Foto: 123rf

TINEJDŽERKA Maysa ima tek 18 godina, a malo ju je dijelilo od života s Islamskom državom u Siriji. Djevojka je za Guardian ispričala kako su je u Belgiji vrbovali skauti ISIS-a i kako ju je tek par sati dijelilo od puta u Siriju.

Živjela je u predgrađu Bruxellesa, njezini baka i djed doselili su se prije 50 godina, dok su njeni roditelji bili uspješnu u poslu i osiguravanju pristojnog života za svoje potomke. Maysa govorio francuski i flamaski, ali i arapski i engleski. Njezini su roditelji umjereni muslimani, ni blizu radikalnih. Maysa je bila dobra učenica i bila je okružena mnoštvom prijatelja.

"Moja me učiteljica zvala zrakom sunca", rekla je Maysa, koja je zamolila da ju se u tekstu ne naziva njenim pravim imenom. Kako se mijenjala, tako je nestajala i svjetlost.

Prvo je obukla džilbab, lagani ogrtač koji prekriva cijelo tijelo, a na glavi je nosila maramu kakvu nose tradicionalnije muslimasnke žene. Nije više ni pjevala ni plesala, prestala je pušiti. Iako je prije slušala američki rap, glazbu je napustila. Prestala je izlaziti.

Prvi kontakt preko društvenih mreža

"Kada sada pogledam unazad, sve mi se čini kao velika crna rupa", rekla je Maysa. Socijalni radnici koji je poznatju tvrde da su kod nje primijetili brojne elemente koji su prilično deprimirajući. Prvi kontakt ostvaren je putem društvenih mreža.

Džilbab je, tvrdi djevojka, prvo počela nositi kako bi prikrila nekoliko kilograma viška, no kad je na društvenoj mreži objavila fotografiju sebe u novoj odjeći, kontaktirala ju je mlada djevojka, također njenih godina. Razgovarale su o "novom stilu" i dogovorile zajednički šoping. Maysa je upoznala grupu mladih žena koje su bile sličnog porijekla kao i ona. Svi osim jedne, bile su potomci imigranata i živjele u nešto siromašnijoj, ali nikako očajnoj četvrti u Bruxellesu.

Svoju je novu prijateljicu i grupu poznanika sve češće viđala, nalazili su se u kafićima i restoranima brze hrane, no nikada u džamijama ili bilo čemu sličnom. U početku su razgovarali o silamu i neuspjesima mnogih takozvanih muslimana, a zatim o progonu mislimana diljem svijeta. Tema razgovora s vremenom je postala Islamska država i život u kalifatu i o tome kako je ondje zapravo dobro živjeti. Bar jedna od žena tvrdila je da je bila u kontaktu s belgijskom militantima u Siriji te da je u nekoliko navrata bila tamo kako bi posjetila supruga koji se ondje bori.

"Rekli su mi da u Islamskoj državi nema kriminala ni diskriminacije. Pričali su mi i o odnosu između žena i muškaraca i kako ću ondje naći dobrog muža, pa čak i ako budem jedna od više žena. Pričali su mi o borbi protiv nevjernika i heretika, no nikad nisu spominjali pogubljenja i takve stvari", rekla je Maysa. Nekoliko tjedana kasnije dobila je mobitel s prepaid SIM karticom te joj kazali da nikome ne govori o tome. Kontaktirali su je isključivo preko tog telefona, obično porukama, i rekli joj gdje će biti sljedeći sastanak grupe.

"Tek sad uviđam da nisam ništa znala o njima. Samo osobna imena. No nisam niti pitala", rekla je Maysa. Bilo je prilično jasno da Belgija ima problema s islamističkim militantima i prije pokolja u Parizu. U posljednjih godinu i pol u ili iz Belgije pokrenuto je nekoliko terorističkih akcija.

"Obitelji jednostavno ne primijete što se događa. Mnogi su zapravo sretni što im se dijete smirilo, prestalo piti i upadati u nevolje", rekao je učitelj Bachir M'Rabet koji radi s mladima u Molenbeeku, belgijskom rasadniku terorista. Mnogo je ženski regruta, popout Mayse. Onih koje dolaze iz stabilnih obitelji, ili onih u kojima su odnosi pomalo napeti. Johan Leman, antropolog i poznati aktivist protiv rasizma koji također radi u Molenbeeku, rekao je da osobe zadužene za regrutaciju često kažu mladima da njihovi roditelji ne poznaju "pravi islam".

Nagovarali su je na put u Siriju

"Oni tipičnoj tinejdžerskoj pobuni daju islamsku dimenziju"; rekao je Leman.

Ubrzo nakon što je upoznala nove ljude, Maysa je popustila u školi. Skupila je mnoštvo neopravdanih sati, a ogrtaču i marami dodala je rukavice te veo kojim je u potpunosti prekrila lice. Tada je stigla vijest da je žena s kojom je Maysa bila bliska, poginula u Siriji. Otputovala je tamo prije dvije godine s grupom tinejdžera iz Bruxellesa koji su svi bili članovi istog kluba borilačkih vještina. Tu su vijest Maysini prijatelji odmah iskoristili.

"Moraš obaviti svoju dužnost. Moraš otići u Siriju", govorili su joj. Svoje je "sestre" sve češće viđala, a u skladu s time povećavao se i pritisak. Sve je bilo usredotočeno na Islamsku državu.

"Sve o čemu smo govorili i svi tekstovi koje su mi pokazivali, bili su izravno od ISIS-a, barem tako su mi rekli. Došla sam do točke u kojoj je odlazak u Siriju jedino što sam željela. Vjerovala sam što sam čula. Kad sam poslije vidjela snimke smaknuća, plakala sam", ispričala je.

Stručnjaci tvrde kako je ovo tipičan način regrutiranja.

"Ne radi se o politici, niti o religiji. Radi se o određenim osobama koje su se okupile jer uživaju u osjećaju da su dio nečeg većeg. To je mladenačka subkultura u kojoj bivanje dijelom grupa ima značajnu ulogu", rekao je profesor Rik Coolsaet, stručnjak za islamske militante.

"To nisam bila ja"

Maysu je ipak nešto kočilo u razmišljanju da otputuje u Siriju. Pitala je majku gdje joj je putovnica, a budući da su roditelji sumnjali, sakrili su je. Pitala je vođe grupe da joj daju više vremena, no nije ga više bilo.

Nakon toga su stigle i prijetnje: ako ne otputuje s njima, pronaći će nju, njezine prijatelje i obitelj, a posljedice će biti strašne.

Maysa je prije sedam mjeseci razbila mobitel koji su joj dali, tako što ga je postavila na tračnice podzemne željeznice. "Prijatelji joj se više nisu javljali, a ni ona nije imala potrebu da se javi njima. Iako su njihove prijetnje još nerealizirane, ona ih još nije zaboravila.

Ponovno se oblači kao tipična mlada djevojka, mnogo uči, ali je i vrlo nemirna.  Želi otići iz Bruxellesa i iz Belgije i sanja o životu u Londonu gdje se želi baviti glazbom.

"Bila sam potpuno radikalizirana. Nisam mislila svojom glavom. To nisam bila ja", zaključila je.