ONI U MNOGIMA izazivaju nelagodu, čak i ako ne rade ništa loše ljudi će ih pokušati zaobići u najširem luku. No, u slučaju nedaća svi su sretni kada vide policajca. Mi smo s jednim proveli dan i dokazao nam je da plavci u uniformi nisu nikakav bauk. Štoviše, šetnja s njim kroz grad bila je vrlo simpatična, a posebno su mu se veselila djeca i stariji građani koji su ga redovito pristojno pozdravljali.

Kroz jednu policijsku smjenu vodio nas je Mate Budimir koji iza sebe ima 18 godina staža u službi, a od toga 14 godina radi kao kvartovski policajac. Što je to, zapitali smo se, a on nam je odmah objasnio razliku između kvartovske i "obične" policije.

Galerija

"Svi imamo iste ovlasti, temeljna policija, prometna policija i kvartovska policija. Temeljni policajci svaki dan rade uredovno radno vrijeme, bilo ono od 8 ili 12 sati i oni pružaju intervencije na zahtjev građana. Kvartovski su policajci raspoređeni većinom u nekim mjestima gdje je posebno potrebna prisutnost policije, primjerice gdje postoji škola, tržnice, trgovi i oni su prisutni na terenu uglavnom kada građana tamo najviše ima, znači ujutro ili popodne", objašnjava Budimir.

Kvartovski bobbyji

"Mi bi to nazvali intervencijsko-prevencijske snage. Kvartovski policajci, ili kako nas ljudi vole zvali bobbyji su na terenu, upoznaju građane i stvaraju odnos povjerenja. Očekujemo da nam se ljudi obraćaju u različitim slučajevima, koji nekad uključuju i komunalne probleme te međususjedske odnose, situacije kojima mi kao policajci možemo pomoći", kaže.

Na njegovom kontakt regionu, odnosno području djelovanja, građani mu prilaze često. Njegova policijska postaja pokriva područje od Glavnog željezničkog kolodvora pa do Podsljemenske zone. U svojim patrolama često naiđe na nekakve nepravilnosti, pa preventivno reagira kako ne bi došlo do policijskog postupanja. To znači da, iako ljudi misle da policajci samo vole pisati kazne, oni ustvari kroz dan rade mnoge poteze da do kazni uopće ne dođe.

"Dati ću ljudima upozorenje koje će mi olakšati rad kasnije tog dana. Nešto uobičajeno što ćemo primijetiti i upozoriti kako ne bismo kasnije morali kažnjavati, jest ako su dostavna vozila parkirana na nekakvom prolazu. Građani im tako neće zvati policiju i tu smo učinili i sebi i njima uslugu.

Isto tako u posljednje vrijeme građevinske tvrtke obavljaju radove po gradu pa veliki kamioni blokiraju prolaze gdje može doći i do nekakvog ozljeđivanja i tu je naš posao da ih upozorimo i pokušamo ih ograditi ili drugačije osigurati", objašnjava Budimir te konstatira da je njihov posao, između ostalog, briga o tome da građani ne dobiju kaznu.

Policajac prekvalifikacijom

Budimir je jedan od prvih polaznika tečaja za zvanje kvartovski policajac koji je bio organiziran 2003. na 2004. godinu. Nakon srednje škole odslužio je vojni rok, a na regrutaciji je bio primljen u vojnu policiju.

"To mi se svidjelo i poklopilo se da je krajem mog vojnog roka bio raspisan prvi tečaj za prekvalifikaciju. Prije toga, da biste postali policijski službenik, trebali ste završiti dvije godine srednje policijske škole. No, u jednom periodu došlo je do zasićenja policijskih službenika i u jednom periodu nisu primali u policijsku školu. Nakon toga omogućena je prekvalifikacija u trajanju od jedne godine, no uz uvjet da imate završenu srednju školu i odslužen vojni rok", priča nam.

Na posao dolazi 15 minuta ranije

Iako mu smjena počinje u 7 sati, Budimir na posao uvijek stiže 15 minuta ranije, a budi se dok je vani još mrak. "Svako jutro treba pripremiti i ispeglati uniformu. Na moju nesreću, ja i supruga imamo dogovor da svatko sam pegla svoju uniformu, jer je ona isto policajka tako da nemam pomoć s te strane", našalio se.

