KAKO javlja The Jerusalem Post, izraelski premijer Benjamin Netanyahu je 7. veljače objavio kako je izraelskoj vojsci (IDF) dao upute da pokrene akcije u gradu Rafahu te u dva izbjeglička kampa na jugu Pojasa Gaze. Pritom bi IDF trebao pomoći civilima da se kroz humanitarni koridor premjeste u sigurna područja. Jedini problem je što su upravo Rafah i jug Pojasa Gaze jedina sigurna područja.

Rafah i spomenuta dva izbjeglička kampa zadnja su uporišta Hamasa u Pojasu Gaze. Po nekim procjenama, s civilima i s oružjem u podzemnim tunelima, tamo se nalazi desetak tisuća hamasovaca, s obzirom na to da su procjene izraelskih obavještajnih službi s kraja siječnja bile da je do sada eliminirano tek 20 do 30 posto Hamasa. Prije početka izraelskog napada na Pojas Gaze, Hamas je imao nešto više od 30 tisuća boraca, što znači da ih je aktivno još barem 20 tisuća. I velika većina njih nalazi se na jugu Pojasa Gaze. Povrh toga, usprkos snažnom bombardiranju i teškim borbama, često doslovno prsa o prsa, iste te izraelske obavještajne službe procjenjuju da je IDF do sada uspio trajno uništiti ili onesposobiti tek 20 posto Hamasovih tunela.

Dodatni problem za IDF je i ponovno pojavljivanje hamasovaca u područjima koje su izraelske snage teškom mukom očistile od njih. To se, prije svega, odnosi na grad Gazu, gdje Hamas ponovo uspostavlja nadzor i upravu. Što znači da izraelske snage ponovo moraju ući u taj prostor i voditi teške ulične borbe.

Rafah je pogranični grad na čijem se području nalazi jedini granični prijelaz koji vodi iz Pojasa Gaze u Egipat. Preko njega u Gazu ulazi skoro sva humanitarna pomoć. Upravljanje raspodjelom pomoći potom preuzima Hamas. Još veći problem su tuneli koji iz Egipta vode u Pojas Gaze. Jeruzalem tvrdi da Egipćani nisu učinili skoro ništa da ih onesposobe te da kroz njih u Pojas Gaze još uvijek ulaze oružje i streljivo.

Jedini način da IDF potpuno pobijedi Hamas je zauzimanje Rafaha

S obzirom na sve spomenuto, jedini način da IDF potpuno pobijedi Hamas je zauzimanje Rafaha. No to nije tako jednostavno. Zapravo će to biti najsloženija izraelska operacija u Pojasu Gaze, i to na nekoliko razina.

Jedan od problema, kojeg se dotaknuo i sam Netanyahu, jest kuda s više od milijun palestinskih civila. Rafah je prije rata imao oko 250 tisuća stanovnika, a sad se procjenjuje da ih je tamo oko 1.3 milijuna. Krenu li žestoke borbe, ti civili mogu ili u Sredozemno more ili u Egipat.

Cijelu situaciju dodatno kompliciraju prijedlozi dvaju najvažnijih koalicijskih partnera Netanyahua koji uporno zagovaraju rješenje palestinskog pitanja njihovim protjerivanjem. Bezalel Smotrich i Itamar Ben Gvir svoj prijedlog nazivaju „dragovoljno preseljenje”. Smotrich je ne samo ministar financija već i predsjednik stranke National-Religious Party – Religious Zionism. Itamar Ben Gvir trenutno je ministar nacionalne sigurnosti i šef ultra desne stranke Otzma Yehudit (Židovska snaga) koja u Knessetu ima šest zastupnika. Kao i sedam zastupnika National-Religious Party, i oni održavaju desnu koaliciju premijera Netanyahua na životu. Zbog toga scenarij nasilnog otvaranja granice prema Egiptu kako bi se omogućio progon Palestinaca iz Pojasa Gaze nije samo teoretska mogućnost, već i vrlo realna opcija.

Što ako svi ti Palestinci, a mnogi će biti naoružani, krenu prema Kairu?

Ako se Kairo nečeg boji, onda je to ulazak milijun, a možda i dva milijuna Palestinaca jer bi to, za početak, izazvalo humanitarnu krizu biblijskih razmjera. Pritom bi najmanji problem bio kako ih nahraniti jer sustav opskrbe preko agencije UNRWA (United Nations Relief and Works Agency) još uvijek djeluje. Znatno veći problem bio bi opskrba vodom u pustinjskom Sinaju. Naravno, jedini mogući smještaj bio bi u šatorima. Nije da je klima na Sinaju baš tako hladna pa da se ne može preživjeti u šatorima, ali je daleko od dobrog rješenja.

Kairu ne bi bio toliki problem kad bi Palestinci ostali na Sinaju, pa se u neko vrijeme vratili u Pojas Gaze. No što ako svi ti Palestinci, a mnogi će biti naoružani, krenu prema Kairu? Kako zaustaviti masu ljudi od milijun ili čak dva? Povrh toga Palestinci imaju ne baš dobru reputaciju da izazivaju pobune i građanske ratove. Palestinci su izazvali građanski rat u Jordanu 1970. godine. Palestinci su poremetili do tada stabilne odnose u Libanonu i izazvali građanski rat koji je trajao od 1975. pa sve do 1990.

Daleko najveću grešku Palestinci su načinili kad su 1990. godine podržali iračku okupaciju Kuvajta. Tadašnji irački diktator Saddam Hussein obećao je da će od Kuvajta napraviti novu palestinsku državu, što su ovi s oduševljenjem prihvatili. Posljedica je bila progon milijuna Palestinaca iz arapskih država natrag u Pojas Gaze ili Zapadnu obalu.

Zbog svega toga ne čudi da će političko i vojno vodstvo Egipta po svaku cijenu pokušati spriječiti ulazak milijuna Palestinaca. Pa i po cijenu otvorenog rata s Izraelom.

Kad je Netanyahu 30. prosinca prošle godine objavio da će IDF pokrenuti operaciju vraćanja nadzora na Filadelfijskim koridorom, Kairo je odmah odgovorio da će to smatrati objavom rata. Dužine tek 14 kilometara Filadelfijski koridor je naziv za granicu Pojasa Gaze i Egipta. IDF je imao nadzor nad Filadelfijskim koridorom sve do 2005. godine kad se povukao iz Pojasa Gaze. Nakon toga odgovornost za nadzor preuzela je egipatska vojska.

Ni Izrael ni Egipat ne mogu popustiti

Na izjavu Netanyahua da će IDF vratiti nadzor nad Filadelfijskim koridorom Kairo je odgovorio da će to smatrati činom kojim će prestati vrijediti Egipatsko-izraelski mirovni sporazum iz 1979. godine. Netanyahu je shvatio poruku i IDF tada nije krenuo. Međutim, napad na Rafah, koji je pogranični grad, imao bi puno gori učinak.

Najgore od svega je što ni Izrael ni Egipat ne mogu popustiti, a kamoli odustati od svojih planova. Ako IDF ne očisti od Hamasa cijeli prostor Pojasa Gaze, cijela ova operacija sa svim žrtvama neće imati smisla. Ako Kairo dozvoli Izraelu napad na Rafah, riskira krizu s nesagledivim posljedicama po stabilnost Egipta. Ulog i jedne i druge strane su najveći nacionalni interesi. A ti se, ako ne ide drukčije, brane ratom.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala