TEKST: M.M.
Foto: AFP

U VELIKOM intervjuu za svog sponozora Adidas, Blanka Vlašić govori o svojoj svakodnevnici, naporima u skoku i vis i očekivanjima.

Da li su vaše pripreme najviše usmjerene prema Svjetskom prvenstvu u Rimu?

Naravno da je to najvažnije natjecanje godine, ali ne i jedino pa kada se pripremam za sezonu jednostavno se pripremam, pokušavajući biti bolja nego prošli puta i dati sve od sebe u datim okolnostima. Naravno da tempiram top formu za Berlin i oko Berlina, ali znate da svako natjecanje shvaćam vrlo ozbiljno pa kada pogledam sezonu ne koncentriram se na samo jedno već na sva natjecanja. 
 
Da li si postavljaš striktne ciljeve cijelim putem?

Da budem iskrena i ne. Mislim, znamo otprilike kada ću se osjećati da sam u top formi i da mogu skočiti svoj maksimum, ali nikada ne možeš znati da li ću zaista to učiniti na određenom natjecanju, tako da nema ciljeva već samo naša filozofija, moja I filozofija mojih trenera je da zadržim visoku razinu rezultata i to je najvažnija stvar, ne da skačem dobro na samo jednom natjecanju već da skačem dobro na svim natjecanjima i tada možete očekivati dobre stvari.

Stvara li ti pritisak kada braniš naslov?

Rekla bih da je drugačiji pritisak kada branim naslov I kada napadam neki naslov. Mislim, na prošlom svjetskom prvenstvu u Osaki, bio je to moja prva velika medalja, moje prvo veliko dostignuće u seniorskoj atletici tako da nisam znala što očekivati i kako pobijediti. Sada znam kakav je to osjećaj. Ali kada braniš naslov, svi očekuju tvoju pobjedu. Ali, znaš, tada sam bila favorit I nadam se da ću opet biti, jer sam imala dobre rezultate kroz ljeto prije Berlina. Tako da, da, ne mogu izbjeći pritisak. Samo se moram naučiti nositi s njim!
 
U 2008. 34 puta si bila nepobijeđena. Postane li to veliki mentalni pritisak?

Ne baš. Mislim da je Peking bio savršeno natjecanje. Preskočila sam 2,05m iz prvog pokušaja, znaš, imala sam jedan loš skok – četvrti skok od 2,03m. 2,05m sam skočila iz drugog pokušaja, ali prije sam sve preskočila iz prve. U principu, bilo je to jako dobro natjecanje, znaš, male stvari odlučuju tko će pobijediti, ali ne osjećam se kao da sam stvarno izgubila. Mislim da je to bila dobra borba I trebam biti ponosna na to da je prvi put u povijesti velikih natjecanja djevojka skočila 2,05m, ali da to nije bilo dovoljno za zlato. Tako da, sad vidim da sam mogla poludjeti jer nisam 35. put pobijedila, ali na kraju, mislim da to i nije smisao.
 
Skok u vis s gomilom ljudi iza tebe?

Da, čujem ih. Jako mi je bitno da osjetim njihovu energiju i ako oni navijaju za mene osjećam da imam 10% više snage u sebi.

Skokovi su drugačija disciplina od prugaških...

Da, zato što traje barem dva sata i moraš biti fokusiran. Recimo, od početka zagrijavanja do kraja prođe dva I pol sata… onda imam natjecanje. Tri, tri I pol sata su jako naporna i ja moram biti spremna za svaki skok jer sve želiš preskočiti iz prvog pokušaja i znaš da ti je energija jako bitna. Tako da, kad ljudi pitaju zašto nisam preskočila svjetski ili svoj osobni rekord a bila si toliko iznad letvice, ne znam 2 metra, to je nakon 1 sata I 45 minuta, nakon toga moraš naučiti kako sačuvati energiju i u isto vrijeme napraviti dobar posao. Sve to prije te velike visine.