Ujutro uvijek ostavi dovoljno vremena za ispijanje kave kod kuće, jer u postaji za to možda neće imati vremena. "Nikada ne znamo kako će nam započeti radni dan. On inače počinje sa službenom otpremom službe, gdje šef smjene provjeri tko je došao na posao i jesmo li svi ispravni te nas upoznaje s nekim bitnim događajima u posljednjih 24 sata, da znamo što taj dan možemo očekivati.

Nakon toga se izlazi na teren. Tu je onih zlatnih sat vremena u kojih možemo popiti kavu ako se ništa ne događa, no nekada se dogodi da odmah izlazimo na intervenciju", objašnjava Budimir.

Jutrima najčešće interveniraju zbog imovinskih delikata, provala ili oštećenja. Nakon potresa često izlaze na teren zbog provjere štete na autima, jer komadi koji padaju sa zgrada često završavaju na vozilima građana, a osiguravajuća društva isplaćuju naknadu tek nakon procjene policajca.

Voki toki, pištolj i pepper sprej

Prije nego što smo krenuli u jednu od njegovih patrola, proveli smo detaljnu inspekciju njegove opreme. Uz sebe uvijek ima lisice, pištolj i voki toki, a od brojnih pretinaca na policijskom remenu najviše nas je zanimalo kakav mu je to "bočica" koja ima svoje posebno mjesto?

"To je pepper sprej. Kada nisu pripomogle nekakve blaže mjere da bismo spriječili narušavanje javnog reda i mira, ako je primjerice nekakva tučnjava i akteri se ne žele razdvojiti unatoč mojoj zapovijedi da prestanu, onda mogu upotrijebiti pepper sprej. Uvijek je kod mene i ima sigurnosni prekidač", objasnio je.

O susretima s migrantima

Od Prve policijske postaje koja se privremeno, zbog potresa, nalazi u jednoj od zgrada HŽ-a odmah do Glavnog željezničkog kolodvora, krenuli smo u šetnju prema Opatovini. Prva postaja na putu bila nam je Trg kralja Tomislava, a na njemu se, odmah do velikog kipa Tomislava na konju, isticao policijski kombi.

Odmah smo pitali našeg bobbyja što radi policijsko vozilo parkirano nasred pješačke zone, a odgovor smo i sami pretpostavili, radi se o jednom od područja kojim policija u posljednje vrijeme posebno patrolira zbog velikog priljeva migranata.

"Građani su primijetili njihov velik broj. Mi nismo zabilježili velik broj slučajeva koji bi uključivali nasilje, no zbog subjektivnog osjećaja građana policijski službenici interventne jedinice policije svojim kombijem su tu parkirani cijeli dan, a građani im se mogu obratiti ako za to imaju potrebu", objašnjava Budimir.

On sam, napominje, također nije imao nikakva neugodna iskustva s migrantima. Štoviše, kaže da su sva bila pozitivna. "Nisu bili počinitelji kaznenih djela, ali od njih smo često čuli teške životne priče i želja za boljom budućnošću", kaže.

Vidjeli smo i intervenciju

Zatim smo u šetnji preko Zrinjevca imali priliku vidjeti i jednu intervenciju. U daljini smo čuli sirene, a uskoro smo shvatili da se radi o kolima hitne pomoći koja se ne miču zbog gustog prometa. S obzirom na to da se vozači nisu snašli i nisu osigurali hitni koridor, naš je vodič priskočio u pomoć i regulirao promet tako da je hitna pomoć na kraju uspjela proći.

Osim djece i staraca, Budimira su u šetnji pozdravljali i turisti. "Oni nekako drugačije na nas gledaju, vole nam se obratiti. Često znaju tražiti nekakve informacije, uglavnom osnovne, ali pitaju nas i gdje se dobro jede i gdje se može zabaviti. Oni iz Latinske Amerike nas redovito pitaju gdje su sigurno zone u gradu. To su nesigurne zemlje i kod njih se ne smije svugdje tako slobodno kretati kao kod nas", priča.

