za volju treba slušati svjedoke koji se još živo sjećaju toga događaja:

- Neka mi barem sad priznaju da ga nisan zabija kolinon, vengo nogon, kako triba - pomalo se ljuti danas sijedi i koštunjavi starac šjor Šime Raunig.

- Istina je - smije se barba Luka toj šali koju su izmislili prije pedeset godina. - Šime je zabija ispravnin šutom livon nogon gol. Sićan se ka danas...

Ali ta velika pobjeda kao da je bila neka vrst obaveze što ju je splitska nogometna publika nametnula igračima svih sljedećih "Hajdukovih" generacija. Splićani su zavoljeli nogomet. Donosili su stolice iz kavana i stavljali daske na burad od piva, polijevali igralište da se ne diže prevelika prašina, dizali buku do neba, ali su tražili da "Ajduk" bude "najbolji na svitu."

Nisu se usuđivali izaći iz vlaka kad bi izgubili utakmicu

Pedeset godina kočoperili su se ljubimci ribarskog i težačkog grada po Rivi i Pjaci kada god bi pobijedili. Pedeset godina skrivali su se ti kršni mladići svih splitskih generacija, bježali oko igrališta i nisu se usuđivali izaći iz vlaka kad su dolazili poraženi. Peron i Riva uvijek su dočekivali "Hajduka" kad se vraćao; čekali su ga ili poklicima i glazbom ili posprdnim šalama i - pomidorima (rajčicama)!

U vrijeme prvog svjetskog rata klub su rasformirali Austrijanci. U drugom ratu to su učinili Talijani.  Dva puta po četiri godine igralište kod plinare je bilo pusto, bez galame: bez pjesme i zvižduka.
Na imenu "Hajduk" nema ljage! Nema sjene! Ruku na srce, "Hajduk" nije samo sportski klub!

Ljudi koji vole nogomet znaju da je 1944. na oslobođenom teritoriju formirana jedna mala partizanska jedinica od igrača partizana, Splićana, koje su sakupljali po raznim partizanskim brigadama i odredima u Bosni, Crnoj Gori, Dalmaciji... Opet su se našli okupljeni braća Matošići, Kokeza, Kaliterna, Lemešić, Bakotić, dr Šime Poduje, Benčić, Rodin ... sada pod imenom "Hajduk NOVJ"...

Navijači koji vole raritete znaju ili se sjećaju da je mali grad Split dao deset igrača za jedan nastup naše državne reprezentacije. Bilo je to 1924. godine.

Dvadeset godina kasnije taj isti klub daje kompletnu momčad koja nastupa kao reprezentacija NOVJ-e protiv vojničke reprezentacije Velike Britanije. Bilo je to u Bariju 23. kolovoza 1944. Na igralištu se našlo preko 50.000 gledalaca. Pričaju da je više od hiljadu kamiona prebacivalo vojnike i ostale sportaše i promatrače te utakmice.

Na počasnom mjestu se vijorila zastava Nove Jugoslavije i 50.000 boraca je stajalo mirno kad se prvi put na sportskom susretu svirala himna "Hej Slaveni!"

Dobrovoljni doprinosi koji su se sakupljali od prisutnih bili su namijenjeni Londoncima unesrećenim od nacističkih letećih bombi i ranjenim partizanima.

Na dan oslobođenja Splita igrao je "Hajduk NOVJ" opet u Bariju, ovaj put protiv reprezentacije RAF-a. Plakali su od sreće i nostalgije.

3. studenoga iste godine ponovo plaču. Ovaj put na brodu koji plovi u oslobođeni Split.

Potkraj rata "Hajduk" je opet na turneji. Nastupa i u Beirutu protiv reprezentacije francuske armije. Visoki francuski oficiri su predali igračima nakon utakmice plaketu koja im je dala pravo da nose ime "Počasna ekipa Slobodne Francuske".

Godine 1945, nakon svršetka rata, momčad "Hajduka JA", ispunivši časno svoj zadatak, bila je demobilizirana i odlikovana Ordenom zasluga za narod II reda.

