Foto: Index

Nogometni i životni put Darija Srne obilježila je vjernost: Hajduku, Šahtaru (u deset godina profesionalne karijere igrao je samo za dva kluba), ali je prije svega, vjernost obitelji za koju je iznimno vezan i kojoj (prije svega bratu Igoru koji ima Downow sindrom) posvećuje golove i stalno ističe zahvalnost na svemu što je postigao.

Uzeir je, pak, imao je težak život i djetinjstvo siročeta Drugog svjetskog rata; kao trogodišnje dijete je s bratom Safetom i ocem, iz šume u koju su pobjegli, gledao kako četnici pale njihovo selo Gornji Stopići, pri čemu su njegova trudna majka i sestra spaljene žive.

Preživjeli članovi obitelji su krenuli u izbjegličkoj koloni prema Bosankom Šamcu ali su u kaosu stariji brat i otac izgubili malog Uzeira kojeg je na kraju izbjeglička rijeka donijela u Sloveniju gdje ga je usvojila obitelj u Murskoj Soboti.

Otac mu je također poginuo u Bosanskom Šamcu, a brat Safet se priključio Armiji cijelo vrijeme tražeći mlađeg brata. Sasvim slučajno ga je i našao nekoliko godina poslije, kada mu je zapovjednik, inače Slovenac, ispričao o djetetu koje je usvojeno u Prekmurju. Brat je otišao po njega i vratili se se u Bosnu, gdje je Uzeir počeo braniti za Sarajevo, da bi ubrzo prešao u zenički Čelik. Zanimljiva je i slučajnost zbog koje je Uzeir Srna ostao u Metkoviću i zahvaljujući kojoj je Darijo Srna rođen i igra u Hrvatskoj: kao rezervni Čelikov golman gostovao je kod Neretve u Metkoviću i pošto se vratar domaćih ozlijedio, Metkovci su ga posudili. Nakon jednog propalog braka i kratkog boravka u Francuskoj, skrasio se u Metkoviću, gdje je upoznao Milku, s kojom je dobio Darija.

Tužna vijest brzo se proširila sportskim svijetom, a poruke podrške obitelji Srna stižu sa svih strana.