Jedna od postaja na kojoj smo stali bila je tramvajska stanica na Trgu Bana Jelačića. Na tramvajskim stanicama policajci jako često interveniraju na licu mjesta, pogotovo ljeti.

"Ovdje se zadržava velik broj ljudi, posebno ujutro kada ljudi idu na posao, ili popodne kada se vraćaju s posla. Takve situacije često znaju iskorištavati džepari, posebno kada imamo velik broj turista. Iskorištavaju umor ljudi, nepažnju i događaju se krađe. Zato bi mi morali biti tu i paziti što se događa. Zna se dogoditi da građani to prijave odmah ako nas vide na stanici, što je dobro jer će se bez odgode početi tragati za počiniteljem, koji će se tako i možda brže naći", ispričao je.

Teški, tužni i sretni slučajevi

Na pitanje je li ikada požalio jer je policajac odgovara da je, ali da je u konačnici u tom pozivu pronašao puno više pluseva nego minusa. Na poslu mu je najteže, kaže, preživjeti zimu.

"Sve što se događa je vani, a vremenski uvjeti znaju biti neumoljivi. U mlađim danima mi se kemijska olovka znala toliko zalediti da ne može pisati. Tada me stariji kolega iz očevidne ekipe naučio da uvijek nosim grafitnu olovku koja piše u svim uvjetima. Onda znate kakva zima na terenu može biti. Ali ona srećom kratko traje", kaže.

A osim teških zima, najteži su, naravno, tragični slučajevi kojih u policijskoj svakodnevici ima na pretek. Najteže mu je bilo, kaže, u početku kada je kao 19-godišnjak iz malenog mjesta u Zagorju postao policajac u velikom Zagrebu, gdje su životne situacije nekih ljudi bile mnogo teže od bilo čega s čime se susreo u životu.

"Ima slučajeva osoba koje preminu u svojim stanovima pa se do njih dođe tek protokom vremena. To su situacije koje vas osobno pogode, pogotovo ako to uspoređujete s nekim svojim situacijama kada sam dobio svoju djecu, posebno su me počele dodirivati intervencije u koje su uključena djeca, često se poistovjećujete s time", priča nam policajac.

S crnih tema prešli smo na razgovor o lijepim stranama posla, a za Budimira je najpozitivnija stvar komunikacija s građanima. "Ako imate strpljenja, osobi koja je tužna, bijesna, razočarana, kada mu objasnite situaciju i njegova prava, od njega dobijete pozitivni kontakt", kaže, a s nama je podijelio i par pozitivnih crtica koje je nedavno doživio.

Skrivena kamera?

"Gospođi su provalili su stan, bilo je 10 sati na večer i nije bilo bravara. Naravno, pomogli smo joj, prikrpali malo bravu, zakucati nešto s alatom, i ona je bila sretna jer se nije morala brinuti do jutra, mogla je mirnije spavati do dolaska bravara. Imao sam i slučaj kada su ljudi ostali bez goriva, a nisu imali člansku iskaznicu HAK-a niti novca za vučne službe. Stavili smo ih u auto, odvezli po gorivo, vratili i oni su bili jako sretni, nisu to očekivali od nas, ali i to je dio našeg posla", priča Budimir.

A nakon tužnih i sretnih situacija, dobili smo i jednu priču s intervencije koja nas je nasmijala.

"Bilo je to kada smo kolega i ja radili u prometu, imali smo na sebi i reflektirajuće prsluke. Na jednom punktu smo zaustavili dvije mlade djevojke i tražio sam ih dokumente koje su mi dale. Tada smo iza ugla zgrade začuli nekakvu buku i galamu, zvučalo je kao da će biti tučnjava.

Ja sam produžio do tamo i zatekao dvije grupe kako nešto raspravljaju. Malo sam popričao s njima i uputio ih da ne buče jer je bila noć, a kolega je za to vrijeme nešto pisao u autu. One dvije djevojke došle su do njega i pitale je li ovo skrivena kamera? 'Policajac je uzeo naše dokumente i samo otrčao niz ulicu', rekle su i gledale gdje je kamera", prisjetio se Budimir za kraj.