Legende ispričale kako su se družile

Eto kratke povijesti, zapravo sličica iz povijesti. Čini mi se da je "Hajduk" toliko popularan da to sve svi znaju. Kada smo odlučili da kao redakcija uzveličamo "Hajdukov" "zlatni pir" te da najboljem strijelcu njegova turnira dodijelimo pokal redakcije "Globus", i kada smo zaključili da jedan svoj broj dobrim dijelom posvetimo ovom značajnom jubileju, dvoumio sam se o čemu pisati.

Što se zna, a što se još ne zna o "Hajduku"? Odlučio sam se možda za najjednostavnije: da zamolim tri istaknuta "Hajdukova" člana iz tri najjače generacije - Luku Kaliternu, Lea Lemešića i Franu Matošića - da čitaocima "Globusa" ispričaju neke zgode ili možda, recimo, najsmješnije situacije u kojima su se našli igrajući za svoj klub.

- Godine 1923. - priča barba Luka - išli smo na prvu turneju. Vodio sam svoje "tiće" a predsjednik kluba je bija neki dr Grgin ča je zna držati lipe govore. Govorija je ka da piše i moglo se odmah sve štampati. Nije se tija složit s tin puton, jer da je momčad još puno mlada. A ja san mu reka da mi gremo. On me: "Ko ste to vi koji grete?" A ja san odgovorija: "Mi igrači, mi "Ajduk". A vi nan morete održat govor, ako vas je voja, na rastanku."

I krenuli su nekakvim brodom koji je u Genovu vozio tupinu. Danas se barba Luka smije:

- Vidite koliko je to uvik bilo sve za dišpet.

Pobjeđivali su sve odreda dok se nisu namjerili na vrlo prgavu momčad prvaka Sjeverne Afrike "Blida". Na utakmici je došlo do nereda. "Blid" je vodio sa 1:0 do pred sam kraj igre. Tada je došlo do meteža u kojem je netko udario jednog našeg mladića pa se u gužvu umiješao barba Luka i prekinuo utakmicu. Organizatorima to nije bilo po volji. Počela je tučnjava. Odjednom se u taj metež umiješao neki kapetan francuske vojske, izvukao sablju i povikao na našem jeziku:

- Drž'te se, naši!

Sablja je odlučila. Domaćini se razbježali. Pokazalo se da je to bio oficir Legije stranaca, inače porijeklom Ličanin. A kad su "hajdukovci" htjeli napustiti teren, ovaj opet izvadi mač i viknu:
- Ulazite u igralište, zastava vas naša gleda! Zar ćete dopustiti da rezultat ostane jedan nula za njih?!

- I ušli smo, gospe mi - smješka se starac - ušli i taman izjednačili kad je sudac odsvira kraj.

Pod starom murvom slušam kako dr Šime Poduje kori jednog mladića zato što nije nastupio s juniorima na turniru "Kvarnerska rivijera". Šjor Šime kori, a mladić - neću mu reći ime - odmahuje rukom:

- A tako? Ja da igran, je li, barba Šime? A ča je "Ajduk" učinija za me? Ča su mi dali?

- Nemoj tako govorit ispod ove murve - gotovo patetično prijeti doktor Šime. - Još si mlad i ne znaš...

- A što ne znam! - odmahuje ljutito junior.

Tri metra dalje barba Luka, opkoljen slušaocima kao guslar i narodni tribun, priča najpotresniju priču iz nogometa koju sam ikada čuo:

- E, Gazdić ... Zvali smo ga Janjčić, jer je imao kosu ricastu ka janje. Od njega san ja naučija svu furbariju fuzbala. Dava je gole tako da bi se golman bacija u jedan, a balun je iša u drugi kantun... Da, pokonji Janjčić! Bija je najbolji od svih igrača. Ali onda niko u "Ajduku" nije moga radit ča je tija, vengo ča je tribalo. Janjčića smo bili izbacili iz kluba...

