OBITELJ pacijenta preminulog u Općoj županijskoj bolnici Pakrac izrazila je nezadovoljstvo kvalitetom skrbi u njegovim posljednjim danima života. Pacijent s terminalnim rakom pluća preminuo je nakon kratkog boravka u bolnici. Iako su bili svjesni neizbježnog ishoda bolesti, obitelj smatra da pružena palijativna njega nije bila na odgovarajućoj razini.

U razgovoru s Indexom obitelj Topalović otkrila je bolno iskustvo posljednjih sedam dana života njihovog supruga i oca. Ukazali su na ozbiljne propuste u skrbi, uključujući nedostatnu pomoć pri hranjenju, manjkavu osnovnu njegu te neadekvatnu kontrolu boli. 

Kći: Umirao je gladan i žedan 

Da joj je otac u terminalnoj fazi karcinoma pluća, Ivana je saznala u prosincu, a u veljači se oprostila od njega. Teško je, priča nam, prihvatiti gubitak, a još se teže, dodaje, nositi s tim kad zna da joj je otac patio u posljednjim danima. Tada su ga viđali tek 10 minuta dnevno zbog zabrane posjeta.

"Njegovo stanje zahtijevalo je stalnu njegu, ali bio je potpuno zanemaren. Obilno se znojio, a presvukli su ga samo dvaput u pet dana, iako je imao čistu odjeću. Mokra odjeća sušila mu se na tijelu, a osoblje nije brinulo o njegovoj higijeni. 

Pio je samo kad bismo mu donijele vodu jer je bio preslab podići čašu. Tad bi pio očajnički, po dva-tri decilitra odjednom, gušeći se jer dugo nije pio. Unatoč tome, u sestrinskim listama pisalo je da sam jede i pije. Nadoknadu tekućine infuzijskim otopinama nije dobio. Nisu mu je dali ni kad ju je tražio. Ostavljen je potpuno iscrpljen", govori nam njegova kći Ivana Radić. 

I sama je zdravstveni djelatnik te je, kaže, odmah uvidjela kako njezin otac nije dobio skrb dostojnu čovjeka.  

"Na sestrinskim listama napisali su da je do posljednjeg dana samostalno jeo i pio. Otac je prema dokumentaciji svoju posljednju večeru pojeo sam, a svakodnevno nas je zvao govoreći da je gladan. 

Pokušale smo mu pomoći. Tražile smo da mu donesemo Glucernu koju mu je preporučila njegova specijalistica pulmologije. Oni su to odbili, tvrdeći da bolnica osigurava sve što mu treba. Ako bolnica doista osigurava sve, kako je moguće da je moj otac umirao gladan i žedan", pita se Ivana. 

"Ostavili su ga da leži na podu kao da nije ljudsko biće"

Njegova supruga Vlasta ispričala nam je kako su ga zatekli s dvije pelene da ga djelatnici ne bi trebali redovno presvlačiti, iako je bio pri svijesti i tražio da ga presvuku. Obitelj je tražila i da mu se postavi urinarni kateter kako ne bi morao ležati u vlastitoj mokraći. No njihove, kao i pacijentove, molbe su odbili. 

"Jedan od najgorih trenutaka dogodio se 6. veljače u popodnevnim satima, kada je moj suprug pao s kreveta. Teško bolestan, slab, iscrpljen, završio je na hladnom bolničkom podu. Medicinske sestre iz dnevne smjene nisu ga željele podići. Ostavile su ga da leži više od sat vremena, čekajući da noćna smjena preuzme posao. 

Teško bolesnog čovjeka, kojem je bila potrebna hitna pomoć, ostavile su da nepomično leži na podu, kao da nije ljudsko biće. Ovo nije samo nemar. Ovo je sramotan, nehuman čin koji se ne može opravdati ni jednim izgovorom", govori njegova supruga Vlasta Topalović.

"Čovjeku na samrti dali su Lupocet"

Iako je bio u terminalnoj fazi bolesti, obitelj tvrdi kako je bio je svjestan svog stanja i o svemu ih je obavještavao. Zbog bolesti je trpio jake i neprekidne bolove, a obitelj kaže kako je dobivao slabe lijekove koji nisu mogli ublažiti bol.

