NOĆU živi u mraku, odjeću pere u lavoru, tušira se uglavnom vani, također pomoću lavora, a za kuhanje prokuhava vodu iz zagađenog bunara. Tako u 21. stoljeću živi 68-godišnja Anica Stojković iz Pješčanice, mjesta udaljenog 25 kilometara od Gline. Prije nego što joj se kuća srušila, živjela je skromno, no barem je imala topao dom te struju i vodu nadomak ruke. Sada su joj, kaže, životni uvjeti postali jako teški.

"Teško nam je ići na WC, idemo u štalu koja samo što se nije srušila. Posebno je teško kad pada kiša, moram uzeti kišobran. Ja sam sve starija, slomila sam lijevu nogu kad je bio potres. Išla sam na terapije u Topusko, imam problema s kralježnicom, hipertenziju, šećer mi je porastao, imam dosta zdravstvenih problema. Sin boluje od epilepsije, isto mora na terapije", priča nam Anica dok sjedimo u njezinom dvorištu.

Galerija

Ondje ispod male nadstrešnice, za stolom na dvije klupe ona i njezin nevjenčani suprug provode većinu vremena. Tamo su spojili i televizor koji su dobili na poklon, a suprug nam pokazuje da je nekako uspio provući jedan kabel iz stare ruševne kuće, no upozorava da se radi o izrazito nestabilnom rješenju, zbog čega se boji za njihovu sigurnost.

Hoda četiri kilometra kako bi podnijela zahtjeve

Aničina kuća nije stradala u potresu, barem se tako činilo, već se prije godinu i pol srušila sama od sebe. "Kuća se srušila poslije potresa, samo odjednom. Bili smo unutra, odjednom se samo počelo rušiti. Dobro da nitko nije bio u tom dijelu koji se počeo rušiti", objašnjava Anica.

Zahtjev za obnovu podnijeli su odmah, no nitko im se nije javio. Išli su i u Topusko, i u Glinu, i u Sisak. Dok nam pokazuje hrpu papira koju su dobili nakon predaje zahtjeva, objašnjava koliko joj je komplicirano podnositi ih. "Da dođem negdje, moram hodati oko četiri kilometra do prvog autobusa. Sada kada je počela škola opet voze, no preko ljeta ih skoro uopće nije bilo", žali se Anica.  

Od države, kaže, nije dobila ništa. Kontejner u kojem sada živi dala joj je zaklada Solidarna. Od njih je dobila i štednjak, zamrzivač i perilicu, no ništa ne može koristiti jer nema nikakvih priključaka.

Ne mogu joj srušiti kuću?

Nakon predaje zahtjeva za obnovu nitko im se više nije javio. Sami su nekoliko puta išli provjeriti u kojoj je fazi proces, da bi na kraju doznali da se kuću ne može srušiti bez odobrenja Aničinih sestre i brata koji žive u Kanadi.

"Brat i sestra otišli su u Kanadu prije rata, ja s njima ne mogu stupiti u kontakt, oni ne dolaze niti se javljaju. Nemaju nikakvog interesa za ovu kuću. Sad nam kažu da bez njih ne mogu srušiti kuću iako je kuća za rušenje", priča Anica.

Da je kuća u Zagrebu ili na području Krapinsko-zagorske županije, građevinski bi inspektor mogao odobriti rušenje, no na području Sisačko-moslavačke županije to nije moguće bez pristanka svih suvlasnika. 

Naime, nedavno je donesena dopuna Zakona o Državnom inspektoratu prema kojem "građevinski inspektor može donijeti rješenje o uklanjanju uništene zgrade ili dijela zgrade oštećene potresom, poplavom, klizištem ili drugim izvanrednim događanjima čiji ostaci neposredno prijete sigurnosti, zdravlju ljudi i drugim zgradama ili stabilnosti tla na okolnom zemljištu, bez suglasnosti vlasnika/suvlasnika", ali samo za područje Zagreba ili na području Krapinsko-zagorske županije. Zašto je Sisačko-moslavačka županija iz toga izostavljena, nije jasno. 

Nema pitke vode

Nedostatak pitke vode problem je koji dijele mnogi ljudi na Baniji nakon potresa, a lokalne vlasti za sada nisu uspjele doći do adekvatnog rješenja. Bunari su uglavnom presušili ili su zagađeni, vodovoda nema, a najboljim se pokazalo ukopavanje podzemnih spremnika koje pune vatrogasci, ali samo tehničkom vodom koja nije za piće. No ni s tim prijedlogom do Anice nitko nikada nije došao.

