U NADOLAZEĆIM godinama djeca će možda pogledati statistiku Davida Silve ili pretraživati YouTube i pitati se oko čega je tolika frka. Jedini način da istinski cijenite legendu Manchester Cityja je da ste ga vidjeli kako igra. Još u listopadu 2010. godine, Manchester City je gostovao kod Blackpoola koji je upravo pobijedio na Anfieldu u utakmici Premier lige.

City je sezonu započeo snažno, ali isto je bilo i godinu ranije, da bi potom zaostao i završio bez plasmana u Ligu prvaka. Tom prilikom, negativan niz koji je započeo u listopadu završio je njihovom padom i otkazom treneru Marku Hughesu. Međutim, tom prilikom nisu imali Davida Silvu, piše Planet Football u tekstu o jučer umirovljenom španjolskom čarobnjaku.

Na Bloomfield Roadu, Silva je pripremio prvi pogodak Carlosa Teveza i sam zabio treći gol. City je tu sezonu prvi put završio u Ligi prvaka, a ostalo je povijest. Desetljeće kasnije, City je još uvijek rušio svoje suparnike, a Silva je još uvijek pravio tu razliku.
Silva nikada nije bio najproduktivniji ispred gola, postigavši dvoznamenkastu brojku ligaških golova samo jednom u karijeri, ali svaki put kad je pogodio čini se kao da nikad nije bilo sumnje da će priliku pretvoriti u gol.

Pogodak Blackpoolu savršen je primjer toga. Silva je držao suparničke braniče pod pritiskom dovoljno dugo da pronađe prostor. Okrenuo se i držao loptu jedva pet metara u više-manje ravnoj liniji. Ova ekonomičnost kretanja djeluje još impresivnije s obzirom na kretanje braniča Blackpoola.

U biti Silva želi da njegovi suparnici skoče s točke A na točku C, dok se on probija kroz tunel B. Mogao je pucati odmah nakon što je primio loptu od Jamesa Milnera ili nakon što je pustio Stephena Craineyja da utrči u prostor prije nego što je shvatio da tu više nema Silve. Ali ne, on čeka i čeka, te finišira tek kad se našao u poziciji da iskoristi Charlieja Adama kao štit za skretanje iza Paula Rachubke s apsolutnom sigurnošću konačnog ishoda.

Nitko ga nije volio čuvati

Postoji element u Silvinoj igri koji djeluje gotovo poput suosjećanja prema vratarima. Zadatak čuvara može biti nezahvalan, svaka pogreška se odmah vidi, pa djeluje velikodušno ostaviti ih u poziciji da znaju kako su učinili sve što su mogli.
Silvina igra pomalo je podsjećala na playmakere koji su u engleski nogomet ušli sredinom 90-ih godina i pokazali premierligaškim obranama da se može igrati na njima potpuno stran način.

Kada su igrači poput Georgija Kinkladzea i Gianfranca Zole stigli u Englesku, postojala je razina znanstvene zabave o njihovim igrama; oni ne samo da su učinili da stvari izgledaju jednostavne, već su to učinili na način koji suparnicima nije ostavljao nikakvu opciju nego da dignu ruke u zaprepaštenju ili da napuste svoju uobičajenu čvrstoću kada su suočeni s ovim neshvatljivim talentom.

Znali su da će morati činiti nešto drugačije kako bi se nosili s novim izazovom, ali njihov je odgovor bio ograničen vlastitom maštom: s manjim arsenalom odgovora, što su mogli učiniti nakon što su ih sve iscrpili osim panike?

Spominjanje konkretno Kinkladzea nije slučajno, iako je City za koji je igrao 90-ih godina bio vrlo različit od onog kojem se pridružio Silva 15 godina kasnije, čini se kao da je njegov najpoznatiji gol utjecao na Silvin udarac u Blackpoolu od početka do kraja.

Njegova je trka mogla potrajati dulje i početi dalje od gola, ali postoji sličnost u smislu obrambenih igrača koji promašuju, gube ravnotežu i očajnički klize. Takvi su igrači poput Silve, buduće generacije neće moći procijeniti njegovu kvalitetu na temelju njegove statistike, kao u slučaju Messija ili Ronalda, ili gledati niz dalekometnih šuteva ili golove koji padaju nakon prodora od 40 metara.

Igrač poput Zidanea

Silva je igrač kojeg najviše cijenite kada gledate njega - i samo njega - 90 minuta. Teško je progurati taj argument bez asocijacija na Zinedinea Zidanea, s obzirom na dokumentarac o Francuzu iz 2006. godine, ali ako itko to zaslužuje, to je sigurno Silva.

Učestalost s kojom se činilo da suparnici prihvaćaju svoju inferiornost i bespomoćnost u odnosu na Silvu može dovesti u iskušenje da ga se opiše tek kao "samo boljim u kretanju od svih ostalih", ali njegova sposobnost da napreduje u dubljoj ulozi u njegovim posljednjim danima u Cityju dodala je još jedan sloj znatiželje.

Na površini, većina nas može vidjeti da je Silva bio sjajan u pronalaženju prostora, pronalaženju suigrača ili postizanju golova kada je bio u tom prostoru, ali često je ono što radi kada nema prostora u blizini upravo ono što mu omogućuje da zauzme kilometar kada mu se ponudi nekoliko centimetara.

Ako branič jednom posrne, zaštitit će se od neugodnosti u budućnosti, a ako mu se to dogodi više puta, otići će u izolaciju.
Ali što se događa kada to učine, kada su sve zatvorili, ali samo da bi i dalje bili poniženi? Što ako se zgusnu, pojačaju kad je potrebno da ublaže opasnost i dovedu ga u poziciju u kojoj ne može učiniti nikakvu štetu, samo da se ipak ovakvo nešto dogodilo?

Metar prostora za Davida Silvu isto je što i 10 metara za većinu drugih igrača, a to nije bilo slučajno. Bile su potrebne godine pokazivanja suparnicima što on može učiniti i pokazivanja samome sebi što može učiniti, da dođe do pozicije u kojoj se igrač udaljen samo 30-ak centimetara ne može povući i zaustaviti ga.

Drugi su mogli ono što on nije, ali ono što je mogao - radio je najbolje

Postoji nešto poput instinkta uključeno u mnoštvo Silvinih pokreta, ali proizlazi iz povjerenja u bilo koje okruženje: on igra kao čovjek koji se stavio u svaku zamislivu situaciju, bilo fizički, mentalno ili oboje, do točke gdje - s vrlo rijetkim iznimkama - zna što treba učiniti prije, tijekom i nakon što lopta stigne do njegovih nogu.

Tako rijetko griješi jer potencijalne pogreške uočava dovoljno rano da se ne dovede u tu poziciju - dovoljan je šok kada njegov prvi dodir nije najbolji mogući. Uzmite samo pobjednički gol koji je postigao protiv West Hama. Postojao je doslovno samo jedan dodir koji je mogao izvesti da postigne taj gol. Naravno, uspio je u tome.

Manchester City je zadržao svoju dominaciju otkako je Silva otišao, ali ipak nema nikoga poput njega u tom veznom redu.
Gotovo kao da je njihova igra u izgradnji sporija - ne manje užurbana, nego sporija; postoji razlika - budući da igrači moraju pokazati veću brigu i promišljenost da učine ono što je Silva bio sposoban naizgled bez razmišljanja.

Drugi igrači su sposobni za stvari koje Silva ne radi, ali kada je riječ o stvarima u kojima on briljira, njegovi kolege ne rade to jednostavno zato što ne mogu.