Misliš li na išta prije nego napraviš prvi korak?

Da, pokušavam misliti na savršeni skok, kako treba biti učinjen. Znaš, od prvog koraka do kraja samo si to vizualiziram u glavi. To je, u principu, to. Pokušavam sve misli izbaciti iz glave i samo se koncentrirati na dvije-tri najvažnije stvari. Na treningu treba misliti na ostalo.

Kada ne skačeš, obraćaš li pozornost na druge atletičare?

Ovisi jesam li pod stresom. Ako baš nije moj dan, trebam više snage za dobru tehniku i onda sam više koncentrirana na sebe. Ali ponekad, sve ide u redu i opuštena sam pa bacim pogled na druge cure, ali ne obraćam previše pažnje na njih. Sve ovisi, nije svako natjecanje isto!

Koja su tvoja iskustva s OI?

Pa, svaki put je drugačija situacija. Prvi put sam imala samo 16 godina I bilo je to nešto skroz neočekivano za mene. Nisam mogla to sve upiti na pravi način. Imala sam samo 16 godina I bilo mi je jako zabavno putovati u Australiju. U Ateni sam cijelo vrijeme imala temperature I bila bolesna tako da sam loše skakala. U Pekingu je bilo stvarno dobro, da budem iskrena, iako nisam pobijedila. Osjećala sam dobru energiju I vrijeme je bilo dobro… Cijeli taj olimpijski duh i veliki stadion, cijela večer je bila savršena za mene kao i uvjeti!
 
Imaš podlogu tenisica napravljene specijalno za tebe?

Da, prilagodili smo ih za mene. Volim kada su mekanije, ali u isto vrijeme dovoljno čvrste tako da mogu trčati i biti sigurna. To su male promjene, ali meni znače puno jer to moj jedini alat.

Koliko ti je bitan komfor odjeće koju nosiš?

Naravno da mi je bitan, pogotovo dok treniram. Kada se želim osjećati slobodno i biti slobodna , ne želiš da ti išta stane na putu. I ako skačem ili samo vježbam, želim da moja odjeća radi za mene, a ne protiv.

Tko te inspirirao za skokove?

To nije bila moja odluka. Ja sam na stadionu vježbala i druge discipline, naravno i skokove. Onda sam počela rasti i, znaš, imam dobru koordinaciju i sve sto je potrebo da se bude dobar skakač. I tako, malo pomalo, razgovarala sam s ocem da želim pokušati i on se s tim složio i bio mi potpora. Danas moram reći je to moj otac koji mi je i trener od samog početka.

Da nisi postala atletičarka, što bi radila?

Ne znam. Završila sam farmaceutsku školu, ali ne znam, mislim da nije bilo drugih opcija jer moja sudbina je biti atletičar. Svi u moj obitelji se bave ili su se bavili sportom, tako da je to bila sasvim normalna stvar.
 
Što te potiče da postižeš više?

Da, voljela bih preskočiti svjetski rekord, voljela bih biti najbolja skakačica svih vremena. Ali, ako se to ne dogodi, OK… Mislim da za sad imam dobar portfolio pa svoja očekivanja želim održati visokima.

Koliko su bitni treneri?

Jedan od mojih trenera je moj otac, a drugi Bojan Marinović koji sa mnom skače. Ali, uvijek smo zajedno. Pravi smo tim. Bojan sa mnom putuje jer je otac zauzet drugim sportašima, mojim bratom… Doma piše program kao da će nekom operirati mozak. Naravno, sviđa mu se uloga trenera i oca u jednom. Velika mi je potpora, razumije me, zna sve što mislim i kako se osjećam. Bojan je uz mene isto od kad sam počela skakati. Poznaje sva moja raspoloženja. On je više opuštena osoba i savršeno se slažemo. Bez njih dvojice, na koje se uvijek mogu osloniti, sve ovo bi bilo nemoguće.