"Imali smo bunar, bili su ljudi za vodu, bacili su u nju neki prah, no ne pijemo je jer u njoj ima pijeska i mulja. Po vodu za piće idemo dolje u Gvozd, dečki je voze na biciklu, imamo boce od šest litara. Upitno je i koliko je ta voda dobra, ali mi to pijemo. Ovu s bunara koristimo za pranje veša i prokuhavamo je za jelo jer tko će toliko vode nositi. Crveni križ nam ništa nije dao.

Kupujemo vodu, kada možemo kupimo i mineralne, no teško je to kupovati. Mi smo sami išli u Crveni križ po vodu, jednom su nam samo donijeli. No oni nam više nikako ne nabavljaju vodu, općenito ništa ne dobivamo od njih. Za pranje zagrijavamo vodu i nekad se i vani peremo. Zimi se snalazimo kako znamo.

Ne možemo ni kuhati, većinom si kupimo neku konzervu, paštetu i to, i tako jedemo jer ne možemo ni kuhati. Jedino kuhamo malo juhe u malim posudama, kupujemo male rančiće. U kućici bismo mogli prikopčati plin, no nemamo kako kupiti ni donijeti boce", žali se Anica.

Struju čeka više od godinu dana

Što se tiče struje, taj je problem već trebao biti riješen, no djelatnici HEP-a jednostavno više od godinu dana nisu došli na Aničinu adresu. "Išli smo u Sisak podnijeti zahtjev za preseljenje struje iz kuće u kontejner. Rekli su da je sve u redu, da će nam doći preseliti, da nema nikakvih prepreka. Međutim, još nisu došli", kaže.

Na dokumentima koje je potpisala u HEP-u vidi se da je zahtjev predala 18. kolovoza 2022. godine, a od tada je nekoliko puta podsjećala HEP na preseljenje. No dosad se ništa nije dogodilo. "Preko ljeta nam je bilo jako vruće, a kako ćemo se grijati, ne znam. Prije smo se grijali na drva, ja sam znala peći kruh i kolače. Sad nemam gdje", priča Anica tužno.

HEP došao nakon našeg upita, kažu da nisu imali njezin zahtjev

Prošli tjedan upitali smo HEP zašto tako dugo ne dolaze kod gospođe Anice. Danas, nakon tjedan dana, odgovorili su nam da su poslali svoje tehničare ovaj tjedan i da nisu došli ranije jer njezin zahtjev uopće nisu imali. 

"Tijekom ovoga tjedna korisnici iz Vašeg upita ugrađen je ormarić privremenog priključka na postojeći betonski stup u neposrednoj blizini stambenog kontejnera te je sve pripremljeno za prebacivanje brojila iz kuće u ormarić privremenog priključka.

Radovi su obavljeni po zahtjevu zaprimljenom 4. rujna ove godine. Po zahtjevu koji ste dostavili uz upit HEP ODS nije mogao postupiti jer ga nije ni zaprimio, odnosno ne postoji u poslovnoj aplikaciji HEP ODS-a. U dogovoru s vlasnicom priključka, samo prebacivanje će se obaviti kad ovlašteni elektroinstalater kojega će angažirati korisnica, pripremi instalaciju i priključni kabel za spajanje kontejnera", stoji u odgovoru HEP-a.

Nakon njihovog odgovora kontaktirali smo Anicu, koja kaže da su tvrdnje HEP-a lažne. "Ja i suprug smo nekoliko puta išli u HEP u Sisak. Prvi put smo išli tamo 18. 8. 2022., kao što piše na dokumentu. Nakon toga smo išli još nekoliko puta. Nije istina da nemaju naš zahtjev", kaže Anica. 

Ona sama nije u mogućnosti pozvati ovlaštenog električara jer si ga sa svojih 1100 kuna mirovine ne može priuštiti, stoga nije jasno zbog čega su HEP-ovi djelatnici to prepustili njoj. Srećom, zaklada Solidarna koja im je dosad pomogla u svemu ponudila se riješiti i taj problem. 

"Ovdje nas je i Bog zaboravio"

U skučenom kontejneru bez osnovnih životnih uvjeta trenutno živi i njezin sin, koji boluje od epilepsije, zbog čega ima problema s pronalaskom posla. Oboje moraju hodati na terapije, a najviše se boje zime.

"Najviše nam treba krov nad glavom. Može nam snijeg pasti preko noći, a mi nemamo grijanja. Osim toga nam najviše trebaju struja i voda. Da mogu raditi, išla bih odmah sutra. No ja teško hodam, noge mi natiču, stara sam već", kaže Anica.

Iako se i dalje nada da će se njezina životna situacija popraviti, te su nade sve slabije. Na pitanje ima li osjećaj da ju je država zaboravila, tužno odgovara: "Imam osjećaj da su nas svi zaboravili, da nas je ovdje i Bog zaboravio."