"Ništa mu nije bilo propisano da ih ublaži. Kada smo pitali zašto, medicinska sestra nam je odgovorila da nije zapisano u liječničkoj listi. Kada smo inzistirale na razgovoru s dežurnim liječnikom, rečeno nam je da s njim ne možemo razgovarati. Da će mu biti 'prenesena poruka'. 

Na kraju, nakon svih naših molbi, nakon svih naših pokušaja da mu se barem malo olakša patnja, jedino što je dobio bila je infuzija Perfalgan. Lijek koji je ništa drugo nego Lupocet u infuziji. Lijek od kojeg ne prolazi ni obična glavobolja, a kamoli agonija kroz koju je prolazio čovjek na samrti", govori nam Ivana. 

Agonija se, kažu, nastavila i nakon smrti njihovog supruga i oca. Na dan kada su trebali preuzeti tijelo patolog nije došao na posao, pa su, dodaju, čekali bez ikakvih uputa da im predaju tijelo kako bi mogli organizirati sprovod. 

"Njega više ništa ne može vratiti. Ovo ne iznosimo zbog nas. Već zbog svih bolesnika koji su sada u toj bolnici i onih koji će tek doći. Nijedan bolesnik ne smije umirati gladan i žedan. Nijedan bolesnik ne smije biti ostavljen da leži u mokroj odjeći, da trpi bolove, da leži satima na podu bolničke sobe - nevidljiv, zaboravljen", upozorava Ivana. 

Bolnica: Nije bilo potrebe za morfijem

Obitelj je pritužbe na pružanje palijativne skrbi uputila bolnici i Ministarstvu. Stoga smo i sami kontaktirali Upravu bolnice Pakrac kako bismo saznali jesu li prilikom interne istrage pronašli nepravilnosti. Prema njihovom mišljenju, nepravilnosti nije bilo. 

"Primao je terapiju prema medicinskoj indikaciji, odnosno prema nalazima i potrebama, a uvažavajući i njegove subjektivne izjave o osjećaju boli odnosno nepostojanju istih. Odluka o primjeni opioidnih analgetika poput morfija donosi se isključivo na temelju medicinske indikacije, a u ovom slučaju nije bilo potrebe za njihovom primjenom.

Indikaciju za postavljanje trajnog urinarnog katetera, kao i odabir terapije u tom segmentu, donosi liječnik. U konkretnom slučaju nije bilo kliničke indikacije za postavljanje katetera.

U vezi s navodima o presvlačenju, možemo potvrditi da je tijekom svakodnevne zdravstvene njege obavljena kompletna njega pacijenta, promjena posteljine i bolničkih pidžama više puta dnevno, u skladu sa standardima naše skrbi.

Također, sve eventualne tvrdnje o padu s kreveta su neopravdane i netočne. U slučaju bilo kakvih padova, uvijek i bez odgode se pristupa zbrinjavanju pacijenta te se isti dokumentiraju. Pacijent je redovito pregledavan i primio je svu potrebnu medicinsku njegu", kazali su iz bolnice.

Udruga: Zašto je bio izložen nepotrebnoj patnji?

Iz udruge Prava pacijenata ističu kako ovakvi prigovori nisu rijetkost te da slične situacije otvaraju ozbiljna etička i pravna pitanja. 

"Neadekvatna higijena i tvrdnje da pacijent nije redovno presvlačen ili podizan nakon pada otvaraju pitanje osnovnog standarda njege i kvalitete pružene zdravstvene zaštite. Što se tiče primjene analgetika, to mora biti u skladu s principima palijativne medicine. 

Ako pacijent umire od raka, a nije dobio adekvatnu terapiju za bol, postavlja se pitanje je li uistinu postojala pravilna procjena njegove boli i simptoma i zašto je izložen nepotrebnoj patnji i boli koja je definirana i Europskom poveljom o pravima pacijenata. 

Ovakvi slučajevi ukazuju na potrebu sustavnog unaprjeđenja palijativne skrbi, edukacije osoblja i jačanja mehanizama nadzora jer očito to ne postoji, s obzirom na broj ovakvih pritužbi", kazala je 
predsjednica udruge dr. Jasna Karačić Zanetti.