Jer dok se Szalai posljednjih 18 mjeseci njegove jalovosti sa čežnjom svakodnevno sjećao 12. prosinca 2014., kada je kao napadač Hoffenheima u 66. minuti zabio za vodstvo njegove momčadi 2:1 protiv Eintrachta, a na kraju utakmice stigao je i namjestiti Robertu Firminu za pobjedu 3:2, nakon čega je potonuo u jednu od najduljih kriza poznatih strijelcima i praktično izgubio pravo da ga se titulira kao "golgetera", posljednji put kada je Mađarska postigla gol na Europskom prvenstvu pamte samo najstariji stanovnici te države.

 

 

Prašnjave povijesne knjige otkrivaju da je to čudo neviđeno već 43 godine i 362 dana, otkako je u 53. minuti utakmice za treće mjesto na Euru 1972, Lajos Kű postigao gol iz penala u porazu od Belgije (1:2) nakon čega je Mađarska za idući nastup na EP-u morala čekati do sada, kada gospodin Kű ima 68 godina, 40 više od Szalaija.

 

On je u međuvremenu promijenio klub, ali je i u Hannoveru, gdje je početkom godine potjeran na posudbu, nastavio neuspješno glumiti strijelca, pa ničim nije pridonio neuspješnoj borbi privremenog kluba za opstanak u prvoj Bundesligi, tako da je Szalai sezonu dočekao u uvjerljivo posljednjem klubu na tablici.

 

 

Osim na dnu Bundeslige i golgeterske forme, Szalai ne samo da je obitavao u istom dijelu eruopskog nogometa s reprezentacijom Mađarske, nego je zbog sukoba s izbornikom Attilom Pinterom prije dvije godine preko Facebooka poručio da neće igrati za reprezentaciju dok je on vodi. 

 

Pinter, četvrti izbornik katastrofalne Mađarske u četiri godine je otišao, Szalai se vratio u reprezentaciju, ali i pod dva iduća izbornika postigao je tek jedan gol, kada je davne 2014., njegove zadnje plodne godine, zabio jedini gol u kvalifikacijama za Euro kod Farskih Otoka.

 

 

Nagomilanu frustraciju zbog tolikih neuspjeha u godinama kada bi trebao biti na vrhuncu golgeterskih moći, ovaj nekada efikasni junior Reala (da, onog Reala!) izbacio je iz sebe nakon eliminacije Norveške u dodatnim kvalifikacijama za Euro, čime je Mađarska prvi put nakon 30 godina izborila veliko natjecanje, dok je na Euro otišla nakon one 44 sušne godine. 

 

Upao je tada u peštansku birtiju gdje su navijači slavili epohalni uspjeh i mrtav pijan održao vatreni govor u kojem je objavio da je upravo on najviše patio i bio najveća žrtva posljednjih sramotnih godina mađarskog nogometa, nakon čega je za sve okupljene naručio 200 rakija.

I dok je tako dobio simpatije navijača i dalje je nastavio uzrokovati sreću suparničkim golmanima, jer gol nikako nije mogao zabiti, kako za klub, tako i za reprezentaciju. 

 

 

Izbornik Bernd Storck ni sam ne zna zašto ga je poveo na Euro, ali onda, u 62. minuti prve utakmice Mađarske na EP-u, protiv Austrije u Bordeauxu, nakon 43 godine i 362 dana te 40 utakmica, godinu, šest mjeseci i dva dana poslije zadnjeg poentiranja u ugasloj karijeri bivšeg golgetera, Adam Szalai postiže gol. I to kakav gol!

 

 

 

Ali, to je ništa u usporedbi s načinom na koji ga je proslavio. U eri modernog nogometa, kada superstarovi to rade načinom preciziranim ugovorom sa sponzorima, cuclajući prste, popravljajući frizuru, pokazujući trbušnjake  ili radeći prstima srčeka za sponzoruše u ložama, dok pri tome navijače ne jebu ni dva posto, Szalai je trkom preko reklamnih panoa, penjanjem na ogradu i bacanjem u njihov zagrljaj iza gola, što su slijedili i njegovi ostali suigrači, napravio povijesni potez.

 

Ništa manje važan i povijestan od gola kojeg je zabio. Jer osim ulaska lopte u mrežu, desetljećima nakupljanje frustracije Szalaija i mađarskog nogometa, prerasle su ekstazu upravo činom takve, već odavno zaboravljene proslave. S navijačima.

 

U trenutku kada je Mađarska zabila gol pričao sam s prijateljem na telefon i ležeći na kauču, ali koliko god akcija koja mu je prethodila, kao i samo poentiranje bili sjajni, to me nije natjeralo da prekinem razgovor i ni blizu me nije dotaknulo kao način na koji je Szalai gol proslavio s navijačima. 

 

 

Kao u filmu, mobitel mi je ispao iz ruke dok sam otvorenih usta gledao scene ostale zakopane u povijesti, tamo negdje krajem 80-ih ili najkasnije početkom 90-ih, kada se proslava gola igrača s navijačima na štangi, umjesto da se tretira kao nešto najnormalnije, počela sankcionirati poput grubog prekršaja - žutim kartonom. Jer koliko god se UEFA, FIFA, HNS i ostale institucije kojima su na čelu uglednici s presudama, optužnicama i istragama teškima stotine milijuna dolara, eura i kuna, kleli u navijače, oni su im samo smetnja i ne žele ih ni blizu tribina, osim ako nisu lobotomizirani konzumenti njihovih skupih ulaznica, šupljih priča i prljavih rabota.

 

 

Svaka čast sucu Turpinu, koji nije pokvario ovu veliku i značajnu feštu nogometa i njegovog povratka navijačima barem na par sekundi, odnosno brisanju granica između igrača i navijača, pri čemu jedinu prepreku između njih čini ograda o koju se stiješnjeni i zajedno drže u euforičnom klupku.