Nije želio sjediti s ostalim igračima

"Hajduk" je došao u Zagreb i izgubio utakmicu od "Građanskog" sa 2:0. Bilo je to 17. svibnja 1919. Prije utakmice netko je došao i optužio Gazdića da šuruje s navijačima "Građanskog". Za nesreću, Gazdić se nešto kočoperio i nije htio sjediti za vrijeme objeda prije utakmice s ostalim igračima, nego je sjeo za stol s nekim nepoznatim čovjekom.

- Reka san mu ja - sjeća se Kaliterna - da dođe za naš stol. Nije tija. Zva san ga dva puta, ali nije doša. Utakmicu smo izgubili. Dušu bi ogrišija da kažen da je Janjčić bija za to kriv, ali u onon jidu a i zbog neposlušnosti istirali smo ga iz kluba, iako je bija naš najbolji igrač svi vrimena...

- Nisan ga vidija poslin te utaknice dugo vrimena. Čuja san da je bija otiša u Beograd ili Sarajevo. Ali prid revanš sa "Građanskin", dok san poliva plac vodon, doša je on, Janjčić. Već je bi bolestan, mršav. Pita san ga ča je doša. Reka je: "Zar mi neš dat, da igran sutra makar deset minuti?" Vidija san da je slab i zna da boluje od sušice. Bilo mi ga je puno ža. Reka san mu da je bez kondicije. A on će: "Moraš me pustit barem deset minuti, duša me boli... Moran dokazat da nisan bija kriv..." Igra je cilu utakmicu. Zabija je gol: Vrđuka je išla u jedan kantun, a balun u drugi. Bija je tako sritan. Dobili smo sa 2:1. Posli šest miseci Janjčić je umra... Niko ga nije zaminija.

Doktor Šime Poduje nije uspio dokazati onom junioru da je morao nastupiti na turniru u Rijeci.

- Kako se vrimena minjaju - uzdiše barba Luka.

- Rekli smo da ćemo pričati o smiješnim uspomenama.

- A, evo još ova! Godine 1923. išli smo na Sušak. Pošli smo sa mladom momčadi. Kad smo se iskrcali, izašli prida me njiovi iz uprave i kažu: "To su dica. To mi nećemo plaćat!" A ja san reka: "Ako izgubimo, nećete platit ništa". Ali smo ih tukli sa 6:0. Zvali su mene da sudin. Reka san da ću sudit, ali ako mi bilo ko nešto osuje ili stane vriđat, da ću prikinit utaknicu. Jer, znate, ja san uvik fuzbal smatra za jednu lipu dičju igru, bez puno filozofije, i nisan volija kad se suje i vriđa zbog igre. E, i tako vodimo mi četiri prema ništa, a ono meni niki iz publike osuje nešto. Omar san prikinija igru.

Kasnije se ispostavilo da je to psovao predsjednik sušačkog kluba. Barba Luka je tražio da se predsjednik izbaci iz igrališta ili neće dopustiti da se igra nastavi.

- Pa ovo je njegovo igralište! - javi se jedan član uprave.

- Još gore! - razljuti se barba Luka. - Zove me u svoju kuću, a onda me vriđa.

Nije bilo druge: predsjednik kluba domaće momčadi sačekao je kraj utakmice u najbližem bifeu.
Leo Lemešić je završavao jedan od prvih treninga s prvom momčadi otkad je zamijenio Ćirića, Umoran, zabrinut (kako je to teško biti Splićanin, a biti odgovoran za "Hajduka"!) sjetio se najsmješnije ali i vrlo škakljive anegdote iz onog doba dok je kao igrač "majstora s mora" nastupao na turneji po Južnoj Americi. Igrali su u Peruu, a tamo je upravo u to vrijeme bila izbila revolucija.

- Sjećam se, priča Leo, policija je postavila mitraljeze na kornere i okrenula ih prema gledalištu. Kragić je izvodio kornere, ali nikad tako neprecizno kao taj dan kad je morao prići mitraljezima. Danas mi se to čini smiješno, ali onda...

- Usput, što očekujete od ovogodišnjeg prvenstva?

