Foto: Srećko Niketić (Cropix)

DA JE vjerojatno samo jedan od prva dva četvrtfinalna meča protiv Amerikanaca otišao na stranu gostiju, pitanje Poreča kao domaćina Davis Cupa već bi tada došlo u fokus. I Čilić i Karlović plesali su tada na rubu poraza u svojim mečevima prvog dana, a to bi vjerojatno značilo i oproštaj od polufinala. No, nekoliko lopti otišlo na njihovu stranu, Hrvatska je slavila pa se i problem pomalo kazališne publike izgubio u euforiji jedne od naših najvećih Davis Cup pobjeda. Osim toga, istarski je grad načinom organizacije, tehničkom pripremljenošću i profesionalnošću ostavio impresionirane sve koji prisustvovali okršaju protiv Blakea, Fisha i braće Bryan, a nije zanemarivo niti to da su jedini američki navijači u dvorani bili roditelji izbornika McEnroa. Iako Žatiku niti tada nisu pohodili "nogometni" navijači, nadglasati dvoje staraca i nekoliko pripadnika stručnog stožera Amerikanaca i nije bio neki problem. Čak je i Blake suznih očiju ustvrdio da su hrvatski navijači primitivno glasni i da tako nešto u životu nije doživio.

Poreč je nakon rijetko viđene sapunice i ping ponga na relaciji Savez - gradovi - ITF dobio i domaćinstvo polufinala, no nažalost, već je pola sata prije starta prvog meča, bilo sasvim jasno da nam slijedi rijetko viđeni fijasko. U dvoranu koja za ovu prigodu prima oko četiri tisuće gledatelje meč Karlovića i Štepaneka došlo je pogledati tek nekoliko stotina hrvatskih navijača i više od tisuću nabrijanih Čeha koji su potegnuli iz domovine kako bi bodrili svoje mezimce. O bizarnosti situacije najbolje je govorilo lice kolege koji je kasnio nekoliko minuta na start prvog meča dolazeći iz Rovinja. Kada je ušao u dvoranu vidjevši kakav je omjer snaga na tribinama, samo je ironično zaključio: Nisam znao da se od Rovinja do Češke može stići za pola sata, ali dobro je svakog dana naučiti nešto novo.

I opet...a da je kojim slučajem Karlović iskoristio jednu od četiri meč lopte protiv Štepaneka i(li) da je Čila uspio potpuno okrenuti protiv Berdycha, a Hrvatska nekako stići do finala, izostanak hrvatskih navijača i gostujuća atmosfera koja je pratila naše tenisače vrlo bi se brzo zaboravila. Slavilo bi se finale protiv Španjolaca i željno iščekivao dolazak Rafaela Nadala u Zagreb ili Split. No kada se Česi već drugog dana prskaju šampanjcem pred gotovo dvije tisuće svojih navijača, a jedini hrvatski gledatelji (navijačima ih se sigurno ne može nazvati) u dvorani su u skupa odijela odjeveni VIP gosti koji su se došli napiti i nažderati besplatnih delicija, onda nastaje problem.

Prpić otvara dušu i tvrdi da su on i igrači htjeli Split i da je interes Čačića i HTS-a bio zarada, a ne pobjeda, dok mu prozvani Čačić odgovara da laže i da je upravo on želio Poreč. Kako u našoj banana državi nitko nikada ne odgovara ni za što, tako niti ovaj put neće biti jasno tko je zapravo uprskao stvar. Svi se pitaju kako je moguće da se u dvorani nađe više od tisuću Čeha za koje je bilo predviđeno samo 450 ulaznica, ali i zašto je Žatika zjapila poluprazna kada je na blagajnama ostalo samo tristotinjak karata? Je li se učinilo dovoljno za promociju, uz domaćinstvo Svjetskog rukometnog prvenstva, najvećeg sportskog događaja u 2009. koji je Lijepa naša imala prilike vidjeti? Je li istina da nitko u Splitu nije odgovarao na Čačićeve pozive i tko je došao na ideju da se većina ulaznica podijeli pozerima u odijelima?

Kao što smo već i ustvrdili, sva ova će pitanja ostati neodgovorena, a odgovornima za organizacijski fijasko stoljeća neće pasti niti dlaka s glave. Zašto bi bilo drugačije kad može tako. Jedno je sigurno, polufinale Davis Cupa se ne događa svaki dan, a hrvatska reprezentacija je zaslužila puno veći respekt i bolji tretman jer ovo što se dogodilo u Poreču je prvorazredna sramota...