Satima sjedili na zidiću i dogovarali se

- Želja mi je da probudim u igračima onaj duh koji je vodio nas u prijašnjim generacijama. Znate, onda je "Hajduk" bio i onaj čistač cipela s Rive, kolporter, član uprave, aktivni igrač i domaćice na pazaru. Na ovom zidiću ispod murve sjedili smo sate i sate prije utakmice, dogovarali se, čistili kamenčiće s igrališta i bojali se izaći iz doma nakon izgubljene utakmice. Čekali smo noć. Riva nam se rugala kao da smo neprijatelji grada.

- Ljute li se još uvijek navijači kad "Hajduk" izgubi utakmicu? - pitam Franu Matošića dok se vozimo njegovom vespom od "Hajdukova" doma prema Rivi.

- Ča bi se ljutili navijači kad se ne jute igrači?

Frane odlazi. To je tema dana u Splitu. Frane je, može se slobodno reći, jedna od "Hajdukovih" legendi. Gledam mu ruke na volanu; na lijevoj prsten s "Hajdukovim" grbom.

- Zašto si dobio ovaj prsten? - pitam.

- Za ijadu utakmica! - dovikuje mi kroz vjetar.

- Zar si odigrao hiljadu utakmica samo za "Hajduk"?

- Ijadu i devetnaest ili ijadu i dvajest i jednu, ne sićan se. Nakon ijadu san prista brojiti.

- Je li istina da se prije putovalo bez spavaćih kola?

- Nama nisu tribala. Na odlasku iz Splita nismo spavali, jer smo se dogovarali po cilu noć ča ćemo i kako ćemo. Poslin utakmice nismo spavali, jer smo se svađali.

- Nakon poraza?

- I nakon pobide. Svađali smo se, jer se uvik moga zabit još koji gol, a poneki nije tribalo primit.

- Je li bilo mnogo povreda? Mislim, je li se igralo oštrije nego danas?

- Mi smo osvojili prvenstvo sa 13 igrača. Bila je sramota biti slab. Sićan se da je Božo (Broketa) sam sebi skinija gips, jer nije ima ko nastupit.

- A premije?

Čekaj da zaključam motor...

Tu se Frane počeo smijati:

- E, to ti je smišno. Samo čekaj da zaključan motor. Igrali smo u Kruševcu. Obećali su nam premiju 600 dinari po golu. Dali smo 6 goli a oni u upravi nisu imali toliko penezi pa su nan dali po 300 dinari. Ko bi se jutija kad smo svi znali da je i to ispraznilo kasu, aj k vragu i sirotinja!

- Neka uspomena iz inozemstva?

- Aha, došli smo u Mar de platu u dvi grupe sa dva eroplana. U zadnjoj grupi smo bili ja, Vukas, Andrijašević i dvojica iz "Vojvodine": Rajkov i Milovanov. Kad smo došli, rekli su nan da tu blizu ima ustaša. Bili smo umorni i omar smo išli spavat. Odjednom, taman smo bili zaspali, počelo puškaranje, eksplozije, trčanje po našem krovu i onda kroz fumar (dimnjak) upade u sobu jedna boca zapaljene benzine. Znali smo, to nas ustaše napadaju. A kad su počeli bižat, a mi za njima. Trči, trči i uvatimo - Kokezu, Božu, Ivu Radovnikovića, aj k vragu!

- Zbog čega ste na turneje uvijek išli najviše u dvije grupe, uvijek pjevali i svađali se? Što vas je toliko sjedinjavalo?

- Rat. Onaj pravi i onaj koji smo mi vodili protiv svakoga ko nan je sta na put između nas i gola.

Uđosmo među stolove kavane "Bellevue". Kažu da pred tu kavanu najrjeđe dolaze furešti (stranci). Zato je tu uvijek mnogo Splićana. Razgovor se poveo oko nastupajućih splitskih ljetnih priredaba. Onda jedan osamljeni glas poče kritizirati cijene na pazaru. A tada samo jedan spomenu "Ajduka" i svi prihvatiše.

Split i "Ajduk". Opet se pitam zašto "Hajduk? To samo mi furešti govorimo.

Napisao: Antun Vrdoljak (Globus, 1961.)